„Zašto izgleda da je toliko mnogo žena današnjice nesretno?“ Smatram da to može biti zato što nisu pronašle zadovoljavajući odgovor na pitanje: „Što žene žele?“ ili na još važnije pitanje: „Što ženama treba?“.
Marija Djevica i Majka – uzor ženi današnjice
Moj odgovor je: „Svijetli i živući odgovor na ta pitanja pronalazimo u Mariji, Djevici i Majci.“ Osvrnimo se na ovu izjavu – koja bi prije nekoliko generacija bila uobičajena, no danas je problematična čak i unutar određenih katoličkih krugova te uobičajeno prezrena među velikim skupinama sekularnih feministkinja. Iznenađujuće je da postoje zaprepašćujuće poveznice između katoličke nesigurnosti u vezi Marije i njenog izravnog odbacivanja od strane određenih sekularnih feministkinja.
Djevičanstvo – nerazumljivo feminiskinjama
Ono što je neprihvatljivo za njih jesu Marijini tradicionalni nazivi Djevice i Majke. Djevičanstvo kao izraz hvale, pa čak i kao ideal dočekalo je teška vremena, čak u nekim okruženjima samoprozvanih „katolika“. Zašto?
Budimo iskreni – u suvremenom zapadnom svijetu, svi smo već 50 i više godina uronjeni u kulturu vođenom sloganom „Svi to rade!“ (Ovdje se, naravno, „to“ odnosi na spolne odnose izvan braka.). Kazati da je Marija kao Djevica ključ povratka sreći koju je Bog namijenio ženama teško bi prošlo u takvim krugovima. No ne mora tako biti.
Prije nekoliko godina, Sarah Hinlicky je napisala predivan esej pokazujući mudrost netipičnu za svoje godine: „Revolucionarno djevičanstvo“. (Kasnije je napisala divan esej o muškom djevičanstvu.) Ovdje je sažela pogled sekularnog feminizma na seksualnost, pogled koji se proširio među nekim samoprozvanim katolicima, osobama i zajednicama:
Prema prihvaćenim feminističkim mudrostima, seksualnost bi se trebala shvatiti putem dvostrukog koncepta moći i izbora. To nije stvar ničeg tako banalno prirodnog kao što je stvaranje djece ili čak uzvišenijeg pojma intimnosti i povjerenja. Ponekad se čini da spolni odnos ne bi trebao biti zabavan. Svrha ženske seksualnosti jest isticati moć nad bespomoćnim muškarcima – zbog kontrole, osvete, egocentričnog zadovoljstva ili zbog prisiljavanja na vezu.
Žena koja odbija izraziti se putem spolne aktivnosti, postaje pali plijen u dominantno muškom društvu koje želi spriječiti žene da postanu moćne. Nasuprot tome, rečeno je, žena koja postane spolno aktivna otkriva svoju moć nad muškarcima i usavršava je, navodno u svrhu osobnog napretka.
Djevičanstvo – očuvanje dostojanstva žene
Drugim riječima, žensko seksualno izražavanje čin je osobne i političke moći. Djevičanstvo je, stoga, bezuman i beskoristan neuspjeh u prakticiranju te moći. Hinlickyn odgovor na takve napade jest oštar:
Nitko ne može imati kontrolu nad djevicom. Djevičanstvo nije stvar nametanja moći u svrhu manipulacije. To je odbijanje iskorištavanja druge osobe ili da sami budemo iskorišteni. To je stvarna moć koja zahtijeva odgovornost. U djevičanstvu postoji privlačnost koju ne možemo zanijekati, nešto što izmiče uvrijeđenom feminističkom prezirnom nazivu „čistunka“. Žena djevica je nedostižan predmet žudnje te je upravo njena nedostižnost ta koja uvećava njenu poželjnost.
Feminizam je izrekao laž u obrani svog vlastitog promiskuiteta, u prvom redu, da ne postoji seksualna moć u djevičanstvu. Nema preispitivanja djevičinih motiva: njezina snaga dolazi iz izvora važnijeg od njenih prolaznih hirova. To je spolnost posvećena nadi, budućnosti, bračnoj ljubavi, djeci i Bogu. Njeno je djevičanstvo istovremeno iskaz zrele neovisnosti od muškaraca.
Djevičanstvo dopušta ženama postati cjelovita osoba po svojim pravilima, bez potrebe za muškarcem protiv kojega bi se bunila ili kojim bi popunjavala ono što joj nedostaje. Vrlo je jednostavno, zapravo: bez obzira koliko on bio divan, šarmantan, pametan, pažljiv, bogat ili uvjerljiv – on je jednostavno ne može imati. Djevicu je u potpunosti nemoguće posjedovati.
