U svojoj knjizi Ljubav i odgovornost, papa Ivan Pavao II. osvrće se, ne samo na to zašto je kontracepcija nemoralna nego, štoviše, na to kako kontracepcija zapravo uništava ljubav između muža i žene u braku.
Wojtyla najprije naglašava kako je za seksualne odnose, kako bi oni postali istinsko sjedinjenje osoba, potrebna želja i svjesno prihvaćanje mogućnosti roditeljstva. Seksualno sjedinjenje samo po sebi ne mora automatski donositi pravu vezu ljubavi.
Par može biti fizički intiman bez da ima duboku osobnu povezanost temeljenu na potpunoj ljubavi, povjerenju i obvezivanju prema drugoj osobi. Jedan od ključnih sastojaka koji su potrebni da bi tjelesna veza između muškarca i žene postala dublja osobna veza ljubavi je u spremnosti prihvaćanja mogućnosti „Mogao bih postati otac“ ili „Mogla bih postati majkom“ kroz spolni odnos.
Otvorenost životu zapravo povećava ljubav supružnika
Pristupanje svome supružniku s iskrenom otvorenošću prema mogućnosti roditeljstva predstavlja jedan od temeljnih izraza ljubavi i potpunog prihvaćanja druge osobe u braku. Kada su muž i žena iskreno otvoreni životu u svom bračnom odnosu, to je kao da gledaju jedan drugome u oči i govore: „Volim te toliko da sam se spreman ukrcati na brod roditeljstva s tobom! Povjeravam ti sebe toliko da sam spreman postati tvoj partner u služenju novom životu koji će proizaći iz ovog čina.“
U tom duhu, možemo vidjeti kako otvorenost životu zapravo povećava ljubav supružnika i može čak predstavljati najvišu razinu nesebičnosti u braku. Kada muž i žena zajednički prihvate mogućnost da će postati roditelji, oni ne samo da stoje licem u lice zaneseni jedno drugim i dobrom njihovog odnosa, nego stoje i rame uz rame gledajući zajedno prema vani, prema mogućem novom životu koji bi mogao proizaći iz njihove ljubavi.
Jedno uz drugo, supružnici stoje predani ne samo dobrobiti onoga drugoga, već zajedničkom radu na služenju potencijalnom novom životu. Ovdje vidimo kako „veza između muža i žene nije ograničena samo na njih dvoje, nego se obvezno proširuje na novu osobu koju njihova veza može stvoriti“.
Odbacivanje roditeljstva je odbacivanje svoga supružnika
Kao drugo, Wojtyla pokazuje kako seksualni odnosi u kojima se koristi kontracepcija nisu samo odbacivanje mogućnosti roditeljstva, nego i sigurno odbacivanje druge osobe. Sprječavaju rast fizičke veze bračnih odnosa u osobnu vezu ljubavi. Konačno, bilo koja seksualna veza koja odbacuje mogućnost roditeljstva temeljit će se na vrijednostima koje daju fizičko odnosno emocionalno zadovoljstvo, a ne na vrijednosti osobe u svojoj biti (onakvoj kakva ta osoba zaista jest).
U tome je velika šteta koju seksualni odnos u kojemu se koristi kontracepcija nanosi braku. Prema Wojtyli, kada supružnik namjerno odbacuje mogućnost roditeljstva koristeći umjetnu kontrolu začeća, temeljni značaj njihove seksualne veze se dramatično mijenja.
Umjesto da bude savez ljubavi u kojemu su supružnici barem otvoreni rastu svoje ljubavi tako što će zajedno postati roditelji, seksualni odnosi u kojima se koristi kontracepcija pomiču bračne odnose u smjeru u kojemu će postojati samo dvosmjerni odnosi uživanja bez ikakve druge svrhe osim da se partner iskoristi za uživanje. Tako supružnik, umjesto da bude sustvaratelj ljubavi, postaje primarno partner za doživljavanje ugode.
Primjerice, kada je suprug u bračnom odnosu sa svojom suprugom i odbija mogućnost roditeljstva, naglasak njegova doživljaja u seksualnim odnosima stavljen je na seksualno zadovoljstvo. Vrijednost žene kao osobe i mogućnost produbljivanja njihove bračne spone pada u pozadinu jer žena tada pretežno postaje sredstvo seksualnoga užitka umjesto da bude mogući partner u roditeljstvu. To je kao da muž kaže: „Želim tjelesni užitak u ovome činu, ali odbijam mogućnost da postanem roditelj s tobom.“
Neophodan uvjet ljubavi
Kada muškarac i žena koji imaju seksualni odnos svjesno sprječavaju mogućnost očinstva i majčinstva, njihove namjere su tada odvraćene od same osobe na puko uživanje: „osoba kao sustvaratelj ljubavi“ nestaje i preostaje samo „partner za erotsko uživanje“. Ništa ne može biti više u neskladu s činom ljubavi kao to.
