U ono vrijeme: Zaharija, otac Ivanov, napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati:
»Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj! Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze; iskazati dobrotu ocima našim i sjetiti se svetog Saveza svojega, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te mu, izbavljeni iz ruku neprijateljâ, služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje. A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih, darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.«
Lk 1, 67-79
Ispunjen Duhom Svetim Zaharija izriče hvalospjev upućen Ivanu, ali koji govori o Bogu više nego o njemu. Toliko je važan i lijep ovaj hvalospjev da ga je Crkva preuzela i moli ga svakoga jutra u cijelome svijetu. Ovaj hvalospjev izriče kratku povijest spasenja počevši od Abrahama pa sve do dolaska Isusa. Kao i svi ostali, tako je i Zaharija iščekivao dolazak Mesije, a sada, njegov sin je onaj koji mu treba pripraviti put. Probajmo zamisliti samo tu sreću. Nakon toliko godina bez djeteta, viđenja u Hramu, otac drži dijete i zna kako će upravo to dijete biti prorok koji će Mesiji pripraviti put. Takvu roditeljsku sreću je teško zamisliti, ali ne košta nas probati. Stavimo se u ulogu Zaharije koji recitira ovaj hvalospjev i zna sve to, moćno zar ne?
Svatko od nas ima priliku, pripremite put Gospodinu
Ipak to je bio Zaharija, pun Duha Svetog, a mi smo ovdje sada, što nama to znači? Prvo, svatko od nas ima priliku biti Ivan, imamo priliku pripremiti put Gospodinu kako bi mogao doći drugima. To nije samo mogućnost to je i naša dužnost kao kršćana, poslani smo naviještati drugima do zadnjeg atoma snage. Pozvani smo također i moliti za svećenike koji imaju veliku odgovornost u ovome svijetu. Svatko u svome redu, laici na jedan način, svećenici/redovnici na drugi. Jedni bez drugih ne možemo. Mi smo potrebnih vaših molitava kako bi ustrajali na našem putu, kako bi bez suzdržanosti naviještali i pripremali putove Gospodinu. U tom našem poslanju ne možemo bez vas. Laik često puta može doći tamo gdje jedan svećenik ili redovnik/ca ne može. Zato je važno kako bi zajedno surađivali u naviještanju Riječi.
Narod ne može bez svećenika jer samo po svećeničkim rukama dolazi Krist na oltar. Samo po njegovim rukama događa se odrješenje grijeha u ispovjedaonici. Također Crkva je potrebna laika koji sveto žive kako bi bili primjer, kako bi se u obiteljima odgajali novi naraštaji koji će pokrenuti ovaj svijet na bolje. Stoga je ovaj tekst zaista pitanje svima u Crkvi; kako živim svoje poslanje? Koje je moje mjesto u Crkvi? Zašto (ne)želim biti dio Crkve? Nemojmo se zavarati onime kako Krist da, Crkva ne… Bez Crkve nema ni Krista na ovome svijetu, Krist je ustanovio Crkvu kao dar ovome svijetu. Ostalo nam je samo nekoliko sati do Božića, zar zaista mogu slaviti Božić bez ispovijedi i pričesti? Zar zaista mogu slaviti rođenje Kristovo bez da njega primim?
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Katarina Mihanović – Nova Eva
