U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.
Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo.
A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika. Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.«
Nato Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.« Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemit ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.«
Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.
Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: »Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.«
Lk 1, 5-25
Blaženi koji povjerovaše, a ne vidješe!
Dok smo jučer imali primjer kako to izgleda kad se računa s Bogom, danas imamo suprotan primjer. Zahariji se ukazuje anđeo, i to dok je u Hramu za vrijeme bogoslužja, dakle, puno uvjerljivije, nego Josipu u snu. I dok je za Josipa bila kušnja povjerovati da mu je žena trudna s Duhom Svetim, za Zahariju je kušnja povjerovati da žena može s njim začeti u starijoj dobi. Zanimljivo, prije je Josip povjerovao da žena može začeti po Duhu Svetom, nego Zaharija da žena može začeti u poodmakloj dobi. U svakom slučaju, za obojicu nesvakidašnje i teške kušnje.
Ovo su prekrasni biblijski primjeri kako Bog djeluje kad je čovjek slab i nemoćan, kako je dovoljno samo otvoriti se Bogu, staviti svoje povjerenje u Njega i On pokazuje svoju svemoć po nama slabim i grešnim ljudima. Bog s nama računa! I to bez obzira na dob, kako vidimo danas.
Zaharija je ipak morao podnijeti pokoru za grijeh nevjere, no kasnije vidjevši Božju silu na djelu i on je među onima koji su vidjeli pa povjerovali kao što će tridesetak godina kasnije bit sa svetim Tomom apostolom. I dalje nam stoje za znak i upozorenje riječi: „Blaženi koji povjerovaše, a ne vidješe!“ To se tražilo i od svetog Josipa i od Zaharije. Tražit će se od svakoga od nas. Kada dopustiš da te netko povede svojim putem, a ne znaš točno kamo ide, a ipak se daš voditi od njega, tada prema toj osobi pokazuješ veliko povjerenje. Takvo povjerenje Gospodin želi izgraditi sa svakim od nas.
Stoga ne moramo uvijek točno znati „zašto“ baš ovim putem, „zašto“ baš to, nego neka nam primarna briga bude da ustvrdimo da idemo Božjim stazama, a ako su njegove, mogu ići kroz trnje i drač, ali nikako u propast. Znamo kamo vodi uski put.
fra Ivica Janjić – Žena vrsna
Foto: Katarina Mihanović – Nova Eva