Zato je otvorenost životu pri seksualnom činu „neophodan uvjet ljubavi“. Kako Wojtyla objašnjava: „Kada je ideja ‘Mogao bih postati otac’/’Mogla bih postati majkom’ potpuno odbačena u umu i željama muža i žene tada, objektivno govoreći, od bračne veze ne ostaje ništa osim pukog seksualnog užitka. Osoba drugome postaje objekt iskorištavanja.“
Povremena apstinencija (suzdržavanje)
Treće, dok parovi nikada ne bi trebali odbiti mogućnost roditeljstva pri seksualnome činu, Wojtyla nas uči i da ne trebaju „izričito željeti stvarati novi život u svakoj prilici kada imaju seksualni čin“. Seksualni čin je potreban bračnim partnerima i kao dobar način da prodube svoju bračnu vezu, a ne samo za prokreaciju.
Tako, kao mudar dušobrižnik, Wojtyla objašnjava kako parovi trebaju biti otvoreni prema mogućnosti stvaranja novoga života iz seksualnoga odnosa, ali da ne trebaju ulaziti u seksualne odnose s posebnom namjerom da dobiju dijete svaki put. On kaže kako bi bilo dovoljno da parovi kažu: „Kod izvršavanja ovoga čina znamo da možemo postati roditelji i pripravni smo ako se to i dogodi.“
Štoviše, parovi se mogu susresti sa situacijama u kojima žele izbjeći začeće. U takvim slučajevima, parovi mogu izabrati apstinenciju ili suzdržavanje od seksualnih odnosa. Posebice u razdoblju kada je žena plodna. Wojtyla tu praksu naziva „povremenom apstinencijom“. (U današnje vrijeme mnogi katolici prakticiraju povremenu apstinenciju koristeći metodu poznatu kao Prirodno planiranje obitelji.)
Suzdržavanjem od spolnih odnosa u plodnom razdoblju ženina ciklusa, parovi mogu izbjeći iskrivljavanje osnovnog značenja bračnih odnosa. Kao što Wojtyla objašnjava: „Muškarac i žena koji su vođeni iskrenom brigom za dobro svoje obitelji i zrelim smislom za odgovornost prema rođenju, brizi i odgoju djece, ograničit će spolne odnose i apstinirati od istih u periodima kada bi odnos mogao rezultirati trudnoćom koja je nepoželjna za određene uvjete obiteljskog i bračnog života.“
Otvorenost životu
Naposljetku, dok je povremena apstinencija održiva opcija za kršćanske supružnike, Wojtyla objašnjava kako je ona dopustiva „samo uz određene uvjete“.
Prvo, kaže da je najvažnija točka koju je potrebno razmotriti stav para prema stvaranju (prokreaciji). Povremena apstinencija se može koristiti kao pomoć pri reguliranju stvaranja, ali ne bi je trebali koristiti kao sredstvo kojim ćemo izbjeći imati obitelj. „Ne možemo pričati o suzdržavanju kao vrijednosti kada supružnici koriste prednost razdoblja biološke neplodnosti isključivo za svrhu potpunoga izbjegavanja roditeljstva.“
Drugo, Wojtyla naglašava kako bi dobro obitelji trebalo ozbiljno izvagati prije početka prakticiranja povremenog suzdržavanja. Ističe kako darivanje djece braćom i sestrama može, na važan način pridonijeti odgoju i obrazovanju djeteta, jer braća i sestre tvore prirodnu zajednicu koja pomaže u oblikovanju djeteta. Zapravo, u jednoj intrigantnoj izjavi čini se da Wojtyla navodi kako je minimalan broj djece po obitelji najmanje troje.
Vrlo je važno da to ljudsko biće [dijete] ne bude samo, nego da bude okruženo prirodnom zajednicom. Ponekad se kaže kako je lakše podići nekoliko djece nego jedinca te da dvoje djece nije zajednica već dvoje pojedinaca. Uloga roditelja je da usmjeravaju odgoj djece, ali pomoću toga usmjeravanja djeca obrazuju sami sebe zato što se razvijaju unutar okvira zajednice djece, odnosno zajednice braće i sestara.
Veze za opće dobro
Wojtyla zasigurno ne kaže da roditelji koji imaju jedno ili dvoje djece nisu sposobni dobro odgojiti djecu, ali svakako predlaže da je idealnije okružje za odgajanje djece ono u kojemu je u obitelji najmanje troje djece. Zašto bi on rekao tako nešto?
