Čitajući krvave naslove u novinama, iza kojih uobičajeni zagovornici abortusa pozivaju na ubijanje nerođene djece s Downovim sindromom, postajao sam sve ljući i ljući. U tim trenutcima ljutnje prisjetio sam se jednog poznatog lica. Kada sam pogledao o kojem se datumu radi, zapitao sam se je li slučajnost da se naslovnica i lice u mome sjećanju poklapaju.
U iščekivanju Krista
U rano uskršnje jutro (3. travnja 1994.) jedan je svećenik žurio prema pariškoj bolnici. On je sa sobom nosio Presveti oltarski sakrament. Kada je stigao, bilo je prekasno. Čovjek koji je trebao primiti popudbinu već je preminuo. Patnja koja je započela na Veliki petak, neposredno nakon primanja bolesničkog pomazanja, pogoršala se na Veliku subotu zbog problema s disanjem. No, na uskrsno jutro patnji je bio kraj. U 4 sata ujutro, Jerome Lejeune je prešao iz ovozemaljskog života u onaj sljedeći.
Dok je svećenik promatrao blijedo truplo koje je ležalo na krevetu, njegova se supruga spustila na koljena kako bi primila popudbinu koja je bila namijenjena za pokojnika.
Liječenje kao poziv, a ne karijera
Jerome Lejeune rođen je 1926. godine. Početkom 1950. godine postaje liječnik te je osobno izabran da predvodi medicinsko istraživanje stanja koje se zove Downov sindrom. U 1958. godini mladi istraživač otkriva porijeklo ovog sindroma. On je otkrio da djeca s Downovim sindromom posjeduju jedan kromosom viška. Nedugo nakon toga, njegovo je otkriće javno objavljeno – čime njegova pozicija u svijetu znanosti ostaje zauvijek upisana.
Godine koje su slijedile nakon toga ispunjene su pohvalama i počastima, nagradama i prestižem. Jerome Lejeune postaje, ne samo redovitim govornikom na međunarodnim konferencijama, već traženi gost govornik u brojnim parlamentima i vladama. 1962. godine dolazi u SAD kako bi iz ruku predsjednika primio Kennedyevu nagradu. Jerome Lejeune je nerijetko spominjan i kao mogući primatelj Nobelove nagrade. Njegov profesionalni put izgledao je nezaustavljiv i blistav.
Uz sve počasti, ovaj se liječnik nalazio pred izazovom velikog bogatstva jer je njegova privatna ordinacija bila neprestano ispunjena. No, on je namjerno odabrao skroman život. Jedan se Lejeunov suradnik prisjeća kako je njegova kći pred bolnicu dolazila u Ferrariju dok je njezin otac dolazio na biciklu. Liječenje bolesnih za njega nije bila karijera – bio je to poziv. Poput brojnih liječnik često se nalazio na dežurstvu, dostupan brojnim pacijentima i njihovim roditeljima koji su se teško nosili s izazovima Downova sindroma. Kao liječnik nije pomagao samo s medicinskim poteškoćama već i s oni ljudskima. Čak i uvečer ili vikendom, njegov je kućni telefon neprestano zvonio i nikada nijedan poziv nije bio odbijen. Zabrinuti glasovi s druge strane brzo su umireni mirnoćom i profesionalnošću ovoga čovjeka.
Kemijska olovka i presudan susret
Usprkos društvenom prestižu i slavi, ovaj je čovjek ostao jednostavan i prizeman. Svoju je suprugu (danska protestantkinja koja se kasnije obratila na katoličanstvo) upoznao na sveučilištu. Njihov prvi susret dogodio se u sveučilišnoj knjižnici. Ona je tražila kemijsku olovku i Jerome joj je ponudio svoju. Toga je dana pronašla kemijsku olovku i muža; godinama kasnije oboje su se složili da se radi o ljubavi na prvi pogled. Do kraja svoga života, usprkos veselim i tužnim trenutcima, Jerome Lejeune je na svojim putovanjima uvijek pisao supruzi onom kemijskom olovkom koja ih je spojila.
