Kada sam u prosincu 2012. prekinula jednu dugogodišnju vezu, dala sam sebi vremena za ponovnim otkrivanjem sebe (jer se u lošoj vezi vrlo lako izgubi identitet), ponovnim povezivanjem pokidanih socijalnih veza (jer – kada si u lošoj vezi, nema potrebe za prijateljima, dovoljan ti je samo partner), povratak vjeri (kada nisi s partnerom koji je vjernik, iznimno je teško nastaviti živjeti svoju vjeru) i otkrivanjem odgovora na pitanje kakvog ja to supružnika sebi želim.
Nakon prekida vratila sam se sebi, drugima i Bogu
Nakon nekog vremena bivše veze sam se sjećala još samo kao jedne loše lekcije iz koje trebam izvući vrlo bitne pouke. Vratila sam svojim hobijima, posvetila se poslu, putovanjima, volonterskom djelovanju, prijateljima, obitelji, sebi. Nikad se nisam osjećala sretnije i slobodnije, a prethodnu vezu sam opisivala kao gubljenje daha pod vodom. Znate onaj osjećaj kada izronite iz vode i duboko udahnete? Tako sam se ja osjećala godinama nakon veze. Kada sam u razgovoru s jednim prijateljem, bogoslovom, počela nabrajati koje sve kriterije mora ispunjavati moj budući muž, on mi se samo nasmijao i postavio mi pitanje: „A jesi li se ikada zapitala kakva ti djevojka, žena, majka želiš biti?” Odgovora nisam imala.
Pomislila sam da ako već od Boga tražim puno, trebala bih puno i ponuditi budućem supružniku. Umjesto na fokus traženja muškarca, usmjerila sam se na rad na sebi i otkrivala sve one prednosti samačkog života koje se tako malo spominju.
I prije godinu dana pitala sam se: A što ako ostanem sama?
Znala sam često osjetiti težinu samoće. Tada sam se često sjetila Meše Selimovića i njegovih riječi da samoća nikada nije dovoljno dobar razlog za spuštanje svojih kriterija. Drugi strah koji mi se često javljao je strah od pretjerane naviknutosti na samoću, svoj vlastiti komfor, hedonizam i na koncu – strah od samodostatnosti. Molila sam Boga da mi da dovoljno snage da ne zapadnem u grijehe hedonističkog sebeljublja i, još gore, u grijeh očaja.
I posljednja misao, koja vjerujem da prolazi svim solo katoličkim djevojkama u drugoj polovini dvadesetih: „A što ako ostanem sama? Što ako Bog nije nikoga namijenio za mene?”
Smatram da je potrebno istaknuti kako sam o svim tim promišljanjima, strahovima uvijek bila spremna otvoreno, bez srama govoriti. U tim trenutcima se čini jedna velika stvar: priznanje samom sebi, povjerenje prema drugima, spremnost za pomoć i savjet drugih.
Možda baš tu upoznam onoga za koga molim
Skitajući po kompovima, susretima, duhovnim obnovama i sličnim događanjima, uvijek se u meni javljala pritajena misao i nada da možda upravo tu upoznam onoga za kojeg molim. Iako sam svaki događaj proživljavala u punini, uvijek je nakon njega uslijedilo skriveno razočaranje koje sam si bojala i sama priznati: opet ništa.
Često sam propitkivala samu sebe i svoje postupke. Otvoreno sam si postavljala pitanje činim li nešto krivo? I je li u meni problem? U svojoj otvorenosti i poduzetnosti, uvijek je bilo prilika za druženjima, upoznavanjima, produbljivanju komunikacije i dejtovima. Veći strah je bilo odgovoriti na ovo drugo pitanje. Jesam li zaista postavila neku idealnu sliku muškarca od koje ne odstupam? Tražim li previše od Boga? Jesam li nesvjesno došla do faze da mi je najbolje samoj i da sam sama sebi dovoljna?
Nisam bježala od tih misli, ali mi nisu bile ugodne. Neka tuga i strah stisne srce kada ulazim u stan, a nemam koga pozdraviti i uputiti poljubac. Zato sam, dijelom nesvjesno, a dijelom svjesno razvijala obrambeni mehanizam: izbivala sam što više iz stana, zatrpavala se obvezama i aktivnostima samo kako ne bih ostajala sama u stanu s tim mislima.
Uvijek sam molila za svog budućeg muža, gdje god se on nalazio
U svim tim godinama bilo je puno uspona i padova. Vjera je imala svoje kušnje, moje slabosti su nekada bile toliko jake i podložne grijehu, a tek sada vidim da je sve to bilo potrebno.
U svojim molitvama sam uvijek molila za svog budućeg supružnika gdje god se on nalazio, molila sam Boga da mi da čisti pogled da ga prepoznam i da budem spremna otvoriti mu se. Kada mi je došla misao kako možda nisam pozvana na bračni sakrament, počela sam moliti za prihvaćanje i toga, ako je to Božja volja. Nisam se nikada mirila s tim jer sam gorjela od želje imati obitelj, ostvariti se kao supruga i majka. Ali sam isto tako gorljivo željela prihvatiti i drukčiji životni poziv, ako je to Božja volja.