Na prvi pogled taj broj se čini nekako proizvoljnim i sam Wojtyla ne daje baš objašnjenje ove pojedinosti. Ipak, u svjetlu onoga što je prije rekao o ljubavi, moguće je da djelomično na temi „veze za opće dobro“ iscrtava kako je ljubav namijenjena ujedinjenju dvoje ljudi oko zajedničkoga cilja kojemu bi trebali zajednički težiti. To je očito slučaj u braku u kojemu su supružnici ujedinjeni oko zajedničkog dobra produbljivanja njihova saveza i služenja djeci koliko god da ih imaju. Isto tako to može biti slučaj i sa samom djecom jer imaju priliku zajednički težiti općem dobru služenja ostaloj braći i sestrama u obitelji.
Primjerice, kada smo moja supruga i ja dobili drugo dijete bilo je fascinantno gledati našu prvorođenu kći Madeleine, kako raste u ljubavi za mlađeg brata Paula. Željela ga je nasmijati. Željela ga je nahraniti. Željela mu je služiti. A kada je Paul malo porastao, bilo nam je veselje gledati kako se njegova ljubav za Madeleine razvija i kako se zajedno igraju, kako uživaju i služe jedno drugome. Dok su, kao i većina djece, svakako imali mnoge „padove i uzdizanja“ u bratskome odnosu, Paul i Madeleine su ipak čvrsto rasli u osobnoj vezi ljubavi kao brat i sestra.
Blagoslov koji donosi veći broj braće i sestara
Ipak, nešto se značajno promijenilo u njihovu odnosu kada je stiglo i treće dijete. Najednom, Madeleineini i Paulovi dani više nisu bili ispunjeni samo njihovom igrom. Sada su bili zajednički fascinirani novim malim bićem u kući. Kao sestra i brat, Madeleine i Paul počeli su posvećivati pažnju ne samo sebi, već zajednički njihovoj malenoj sestrici, Teresi. Zajedno su joj pjevali pjesme. Zajedno su je željeli nahraniti. Zajedno su je pokušavali nasmijati.
Madeleine i Paul su učili kako postati, ne samo suigrači koji uživaju u druženju, već partneri koji služe novome životu, malenoj sestrici. Ovo bi mogao biti jedan razlog zašto Wojtyla kaže da je troje idealni minimalni broj djece u obitelji: S najmanje troje djece, dvoje njih može zajednički raditi na tome da služe drugome i tako ima priliku rasti u ljubavi, prijateljstvu, i vrijednost kao zajednica se još više produbljuje.
Kao zaključak, Wojtyla nas podsjeća da ako razmišljamo o povremenoj apstinenciji, moramo staviti na vagu ne samo svoju financijsku sigurnost, vlastitu udobnost i prednosti životnoga stila kada poželimo regulirati začeće. Moramo ozbiljno izvagati blagoslov koji donosi veći broj braće i sestara – za dobrobit našega djeteta, za naš obiteljski život kao cjelinu i za naše društvo. Wojtyla upozorava kako roditelji koji odluče ograničiti veličinu svoje obitelji bez da uzmu u obzir veće dobro van sebe, mogu prouzročiti ozbiljnu štetu svojoj obitelji i društvu.
Moralna šteta i obitelji i društvu u cjelini
Sami roditelji moraju biti oprezni kada ograničavaju broj začeća, da ne bi ugrozili vlastite obitelji ili društvo u cjelini koje također pokazuje zanimanje za optimalnu veličinu obitelji. Odluka od strane muža i žene da imaju najmanje moguće djece kako bi vlastite živote učinili lakšima, nanosi moralnu štetu i obitelji i društvu u cjelini.
Ipak, sigurno postoje okolnosti u kojima je, kroz povremenu apstinenciju (suzdržavanje) i kao dio roditeljske dužnosti, potrebno reguliranje broja djece. Ali namjera da se ograniči broj začeća ne bi nikada trebala biti samo odricanje od roditeljstva. „Povremena apstinencija kao metoda reguliranja začeća dozvoljena je dokle god ne dolazi u konflikt s iskrenom spremnošću za prokreacijom.“
Tako, povremenom apstinencijom supružnici ne bi trebali težiti „izbjegavanju trudnoće po svaku cijenu“. Dvije stvari treba imati na umu. S jedne strane, parovi koji imaju seksualne odnose za vrijeme razdoblja kad je žena neplodna svejedno trebaju pristupati seksualnome činu sa željom da prihvaćaju mogućnost da postanu majka ili otac iako ne priželjkuju trudnoću i prakticiraju povremenu apstinenciju kako bi izbjegli trudnoću. S druge strane, kako bi održali pojedinačni seksualni čin otvoren životu, parovi također trebaju imati „generalnu težnju“ prema postajanju roditeljima u širem poimanju braka kao cjeline – zato što su braća i sestre dobri za djecu, obitelj i društvo u cjelini.
Edward Sri – Catholic Education
Prevela: AMS
Foto: Pixabay
