Sjećam se one večeri kada je moj muž stavio na sebe neprobojni prsluk, policijski opasač i radio-uređaj te otišao u svoju prvu samostalnu policijsku smjenu. Završila mu je obuka. Do tada je cijelo vrijeme s njim u autu bio još jedan policajac, a sada će se sam javljati na pozive, zaustavljati aute i raditi sve što njegov posao uključuje.
Sjećam se da sam očima punim suza gledala njegov auto kako odlazi. Obuzela me panika i navirale su mi raznorazne misli: „Hoću li ga ikada više vidjeti? Je li nam ovo zadnji oproštajni zagrljaj? Kako bih se mogla snaći kao udovica i samohrana majka?“
Gledala sam vijesti i slušala radio. Ne živim na Marsu. Znam da su u našem današnjem društvu odnosi vrlo napeti kada je riječ o policajcima. Moj muž radi na visokorizičnom radnom mjestu u policiji već skoro dvije godine, no kada on ode na posao ja se ponekad i dalje borim s istim paničnim mislima i naletima straha. Svjesna sam opasnosti s kojima se on susreće na poslu. Pored dvoje male djece, ponekad se osjećam shrvano dok razmišljam o svim mogućim ishodima.
Kako se nositi s time da tvoj muž radi vrlo opasan posao
Do sada ništa u mome životu nije toliko uzdrmalo i ojačalo moju vjeru kao trenutak kada je Matija postao policajac. Po prvi put sam se morala suočiti s mišlju, odnosno sa stvarnom mogućnošću da se moj muž možda neće vratiti kući. Možda ću morati sama odgajati našu dječicu. Ta me pomisao može dovesti do napada panike ili me može dovesti ravno u Gospodinove ruke, gdje ću naći utjehu i snagu.
Zahvalna sam što ovaj drugi slučaj uglavnom prevladava.
Prihvatiti stvarnost, a ne živjeti u strahu
Kada tvoj muž ima visokorizičan posao, tanka je granica između prihvaćanja činjenice njegovog opasnog posla i življenja u strahu.
Suočavanje s činjenicom da je njegov posao opasan pomaže mi ne živcirati se oko sitnica i posvetiti se vremenu koje provodimo zajedno. Osobito sam zahvalna svaki put kad se vrati kući živ i zdrav. Ali ako nisam dovoljno oprezna, mogu previše razmišljati o opasnostima i onome što bi se sve moglo dogoditi i tada počnem živjeti u strahu.
Shvatila sam da je prihvaćanje te činjenice oslobađajuće. To me oslobađa od previše uzrujavanja oko obaveza koje nisu napravljene ili sitnica koje mi idu na živce, a sasvim su normalna stvar u braku. To me oslobađa da još savršenije ljubim i zaista uživam u vremenu koje provodimo zajedno. Znajući da postoje mnoge žene koje ne mogu više kuhati večeru svome mužu koji je bio policajac ili pospremiti njegovu čistu odjeću pomaže mi sagledati stvari iz druge perspektive. Živim u danom trenutku i zahvalna sam na tome.
Ali kada živim u strahu, to me paralizira. Za mene živjeti u strahu znači provjeravati mobitel svakih deset minuta u nadi da mi je muž odgovorio na poruku. To znači ostati budna do kasno brinući se da Matija možda neće doći kući. To znači opsesivno čitati vijesti o pucnjavama u kojima su sudjelovali policajci misleći da će sreća uskoro i nama okrenuti leđa.
Naučila sam razlikovati dva osjećaja – osjećaj slobode i osjećaj paraliziranosti – i hotimično tražiti pomoć kada počnem naginjati prema ovom drugom.
Odlučiti da je Isus sve što ti treba
Prije nekoliko godina sam slušala jednu epizodu podcasta u kojoj je jedna žena govorila o vrlo mračnom razdoblju svojega života. Novorođeni sin joj je bio na samrti, a brak na rubu propasti. Prisjetila se kako si je tada postavila jedno vrlo teško pitanje: „Je li Isus sve što mi treba?“
Da joj sin umre i nema više djece, bi li Isus bio sve što joj treba?
