Sveopće mrtvljenje – sredstvo za oslobađanje od duha svijeta i zadobivanje božanske Mudrosti
Put rasta u sazrijevanju i ostvarenju savršenstva kršćanskog života u svetosti, ostvaruje se po krsnoj dinamici smrti starog čovjeka i novog života u Isusu Kristu, u kome postajemo novo stvorenje. Tako da se svaki autentičan duhovni put sastoji od asketskog napora, mrtvljenja, te od sakramentalog i molitvenog života u kome vjernici po vjeri, ufanju i ljubavi sudjeluju u otajstvu Isusa Krista, te rastu u suobličenju našem Gospodinu. Upravo to će biti preostale dvije teme ovog našeg prvog perioda priprave za posvetu. Drugi Vatikanski koncil nas uči da su svi kršćani pozvani na svetost. Posveta Isusu Kristu po Mariji je upravo škola svetost.
Svetac o tome tako poticajno piše:
“Izabrana dušo, evo tajne koju mi je Svevišnji objavio, a koju nisam mogao naći ni u jednoj knjizi, ni staroj ni novoj. Povjeravam ti je pomoću Duha Svetoga, uz uvjete: prvo, da je saopćiš samo onim osobama koje to zaslužuju po svojim molitvama, milostinjama, mrtvenjima, podnesenim progonstvima, revnošću za spas duša i slobodom srca; drugo, da se njome poslužiš da postaneš sveta i nebeska, jer je ova tajna samo toliko velika koliko se koja duša njome okoristi.
Pazi da ne ostaneš skrštenih ruku, besposlena, jer bi ti moja tajna mogla postati otrov i biti na propast; treće, uz uvjet da se zahvaljuješ Bogu sve dane svoga života za milost koju ti je iskazao kada ti je dao da upoznaš tajnu koju nisi zavrijedila znati. I u onoj mjeri, kojom se budeš njome služila u običnim poslovima svoga života, upoznat ćeš njezinu vrijednost i izvrsnost. U početku ćeš je spoznavati nesavršeno zbog množine i težine grijeha i potajne nezahvalnosti na samu sebe” (MT 1).
Kršćansko mrtvljenje i njegovi temelji
Asketski napor kršćanskog mrtvljenja i odricanja se temelji na dvije istine vjere. Istočnim grijehom čovjek je izgubio gospodstvo nad samim sobom i u njegovoj duši je došlo do narušavanja duhovnog sklada moći duše i tijela, te se u čovjekovoj duši javljaju požuda i sklonost prema grijehu. To stanje je još više otežano u duši osobnim grijesima i grešnim navikama. Druga se istina temelji na stvarnostima sakramenta krštenja, po kome u Isusu Kristu, vjernici sudjeluju u Božanskom životu. A kao posljedica toga oni se moraju u svom mišljenju, sudu i ponašanju suobličiti tom novom stanju djeteta Božjega.
Asketski napor mrtvljenja
Da bi u tome stvarno uspjeli u životu moraju uložiti trajni asketski napor mrtvljenja, tako da određena duhovna borba za kršćanina postaje svakodnevna životna situacija. O tome Pavao apostol piše:
“Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našemu! Ja dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha… Dakle braćo dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela živjet ćete” (Rim 7,23-25: 8,12).
Mrtvljenje nije cilj za sebe
Pa ipak, u svemu tome iskustvu kršćanin ima mir, vedrinu i utjehu Isusove ljubavi koju svjedoči ovome svijetu. Važno je shvatiti da kršćansko umiranje sebi i mrtvljenje nije samo sebi cilj. Ono je zbog Isusa, iz ljubavi prema Isusu, da bi Isus dublje zaživio u nama te da bi vjerodostojnije svjedočili za Njega u ovome svijetu.
O tome sv. Ljudevit, koji je sam tim putovima kročio i htio bi i nas potaći da njima krenemo, piše:
“Mudrost se, kaže Duh Sveti, ne nalazi kod onih koji žive po vlastitim prohtjevima, koji daju svojim strastima i svojim sjetilima sve što im se svidi. “Jer oni koji žive po tijelu, ne mogu se svidjeti Bogu, a tjelesna je mudrost neprijateljica Bogu” (Rim 8,7-8). “Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan”(Post 6,3). Svi koji pripadaju Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti, razapeli su svoje tijelo s manama i požudama, uvijek nose u tijelu mrtvenje Isusa Krista, stalno trpe silu, nose svaki dan svoj križ, i konačno su umrli i pokopani s Kristom (usp. Lk 9,23; Rim 6,4). Ovim nam riječima Duh Sveti bjelodano pokazuje, da ako želimo zadobiti Isusa Krista, utjelovljenu Mudrost, treba da se vježbamo u mrtvenju i odricanju od svijeta i samih sebe.