Sve velike stvari potrebno je izmoliti
Oduvijek sam imala želju hodočastiti u Svetu zemlju. Nakon što sam saznala da moja župa organizira odlazak u Izrael – nisam se dvoumila oko prijave. Nije me zanimalo tko će se prijaviti, hoću li biti jedina među hodočasnicima 50+ godište. Znala sam da želim obići sva ona mjesta o kojima slušam i čitam od djetinjstva. Niti sekundu mi glavom nije prošla misao da Bog upravo ovim hodočašćem planira podariti mi jedan ogroman blagoslov, blagoslov supružnika.
Darko je bio samo jedan dečko iz grada kojeg sam viđala u crkvi i nekoliko puta godišnje na zajedničkim proslavama. Znala sam za njegovo postojanje i to je otprilike to. Nekoliko dana prije odlaska u Svetu zemlju čak smo sjedili jedno pored drugoga na proslavi rođendana, tek s nekoliko izmijenjenih rečenica i bez ikakve zainteresiranosti.
Prije nešto više od godinu dana, hodočašće u Svetu zemlju nam je promijenilo živote
U mjesecima nakon hodočašča više puta smo Darko i ja razgovarali o odlasku u Svetu zemlju koji nam je promijenio živote. Analizirali smo anegdote i događaje te pokušavali spoznati u kojem smo trenutku počeli jedno na drugo gledati drukčije. Ono što bismo u našem svjedočenju htjeli podijeliti s ljudima je trenutkak čašćenja Isusovog groba.
Tko god je bio u Jeruzalemu, zna da je za odlazak na Isusov grob potrebno nekoliko sati čekanja u redu. S obzirom da smo mi odlučili otići u vrijeme pred samo zatvaranje, bilo je upitno hoćemo li uspjeti ostvariti onaj najveći vrhunac hodočašća: izreći svoju molitvu na Isusovom grobu.
Do tog vremena Darko i ja smo svugdje bili skupa, stoga nije čudilo da smo i mjesto Golgote počastili skupa kao ni to da smo se u gužvi, pred Isusovim grobom, čvrsto držali za ruke. Tog trenutka nisam znala objasniti, nisam znala razloge, ali sam bila ispunjena neizmjernom radošću što smo upravo skupa mogli pokloniti se na mjestu gdje je bio zaboden križ na kojem je naš Gospodin otkupio i moje i njegove grijehe. Čekajući u redu za odlazak na Grob, znala sam da želim upravo s Darkom ući unutra i izreći svoje molitve.
Naš Jeruzalemski blagoslov – na Kristovom Grobu oboje smo molili za supružnika
Ako sam u početku i bila frustrirana zbog silnog čekanja, upravo je to čekanje u redu bilo potrebno kako bih sabrala svoje misli. Ulazeći na najsvetije ovozemaljsko mjesto, bila sam ispunjena neizmjernim spokojem. Skupa se poklanjamo Isusovom grobu i, u sebi, izričemo svoje molitve. Na ovom svetom mjestu, molila sam Gospodina za zaručnika, supružnika, molila sam da ga znam prepoznati, da mu se otvorim i da ga ljubim čistim srcem. Kasnije spoznajemo da su nam molitve bile jednako usmjerene. Darko je molio Gospodina za ženu i da ima hrabrosti pristupiti joj kada je prepozna.
Nakon toga, ništa više nije bilo isto. Darko, koji je inače introvertiran dečko i teško pristupa djevojkama, pristupa meni vrlo iskreno i otvoreno. Dogovaramo se da ćemo nakon Izraela razgovarati o svemu, ali ja vjerujem kako su već tada stvari bile odlučene, a isto tako vjerujem da smo oboje toga bili svjesni.
Mjesec dana od povratka u Vukovar bili smo zaručeni te započeli s planovima za naše vjenčanje koje smo htjeli što prije proslaviti.
Ovo što živim ljepše je od svega što sam zamišljala prije nešto više od godinu dana kao solo djevojka
Povratkom u naš Grad, objavili smo ljudima, prijateljima, poznanicima lijepu vijest. Teško je opisati iznanađenje, ali ujedno i neizmjernu radost koju smo donijeli u živote naših najbližih. Tek smo kasnije shvatili koliko je ljudi molilo za mene, za njega, a sada znam da ima još puno ljudi koji naš obiteljski život prate u svojim molitvama.
Malo više od pola godine, od naših zaruka, obećali smo se jedno drugome pred Bogom i postali muž i žena, a mjesec dana nakon toga saznajemo da ćemo biti i roditelji.
Kada promislim o svom životu prije godinu dana i svim mojim željama, shvatim da mi je Bog dao i puno više od onoga što sam tražila. To mi je, još jednom, pokazalo kako su Njegovi planovi puno veći i bolji od mojih želja. Ne dopuštamo da prođe dan, a da Mu ne zahvalimo na svim blagoslovima kojima je uveličao naše živote.
Sada uviđam kako je moja priprema za Darka počela još davne 2012. kada sam okončala bivšu vezu. Sada vidim kako su mi sve ove godine bile potrebe da SPREMNA stanem pred čovjeka s kojim ću provesti cijeli svoj život. Sada vidim da se sve velike stvari trebaju izmoliti.
Stoga, drage djevojke – pozivam vas na iskrenu molitvu i predanje, ali i na vaš aktivizam. Isto tako, pozivam vas na strpljivost. Bog je upravo na mom primjeru pokazao kako za najljepše stvari treba vremena.
Olesja Raguž – Žena vrsna
Foto: Privatna zbirka obitelji Raguž
Pročitajte još jedno dirljivo svjedočanstvo o hodočašću u Svetu zemlju.