Da je muž ostavi i ne bude više udana žena, bi li Isus bio sve što joj treba?
Ta me emisija zauvijek promijenila i često razmišljam o tome u svjetlu Matijinog posla. Kada tvoj muž radi vrlo opasan posao i ne možeš se opustiti jer osjećaš da je opasnost preblizu, shvatila sam da u toj situaciji pomaže samo ponavljati u sebi: „Isus je sve što mi treba“.
Da se dogodi ono nezamislivo i ja ostanem bez muža, Isus bi bio sve što mi treba. Da se moj muž ozlijedi na poslu i naši se životi zauvijek promijene, Isus bi bio sve što mi treba. I da ostanem bez svega što volim, Isus bi bio sve što mi treba.
Dok ponavljam tu frazu, ponekad imam osjećaj kao da je to reprezentativni primjer izreke „pokušavaj dok ne uspiješ“. Ponekad mi se čini kao da ne vjerujem u nju. Ali ipak je govorim, vjerujući da će Bog moju nevjeru pretvoriti u vjeru i znajući da će On doista ispuniti svoja obećanja. Bez obzira na sve, u svakoj kušnji, Isus je uistinu sve što mi treba.
Ne živciraj se oko sitnica
Ovo je pravi klišej, no ima istine u tome. Kada tvoj muž ode na posao koji ponekad od njega traži da stavi svoj život na kocku, mnoge stvari gledaš iz drukčije perspektive.
Veoma sam zahvalna za Matijin posao jer nas je on još više zbližio u braku. Dao mi je snage da se oslobodim mnogih stvari koje bi me inače naljutile ili živcirale. Gledano u globalu te sitnice uopće nisu bitne.
Istina, mi nismo savršeni i preda mnom je još dalek put. Ali dok gledam Matiju kako oblači pancirku preko glave, ne ljuti me to što nije iznio smeće. Njegov mi je posao pomogao pustiti stvari da idu svojim tokom i ne uzrujavati se previše oko sitnica. Zahvaljujući njegovom poslu, postala sam pažljivija i zahvalnija na vremenu koje provodimo zajedno.
Predaj se u ruke Providnosti
Skoro svakoga dana prije nego što moj muž ode na posao, zajedno se kratko pomolimo kao obitelj. Ja molim Gospodina da zaštiti Matijin život i da ga sigurno dovede natrag kući. Molim Gospodina da i meni podari snagu, mir i utjehu te da zaštiti cijelu našu obitelj.
Dok Matija sjeda u auto i odlazi, (djeca i ja ga gledamo gotovo svaki put kada ide u smjenu), tiho u sebi molim molitvu anđelu čuvaru. Ta navika molitve za muža dok on odlazi na posao koji bi mogao biti opasan i koštati ga života podsjeća me na to da naši životi ne pripadaju nama. Pozvani smo „nježno se predati u ruke Providnosti“, kako je jednom rekla sv. Théodore Guérin, jedna od mojih najdražih svetica.
Pretvori svoj strah u vjeru
Teško je ispraćati muža na opasan posao. Kada je riječ o policijskom poslu, vrlo je teško suočiti se s činjenicom da postoje ljudi koji žele naškoditi tvom mužu samo zato što nosi značku. Dok gledam Matiju kako oblači uniformu, u meni se miješaju osjećaji dubokog ponosa i rastućeg straha. Ali znam da je jedno sigurno: Bog nas nikada neće napustiti ili iznevjeriti. On blagoslivlja naš trud. On nas nikada neće odbiti kada molimo da naš strah pretvori u vjeru.
Bog nas čeka otvorenih ruku, spreman ispuniti naša srca mirom koji nadilazi sav naš razum. Kada se osjećamo shrvano ili tjeskobno, obratimo se Njemu, našem dobrom Ocu koji nas nikada neće iznevjeriti.
Valerie Keinsley – Blessed Is She
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Florian Olivo – Unsplash