Nemojte misliti da će ta Mudrost, čišća od sunčevih zraka, ući u dušu i tijelo okaljano sjetilnim užicima. Ne vjerujte da će ona dati svoj odmor i neizrecivi mir onima koji vole zabave i svjetske ispraznosti: “Svoju sakrivenu manu dat ću samo pobjedniku” (Otk 2,17), tj. onome koji je pobijedio svijet i samoga sebe.
Iako ta ljupka gospodarica svojim beskrajnim svjetlom pozna i razlikuje sve stvari u jednom času, ona ipak traži sebi osobe nje dostojne (Mudr 6,17). Ona ih traži, jer je njihov broj tako malen; jedva da nađe koga da je posve odlijepljen od svijeta, da je okrenut u svoju nutrinu i tako umrtvljen da je dostojan nje i njezine osobe, njezina blaga i njezina saveza “ (LJVM 194 -195).
Prihvatiti poziv Isusa Krista
Asketski napor je nastojanje, potpomognuto milošću, koje trebamo uložiti da bi došli do duhovne zrelosti. On je osobni, slobodni u ljubavi prihvaćen poziv Isusa Krista za nasljedovanjem: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16, 24). Osoba odricanjem od duha ovoga svijeta i mrtvljenjem uz napore, u molitvi, pokori, prihvaćanjem žrtve i protivština u radu i suživotu, nastoji svakodnevno živjeti Evanđelje tako da je vjernik u svijetu, ali ne od ovoga svijeta.
O tom prepoznatljivom načinu života koji postaje svjedočanstvo, a podrazumijeva nužno distanciranje od duha ovoga svijeta, bez kojega svako drugo mrtvljenje gubi smisao svetac piše: “Nemojte se suobličavati ovomu svijetu” (Rim 12,2), ponašanju svjetskih osoba, bilo u odijevanju, bilo u namještaju, u kućama, jelima, običajima i djelovanju u životu. Ova je vježba mnogo potrebnija nego li se misli. Ne vjerujte u kriva pravila svijeta i ne slijedite ih: ne mislite, ne govorite i ne radite kako rade svjetski ljudi. Njihova se nauka tako protivi nauci Vječne Mudrosti kao što se tama protivi svjetlu i smrt životu.
Dobro proučite njihove osjećaje i njihove riječi: zlo govore i misle o svim najvećim istinama. Istina, oni otvoreno ne lažu, ali prikrivaju svoje laži plaštem istine; čak ni ne vjeruju da lažu, a ipak lažu. Neće oni otvoreno hvaliti grijeh, ali, ili ga proglašavaju vrlinom ili čašću ili nekom indiferentnom stvari s beznačajnim posljedicama. Te je finese svijet naučio od đavla da prikrije rugobu grijeha i laži od kojih se i sastoji ta zloća o kojoj govori sv. Ivan: “Sav je svijet u vlasti Zloga” (1 Iv 5,19), a danas više nego ikada.
Biranje pravoga društva
Potrebno je, koliko se može, izbjegavati društvo ne samo svjetskih opasnih ili pogubnih ljudi, već i onih “pobožnih” koji su beskorisni i s kojima se samo gubi vrijeme. Tko hoće postati mudar i savršen, neka primijeni na se one tri zlatne riječi koje je Vječna Mudrost rekla svetom Arseniju: “Pobjegni, sakrij se, šuti!” “Izbjegavaj koliko možeš društvo ljudi kako su to činili i najveći sveci.” – “Neka je vaš život sakriven s Kristom u Bogu” (Kol 3,3). Konačno, ne govorite previše s ljudima da se možete razgovarati s Mudrošću” (LJVM 198 -200).
U biti mrtvljenje je duhovna aktivnost po kojoj mi našoj naravnoj želji za zadovoljstvom i ugodama ne udovoljavamo, kako bi doveli u red naše neuravnotežene nutarnje težnje, koje bi nas dovele do grijeha, ako ih ne bi svladavali. Tako da kršćansko mrtvljenje prati i potpomaže rast u svetosti. Tako mrtvljenje postaje vrstan način da pokazujemo Bogu da ga ljubimo više od samoga sebe. Odricanjem od udovoljavanja sebi, koje bi nas moglo dovesti do vrijeđanja Boga, mi kao da Bogu govorimo, ne toliko riječima koliko djelima:
“Ljubim te više od sebe samoga”. Isto tako valja naglasiti da rast u Božjoj ljubavi se nikada ne zaustavlja samo na pojedincu, to nužno postaje i apostolatsko naviještanje životom i svjedočanstvom. Tu stvarnost je izrazio još apostol Pavao: “Radujem se sada dok trpim za vas i u svome tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1,24); Dječice moja koju ponovno u bolima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama” (Gal 4,19).
