Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca — Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa: »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji god su čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu ruka Gospodnja bijaše s njime.
Lk 1, 57-66
Po proroku Malahiji Gospodin naviješta dolazak svoga glasnika koji će mu pripraviti put. Kao i svi Židovi, tako je i Zaharija očekivao, a kada se to dogodilo on je ostao nijem zbog svoje nevjere. S druge strane imamo Elizabetu koja slavi i naviješta. Koliko je to moralo biti teško podnijeti Zahariji. Ipak događa se čudo, Zaharija progovara, prihvatio je ono što mu je naviješteno i može započeti njegovo slavlje.
Zaharija je šutio i slušao Boga devet mjeseci, možeš li ti to učiniti na devet minuta?
U obavljanju svoje službe Zaharija je imao viđenje kojega je „ostavilo bez teksta“ na 9 mjeseci. Svaki naš susret donosi neke plodove koje možemo primijetiti odmah ili s nekim odmakom, ali plodova ima. Plod Zaharijina susreta je šutnja kako bi Bog mogao govoriti. Kada je Zaharija zašutio Bog je mogao početi djelovati u njegovu životu. Postavlja se pitanje kakav je moj odnos s Bogom? Znam li zašutjeti kako bi On mogao govoriti? Izaziva li moj život čuđenje? Vide li se plodovi mog susreta s Gospodinom?
Kada neki redovnik priča samo o težini svoga života pod zavjetima, vidi se kako nije shvatio bit. Mi nismo redovnici kako bi živjeli zavjete, nego imamo zavjete kako bi živjeli slobodni s Bogom za druge. Ukoliko do tog shvaćanje ne dođe, prije ili kasnije napustit će Red ili će ostati nesretan redovnik, a svi znamo jednoga takvoga.
Jednaka stvar je s ljudima u braku. Ako je brak neka samo obveza, a ne zajednički hod prema svetosti onda postaje tlaka koja mora dovesti do razvoda. Jer u braku je potreban zajednički cilj koji će biti put svetosti, put prema Domovini. Neće sigurno taj put biti lak, ali je plodonosan. Kada naučimo ono što sv. Pavao govori ženama i muškarcima u poslanici Efežanima (usp. Ef 5,21-33) shvatit ćemo kako nam nitko ne obećava med i mlijeko u braku. Ipak taj brak dobiva svoj smisao upravo onda kada započne međusobno darivanje supružnika. Najlakše je otići od osobe, to svi možemo. Ostati vjeran i onda kada je teško, tu počinju problemi kod supružnika, ali i kod redovnika/svećenika. Kada nastanu problemi i krize zaboravljamo ono što smo izrekli i obećali prvoga dana zajedničkog hoda (vjenčanje, zavjeti, ređenje).
Jedan stari fratar dao mi je savjet koji neću nikada zaboraviti. U trenucima osobne krize rekao mi je: „Zašto želiš napustiti samostan kada ti je teško? Napusti ga kada ti je najljepše!“. Tada sam shvatio kako treba dati vremena Bogu i čovjeku da kriza prođe tek tada shvatiš zapravo kako je zapravo lijepo živjeti obećanje koje si dao. Prije konačne odluke trebamo maknuti sve one trenutke „zaljubljenosti“ te se iskreno zapitati pred Bogom zapitati mogu li ja tako živjeti? Jer oba poziva su važna, ali ako nisu hod s Bogom prije ili kasnije će upasti u slijepu ulicu iz koje nećemo znati izaći dok ne nađemo Onoga koji nas je i pozvao, a on je uvijek u Crkvi.
Potreban nam je susret sa živim Bogom da bismo mogli prepoznati i vršiti Njegovu volju za svoj život
U oba navedena slučaja je potreban susret sa živim Bogom kako bismo shvatili što nam Bog daruje. Moramo naučiti zašutjeti kako bi čuli Boga jer on zasigurno progovara. Zaharija je šutio devet mjeseci mjeseci kako bi prihvatio volju Božju, a možemo li mi šutjeti devet minuta? Mogu li pronaći devet minuta u danu kako bi pokušao čuti Boga koji mi govori?
Hod s Bogom nije lak, ali zadobiva svoj smisao ako znam da je moj Bog živ i prisutan u mome životu. Hod s Bogom je radostan što vidimo i kod Zaharije jer prve riječi nakon šutnje su odavanje hvale Bogu. Kada to drugi vide, kada vide moje svjedočanstvo i oni će se zapitati jednako kao i kod Zaharije. Moj život treba biti takav da potiče druge na preispitivanje te da ih dovodi Bogu, a događa li se to? Ostao je još samo jedan dan, imam li 9 minuta za čuti poruku Boga koji dolazi svakodnevno među nas?
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Katarina Mihanović – Nova Eva