Obitelj mu je bila iznimno važna. Jerome Lejeune je uvijek odbijao poslovne ručkove jer je želio provesti to vrijeme sa svojom suprugom i obitelji koja je neprestano rasla – imali su petero djece. U njihovom domaćinstvu postojao je dnevni ritam koji je završavao s obiteljskom molitvom svake večeri, u kojoj su posebno molili za one koji su bolesni.
Iako je bio čovjek koji je u potpunosti posvećen svome poslu, znao je vrijednost odmora. Nedjeljom bi s obitelji odlazio na svetu Misu u svoju župu gdje je pjevao u zboru. Kada je bio u mogućnosti, nedjeljom popodne, odlazio bi na duge šetnje u prirodu uz pratnju svoga štapa i drvene krunice koju je sam izradio. To bi vrijeme iskoristio uživajući u ljepotama prirode koja ga je okruživala. Ponekad bi samo sjedio rezbareći novu krunicu. Uživao je u poklanjanju krunica obitelji i prijateljima uz malu „naknadu“, vlasnik krunice je morao izreći „desetku“ za tvorca iste.
Borbe s vjetrenjačama
Mir njegova obiteljskog života uskoro će se naći u kontrastu s kulturološkom olujom koja se počela formirati. Prvi udar stigao je u svibnju 1968. godine kada su studentski prosvjednici zauzeli ulice Pariza te izazvali politički preokret. Bilo je samo pitanje vremena kada će i društvene promjene doći na dnevni red. Početkom 1970. godine povećao se pritisak u Francuskoj za promjenom zakona o abortusu. U tom razdoblju roditelji djeteta s Downovim sindromom došli su do Lejeuna. Kada su stigli na konzultacije desetogodišnjak je nekontrolirano plakao. Roditelji su pokušali objasniti doktoru da je dječak uznemiren jer je gledao televizijsku debatu u kojoj se govorilo o tome kako će djeca s Downovim sindromom biti abortirana. Iznenada je taj dječak skočio i zagrlio doktora moleći da ga zaštiti. Od tada će ovaj doktor stati u obranu onih koji su preslabi da se brane sami…
Za Lejeuna je ulazak u ovaj ring bio nešto poput borbe s vjetrenjačama, no ovaj liječnik nije odustajao. On se borio profesionalnim znanjem i iskustvom, svom svojom inteligencijom i hrabrošću, no izgleda da to nije bilo dovoljno. Odjednom je od nacionalnog heroja postao zločinac progonjen u svi medijima. Kroz 1970. godinu njegova su se djeca vozila do škole i nazad pored grafita koji su glasili: „UBIJ LEJEUNA!“
Normalno, Jerome Lejeune je predosjetio ovakav slijed događaja. Tijekom vremena on je primijetio promjenu raspoloženja unutar medicinskih krugova i na konferencijama po pitanju vršenja abortusa. Posebno se isticala jedna rasprava u Ujedinjenim narodima u kojoj se pozivalo na ubojstvo nerođene djece kojima je dijagnosticirana nekakva vrsta abnormalnosti. Kako se rasprava bližila kraju, Lejeune je pozvan za govornicu. Njegovo izlaganje bilo je u potpunoj suprotnosti s izlaganjima govornika, koji su nastupali prije njega. On nije govorio o abnormalnostima već o dostojanstvu svakog ljudskog života, svakog „malog čovjeka“ koji postoji u majčinoj utrobi – koji, iako nemoćan, u potpunosti jest čovjek. Toga dana ovaj je čovjek bio usamljeni glas. Te noći, dok je pisao svojoj supruzi, oprostio se od mogućnosti da osvoji Nobelovu nagradu. Okružen neprijateljskim stavovima, ovaj se čovjek hrabro uputio putem koji će voditi prema kraju njegove profesionalne karijere.