Djevica Marija je primjer takve slobode
Hinclicky razjašnjava da djevica nije ničija budala, ničija igračka ili vlasništvo. Ona je sigurna u svom identitetu i integritetu. Povrh svega, ona ima istinsku moć te neosporivu slobodu reći „da“ ili „ne“. Marija kao Djevica primjer je takve slobode. Njezino „da“ božanskom pozivu, njezino „predanje“ pozivu Duha Svetoga jest najviši i najsnažniji prikaz slobode djevice. Njezino „da“ je slobodan, moćan i jedinstven odgovor.
Takva sloboda da se odgovori na Božji poziv je toliko veća od nepromišljenog skoka u vagon pod imenom „Ali svi to rade!“. „Da“ koji je Djevica Marija izrekla anđelu Gabrijelu oblik je unutarnje slobode potrebne da bi se dao potpun i istinski „da“ Božanskoj Providnosti. „Da“ dan Bogu koji može proisteći samo iz takve unutarnje slobode, pečat Djevice koja vlada sobom, jest bitan element u povratku sreće koju je Bog namijenio ženama. Sloboda Djevice Marije, Njezina neovisnost o hirovima i trendovima, omogućila joj je postati jedinstveno plodonosna kao Majka.
Majčinstvo – moć darivanja sebe
Majčinstvo također loše prolazi u suvremenom svijetu, kako nas podsjeća i Jonathan Last u svojoj potresnoj knjizi What to Expect When No One’s Expecting („Što očekivati kada nitko ne očekuje dijete?“). U većini okruženja samoprozvanih katolika, nećete čuti spomen „predanog roditeljstva“ ili „junačkog roditeljstva“.
U većini programa priprema za crkvene brakove na koje sam naišao, malo je ili uopće nema razgovora o „ozbiljnim razlozima“ koji opravdavaju odgađanje trudnoće ili odluke da se ne širi obitelj putem prirodnog planiranja roditeljstva. Također, mnoga su istraživanja istaknula da samoprozvani katolici koriste kontracepciju i odlaze na abortus u istom omjeru kao i njihovi ne-katolički oponenti. Plodnost u općem smislu, kao i ženska plodnost posebice, tretira se kao bolest ili u najmanju ruku nepovoljno stanje koje se mora spriječiti ili čak konačno zaustaviti.
Ovo nas ne bi trebalo iznenaditi. Kultura koja ne vrjednuje unutarnju slobodu djevičanstva vrlo vjerojatno neće cijeniti potrebnu obilnu milost koju dobivamo plodnim majčinstvom. Odbijajući i djevičanstvo i majčinstvo, obje kulture, pseudo-katolička i sekularna, odbijaju ženinu duboku i živu karizmu, a to je sposobnost samopredanja; onu ženstvenu moć „darivanja sebe“ koju je sveti Ivan Pavao II. uzveličao u Mulieris Dignitatem. Odbacujući Mariju kao ikonu Djevice i Mariju kao ikonu Majke nije ni čudo da je naša kultura ispunjena s toliko mnogo nesretnih žena. Što se može učiniti?
Prihvatiti, ljubiti i slijediti Mariju
John Senior, u svome tekstu uzvišene note The Restoration of Christian Culture („Obnova kršćanske kulture“), kaže da moramo ponovno učiti „jezik ljubavi“ od Djevice Marije. To je jezik ukorijenjen u plodnosti Majke. Njegov prvi izraz jest Marijino „predanje“ svom ženskom identitetu danom od Boga. Kako ćemo mi kao kršćani ponovno smjestiti u središte života Božju mudrost otkrivenu preko Marije, najblaženije među ženama? Detaljan odgovor bio bi preopširan, no, mislim da možemo pouzdano utvrditi nekoliko glavnih točaka.
U Lukinom evanđelju 2,19 Marija je prikazana ona koja „pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“. I mi bismo učinili dobro kad bismo razmišljali o istome kao i ona obnavljajući svoju predanost krunici. Također bismo napravili dobro kad bismo ponovno razgledali i molili u prisutnosti velikih marijanskih djela – posebice slika srednjovjekovnih i renesansnih majstora, kao i ikona bizantinske Crkve. Konačno, zasigurno bismo bili mudri da ponovno uronimo u crkvene teološke oglede o Mariji da bismo je i sami zavoljeli jednako kao što ju je Crkva oduvijek voljela.
Čovječji je poziv voljeti kao što Bog voli – tako kaže sveti Ignacije Loyola u svojoj poznatoj knjizi Contemplatio „Kontemplaciji“. Čovječje nezadovoljstvo nije ništa drugo nego simptom ljudskog neuspjeha da voli. Ženska sposobnost samopredanja koju tako često ističe sveti Ivan Pavao II., nalazi svoj savršeni odraz u Mariji koja je Djevica i Majka – žena koja je od svih najslobodnija i najplodonosnija. Povratak sreće koju je Bog namijenio ženama može se jedino pronaći slijedeći Mariju.
Otac Robert Mcteigue – Aleteia
Prevela: LR
Foto: Jerry Kiesewetter – Unsplash