Mrtvljenje ima odgojnu ulogu
U duhovnom životu mrtvljenje ima odgojnu ulogu, jer dovodi osobu do nutarnjeg potrebnog sklada. Ali isto tako ono pomaže na putu čišćenja duše te daje duši jakost da vedro prihvati životna protivljenja i križeve i tako postane nadoknada za propuste i grijehe. Postoji više vrsta i načina mrtvljenja. Kršćanska asketska tradicija govori o duhovnim mrtvljenjima, koja se odnose na naše zle sklonosti sebeljublja i oholosti, mrtvljenja sjetila da se ne bi duša povela za sjetilnošću i svela svoj duhovni život samo na tu dimenziju, te o tjelesnim mrtvljenjima. I na kraju mrtvljenje podrazumijeva jednu kršćansku slobodu i nenavezanost na dobra ovoga svijeta.
Čujmo savjet sveca:
“Da bi se mogla saopćiti, Mudrost ne traži neko polumrtvenje, mrtvenje od nekoliko dana, već mrtvenje sveopće, neprestano, odlučno i diskretno. Da zadobijemo Mudrost, potrebno je: Ili stvarno ostaviti sva materijalna dobra kako su učinili i apostoli, učenici, prvi kršćani i redovnici – što to prije ostaviš, to bolje za tebe, jer je to najsigurnije sredstvo da dobiješ Mudrost – ili da odlijepiš svoje srce od tih dobara, da ih imaš kao da ih nemaš, ne nastojeći tjeskobno da ih imaš, da ih sačuvaš, da se ne tužiš i ne postaneš nestrpljiv ako ih izgubiš, a to je sve teško izvršiti.
Da zadobijemo Mudrost, potrebno je mrtviti svoje tijelo, ne samo tako da strpljivo podnosimo tjelesne boljetice, vremenske nepogode ili napadaje koje mu u ovom životu zadaju stvorenja, već i sami moramo naći kakvu muku i mrtvenje: kao postove, bdijenja i druge strogosti svetih pokornika. Za takav život potrebna je hrabrost, jer se tijelo obično klanja samome sebi, a svijet gleda na sva tjelesna mrtvenja kao na nepotrebno i kao takvo ih odbacuje.
Duh Sveti govori za sveca
Što taj svijet ne govori i ne čini da odvrati od strogosti svetaca bilo koga na kojeg bi se mogle primijeniti ove riječi: Mudrac ili svetac svoje je tijelo stavio u pokornost trajnim bdijenjima, postovima, bičevanjem, hladnoćom, golotinjom i ostalim vrstama strogosti, i s njime je sklopio savez da mu na ovom svijetu neće dati nikakva pokoja. Duh Sveti govori za svece da su mrzili i haljinu okaljanu tijelom (Jud 1,23).
Da bi to vanjsko i svojevoljno mrtvenje bilo dobro, nužno ga je potrebno spojiti s mrtvenjem suda i volje po svetoj poslušnosti, jer bez nje svako bi mrtvenje bilo okaljano provođenjem vlastite volje, i često bi bilo ugodnije đavlu negoli Bogu. Stoga ni jedno znatnije vanjsko mrtvenje nije dobro činiti bez savjeta. “Mudrost boravi s razboritošću, sa savjetom (Izr 8,12), a bezuman je tko se uzda u svoje srce. (Izr 28,26) Mudar čovjek djeluje promišljeno, pita za savjet” (Izr 13,16).
“Tko se god ne želi kajati zbog svojih djela, traži savjet u drugoga, traži savjet u mudraca.” To je velik savjet koji nam daje Duh Sveti: “Traži uvijek savjet od mudroga”. Poslušnost tjera sebeljublje koje zna sve pokvariti; po poslušnosti i najmanja stvar postaje velikom i vrlo zaslužnom, otkrivamo đavolske varke, svladavamo svoje neprijatelje, i sigurno i lako kao u snu stižemo pred vrata spasenja. Sve što sam rekao, sadržano je u savjetu: Ostavi sve i naći ćeš sve, jer ćeš naći Isusa Krista, Utjelovljenu Mudrost” (LJVM 196-197; 201-202).