Moderno progonstvo i mrtva birokracija
Moderni oblici progonstva su suptilni. Ovo se odnosi posebno na profesora Lejeuna. On je odbio biti utišan, stoga je marginaliziran iz društva. Mrtva ruka birokracije pritisnula je njegov posao te je financiranje njegovih projekata polako ugašeno. Godine su prolazile bez povećanja plaće na odjelu, zbog nemogućnosti istraživanja ispao je s akademske scene te je njegov laboratorij ugašen 1982. godine. Ono istraživanja što je napravio financirano je od strane drugih zemalja. Postojale su neke inozemne ponude iz Amerike, no ovaj ih je doktor odbio jer je želio ostati u svojoj domovini i služiti najbolje kako je znao i mogao.
Lejeune je jednom opisao život istraživača kao onoga tko neprestano kruži oko kuće dok ne pronađe vrata. Ovom čovjeku su se vrata otvorila 1994. godine kada ga je papa Ivan Pavao II. pozvao da bude predsjednik Papinske akademije za život. Njegovo prijateljstvo s papom je već odavno bilo poznato. Svaki put kada je Lejeuna bio u Rimu, on i njegova supruga prisustvovali bi jutarnjoj misi iza koje je slijedio doručak s papom. Ovi su muškarci imali dosta toga zajedničkog: obojica su se borili protiv kulture smrti – borili su se, ne protiv ljudi, već protiv lažnih ideja. Iako su Lejeunovi argumenti za zaštitu nerođene djece utemeljeni više na znanstvenim činjenicama – da je dijete prisutno u utrobi majke – njihova temelj leži u njegovoj dubokoj vjeri.
Duboko vjersko iskustvo
Nakon Lejeunove smrti, među njegovim stvarima pronađeno je pismo koje nikada nije poslano. Pišući svome bratu, za njega neobično, Lejeune otkriva djelić svog dubokog vjerskog iskustva dotičući svoje putovanje u Svetu zemlju. On se prisjeća kako na Tiberijadskom jezeru „u maloj kapelici … na kamenoj ploči … dok sam ostao neko vrijeme ljubeći zamišljene stope Njega koji je bio tu prisutan … bio duhovno prenesen … Kada sam došao sebi, smijao sam se … sa svim svojim poznavanjem znanosti mogao sam samo ponuditi … samo klanjanje… Tada sam se zaputio prema Galilejskom moru, noseći u sebi sigurnost kako je Isus pripremio veličanstven susret intimnosti za čitavo čovječanstvo … koji se otkrije samo ona kada prijeđemo na drugu stranu“.
„Druga strana“ otvorila mu se ubrzo. Samo trideset i tri dana nakon njegova imenovanja predsjednikom Papinske akademije za život, profesor Lejeune je umro od raka u pariškoj bolnici. Čuvši za smrt svoga prijatelja, papa Ivan Pavao II. napisao je:
„Danas smo se susreli sa smrću velikog kršćanina dvadesetog stoljeća, čovjeka kojemu je obrana života postala apostolat. Jasno je da u ovakvoj svjetskoj situaciji ovaj oblik laičkog apostolata je prijeko potreban … (On) je stvarno sjajan svjedok ispunjena života jednog čovjeka i kršćanina.“
Nedugo zatim, na komemoraciji u katedrali Notre Dame, na iznenađenje mnogih okupljenih dostojanstvenika, dijete s Downovim sindromom je iskoračilo ispred skupa. Taj je dječak uzelo mikrofon i dok je držao sliku profesora Lejuna u svojoj ruci rekao je:
„Hvala moj Profesore, za sve što si učinio za moga oca i moju majku. Zbog tebe ja sam ponosan na samog sebe.“
Riječi ovog malenog dječaka odjekivale su u mome srcu dok sam gledao naslovnice onih novina s početka priče. Istina jest da se zlo može pobijediti samo ljubavlju. S godišnjicom njegove smrti, zahvaljujem vječnom svjetioniku pro-life pokreta Jérômu Lejeuneu.
Kevin V. Turley – Crisis Magazine
Preveo: Nenad Palac
Foto: Lejeune foundation
