Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina, pa reče: »Muško sam čedo stekla pomoću Jahve!« Poslije rodi Abela, brata Kajinova; Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik. I jednoga dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. Stoga se Kajin veoma razljuti i lice mu se namrgodi. I Jahve reče Kajinu: »Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.«
Kajin pak reče svome bratu Abelu: »Hajdemo van!« I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi. Potom Jahve zapita Kajina: »Gdje ti je brat Abel?« »Ne znam«, odgovori. »Zar sam ja čuvar brata svoga?« Jahve nastavi: »Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!«
A Kajin reče Jahvi: »Kazna je moja odviše teška da se snosi. Evo me tjeraš danas s plodnoga tla; moram se skrivati od tvoga lica i biti vječni lutalac na zemlji – tko me god nađe, može me ubiti.« A Jahve mu reče: »Ne! Nego tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti!« I Jahve stavi znak na Kajina, da ga tko, našavši ga, ne ubije. Kajin ode ispred lica Jahvina u zemlju Nod, istočno od Edena, i ondje se nastani.
A Kajin reče Jahvi: »Kazna je moja odviše teška da se nosi. Evo me tjeraš danas s plodnoga tla, moram se sakrivati od tvoga lica i biti vječni lutalac na zemlji – tko god me nađe, može me ubiti.«
Kazna je moja odviše teška da se nosi
Grijeh čovjeka oslabi. Oslabi iznutra. Nema više života, zato život odjednom postaje napor. Život odjednom postaje kazna. Muka. Osuda. Križ. Posljedica toga je novi grijeh. Grijeh otpora, gunđanja, mrmljanja. Čovjek u ovakvom stavu je čovjek koji nema radosti. To je umoran čovjek. On je star. Može imati 15 godina, a već je star. Uvijek umoran. Ni za što u suštini do kraja zainteresiran. Odradi ono što baš mora i odmara, odmara, odmara… jer je umoran. Umoran od gunđanja. Htio bi nešto promijeniti, a ne može. Umoran je u pokušaju, umoran od pomisli da bi još nešto pokušao. Čeka i pokušava ne misliti.
Evo me tjeraš danas s plodnoga tla.
Plodno tlo slika je obećane zemlje. Abrahamu Bog obećaje zemlju. Gdje će odmoriti. Gdje će počinuti. Slika života vječnoga. Onaj tko ima život vječni u sebi je plodan. Grijeh nas učini neplodnim. Sterilnim. Koliko je neplodnih žena u Svetom pismu. Koliko neplodnih života danas. Bezveznih života. Koji su vlastitu dokolicu ispunili samovoljnom prividnom plodnošću. I ostali neplodni.
Neplodnost je za Židove znak da je Bog daleko. Da su prokleti. Oni koji su iz daleka gledali Isusov život smatrali su da je proklet od Boga. Neplodan. Nema djece. Istjerali smo se s plodnoga tla. Temelj našeg djelovanja – naše tlo – su naše ambicije, želja za moći, želja za uspjehom, želja da postignemo da budemo ljubljeni. Naše tlo je naš grešni Ja. Koji želi biti, želi klijati iz sebe, ali ne uspijeva. Jer je neplodan. Nije ucijepljen u plodnu zemlju. Nije ucijepljen u Krista. Nije natopljen životom Kristove krvi, nego smrću krvi pobijene braće. O Gospodine, koliko je ova zemlja suha i žedna. Bezvodna i beživotna.
Svjetlost Božje ljubavi smeta jer sve čini jasnim
Moram se skrivati od tvoga lica – Svjetlost Božje ljubavi smeta. Prije je obasjavala i sve činila sjajnim. Sada rasvjetljuje Kajinovu stvarnost. Što je bliže, više smeta. Ne mogu samog sebe podnijeti, da sam ubojica. Bježi od mene Gospode. I Juda je, kad je izdao Isusa, otišao u noć. Koliko noći u ovom jarko rasvijetljenom svijetu u kojem živimo. Koliko grijeha, pogotovo noću. Daleko od svih. Sami. Konačno možemo. Dajmo. Bit ćemo kao Bog. A poslije noći, još veća noć. Noć skrivanja. Pred Gospodinom. I još veća noć – noć skrivanja pred sobom. I pred braćom.
I biti vječni lutalac na zemlji – tko god me nađe, može me ubiti. Slijedi prava avantura skrivanja pred braćom. Jer o braći mislim mislima srca koje su u meni. Braća su ubojice. Kao ja. Bježi od njih. Da te ne pronađu i ubiju. Jer tko još voli ubojice danas? I kako se bježi? Tu smo svi već višestruki doktoranti. Laganje, pretvaranje, ulizivanje, laskanje, licemjerstvo – jer što će biti ako me drugi upozna i sazna da sam ubojica? Ostat ću sam. Zato mijenjamo sve koji su nas upoznali. Koji su spoznali da smo grešni. Koji su uspjeli prekinuti naše lutanje od vlastite stvarnosti grijeha. Žene, pobjegnite od muževa, muževi od žena, djeca od roditelja, roditelji od djece, župnici od vjernika, vjernici od župnika… kad ćemo se već jednom umoriti od našeg lutanja?
don Luka – Žena vrsna
Foto: Wikimedia Commons
Ovaj članak je dio niza razmatranja o Kajinu i Abelu.