Božja milost i Marijin zagovor čine plodnim naša nastojanja
“Dušo, živo sliko Božja, otkupljena dragocjenom krvlju Isusa Krista, Gospodin tvoj želi da u ovom životu postaneš sveta kao On, a u drugom slavna kao On! Posve je sigurno da je tvoj poziv postići svetost Božju. Tome moraju smjerati sve tvoje misli, sve tvoje riječi, svi tvoji čini, sve tvoje pokore i sva tvoja nastojanja u životu; inače se protiviš Bogu, jer ne činiš ono za što te je stvorio i radi čega te uzdržava. Oh, divnoga li djela! Prah se pretvara u svjetlo, blato u čistoću, grijeh u svetost, stvor u Stvoritelja i čovjek u Boga! Oh, divnoga li djela! – ponavljam, ali to je djelo tako teško u samome sebi i nemoguće samoj naravi. Jedini ga Bog može proizvesti svojom milošću, i to milošću obilnom, izvanrednom.
Stvaranje čitavog svemira nije tako veliko remek-djelo kao to. Dušo, što ćeš raditi? Koja ćeš sredstva odabrati da se uspneš kamo te Bog zove? Svima su poznata sredstva spasenja i svetosti: zabilježena su u Evanđelju, rastumačili su svima koji se žele spasiti i postići savršenost. Ta su sredstva: poniznost srca, neprestana molitva, svestrano mrtvenje, predanje Božjoj Providnosti i suglasnost s voljom Božjom. Bezuvjetno je potrebna milost Božja da se svim tim sredstvima spasenja i posvećenja možemo poslužiti, a ta se milost daje svima u većoj ili manjoj mjeri.
U to nitko ne sumnja. Kažem: u većoj ili manjoj mjeri, jer Bog, premda je neizmjerno dobar, ne podjeljuje svoje milosti svima u istoj mjeri, ali ipak svakome daje dostatno milosti. Duša, vjerna velikoj milosti, čini veliko djelo, a s malom milosti, malo djelo. Vrijednost i veličina milosti koju Bog daje, a duša slijedi, čini vrijednost i veličinu naših djela. Ta su načela neoboriva.
Zadobiti milost da postanemo sveti
Sve se dakle svodi na to: kako pronaći lako sredstvo da od Boga postignemo potrebnu milost da postanemo sveti, a ja te upravo o tom želim poučiti. I kažem, da nađemo milost Božju, treba naći Mariju. Jedina je Marija našla milost kod Boga, i to za sebe i za svakog čovjeka napose. Patrijarsi i proroci, svi sveci Staroga Zavjeta nisu mogli naći tu milost. Marija je dala bivovanje i život Tvorcu svih milosti i – zbog toga – nazvana je Majkom milosti, “Mater gratiae” (MT 3-8).
Za razmišljanje: Koja je zadnja žrtva koju sam učinio za Boga? Imam li svijest o potrebi kršćanskog mrtvljenja? Jesam li svjestan da su svi napori koje činim na putu vjere zbog Isusa, njemu za ljubav? Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str…
Neprestana molitva, sredstvo za oslobađanje od duha svijeta i zadobivanje Božanske Mudrosti
Molitva je svakako jedno od najvažnijih načina kojim se oslobađamo duha ovoga svijeta i po kome nas Bog oslobađa. Čovjek je ljubljeno Božje stvorenje, sposoban spoznati i uzljubiti Boga. I nakon što je grijehom narušio svoj odnos s Bogom, okaljao svoju dušu i izgubio sličnost s Bogom ostaje u njemu želja i duboka čežnja za svojim Stvoriteljem na čiju je sliku stvoren. S druge strane, Bog neprestano poziva čovjeka na pomirenje s njime i otajstveni susret s njegovom ljubavi u molitvi. Tako da je molitva jedno uzajamno traženje Boga i čovjeka, gdje vjerna Božja ljubav prva izlazi u susret čovjeku, a on sa svoje strane na nju odgovara.
Bog nam je darovao svoga Sina Isusa Krista kao Otkupitelja i Spasitelja, tako da kršćani u njemu i njegovoj molitvi imaju savršeni uzor molitve. Isusova molitva odražava i podržava traženje i potpuno prihvaćanje volje Očeve iz ljubavi sve do križa, u potpunom pouzdanju da će biti uslišan. Isus je svoje učenike učio da mole s živom vjerom, čistog srca, ustrajno i bez straha. Opominjao ih je da bdiju i budno paze na svoj život. On traži da vjernici prikazuju molitve Ocu u njegovo ime, a sam uslišava molitve koje su njemu upućene.
O tome svetac piše:
“Molitva je redoviti kanal kroz koji nam Bog šalje svoje milosti, a posebno svoju Mudrost. Svijet je kroz četiri tisuće godina molio za utjelovljenje božanske Mudrosti. Salomon ju je primio nakon dugih i posebno žarkih molitava: “Pristupih Gospodinu i pomolih se i svim srcem svojim rekoh: Daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja (Mudr 8,21; 9,4). Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je” (Jak 1,5). Marija se kroz 14 godina pripremala da je primi u svoje krilo. Što je veći Božji dar, to ga je teže i zadobiti. Koliko li nam je potrebno, molitava i napora da zadobijemo dar Mudrosti koji je veći od svih ostalih Božjih darova!
Poslušajmo što kaže sama Mudrost: “Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se” (Mt 7,7). Kao da nam time želi reći: Ako me želite naći, trebate me tražiti; želite li ući u moju palaču, kucajte na moja vrata; želite li me primiti, trebate me potražiti. Nitko me ne nalazi, ako me ne traži; nitko ne ulazi k meni, ako ne pokuca na moja vrata; nitko me ne prima, ako me ne zatraži, jer se sve postiže molitvom.” ( LJVM 184).
Potreba neprestane molitve
Sv. Ljudevit Montforski, nadahnjujući se na evanđeoskim tekstovima, govori o potrebi neprestane molitve: Bez prestanka molite (1 Sol 5,17); Svagda i za sve zahvaljujte Bogu Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista (Ef 5,17). Vjerniku je uvijek moguće moliti, jer je uskrsli Gospodin uvijek s nama, u sve dane do svršetka svijeta, a on nastojeći živjeti i svjedočiti svoju vjeru, uviđa da je molitva velika potreba duhovnog života kako ne bi pao u ropstvo grijeha i uistinu živio autentičnim duhovnim životom.
Samo Isusova ljubav prema nama i naša ljubav prema Isusu Kristu daju jakost osobi da, u poniznosti i ustrajnom povjerenju, neumorno kuca na vrata Božjega Srca u molitvi.
Neprestano moliti ne znači provesti cijeli dan u molitvi, što bi bilo i materijalno neizvodivo, nego shvatiti da su molitva i kršćanski život nerazdvojni. U biti, osoba, u skladu sa vršenjem svojih staleških dužnosti, treba pronaći dovoljno vremena za svoju svakodnevnu molitvu, a onda u ljubavi prikazivati i povezivati sebe, osobe koje susreće i djela s molitvom i Bogom u molitvi.
Molitva sa sinovskim pouzdanjem
Isus je učio moliti učenike s vjerom i sinovskim pouzdanjem, oslanjajući se na njega, njegovu riječ i ljubav, u svemu što im se događa u životu. On sam se žalostio zbog nevjere svojih najbližih: I čudio se njihovoj nevjeri (Mk 6,6); i malovjernosti učenika (Mt 8,26) a ostajao je zadivljen pred pouzdanom vjerom kananejke i rimskog satnika. Da bi osoba dobro sazrijevala na putu vjere, važno je shvatiti bit temelja pouzdanja u molitvi.
O tome Katekizam Katoličke Crkve tako jasno govori:
“Objava molitve u naumu spasenja uči nas da se vjera oslanja na Božje djelovanje u povijesti. Sinovsko povjerenje potaknuto je njegovim najizvrsnijim djelom: mukom i uskrsnućem njegova Sina. Kršćanska je molitva suradnja s njegovom Providnošću, njegovim nacrtom ljubavi za ljude” (KKC 2378).
Čistoća vjere u molitvi
Sv. Ljudevit slijedeći klasičnu katoličku svetačku tradiciju, potiče na čistoću vjere u molitvi i mudrosno shvaćanje nutarnjih doživljaja, koji se mogu pojaviti na putu rasta u molitvi:
”Ako kome treba Mudrosti…, jer nju tražeći, tražimo i sve ostale kreposti koje su u njoj sadržane. Da bismo je imali, trebamo je tražiti; ”neka je traži”, ali kako je tražiti?
Prvo, treba je tražiti živom i čvrstom vjerom bez oklijevanja, bez sumnjanja: jer tko sumnja, neka ne misli da će što primiti od Gospodina (Jak 1,6-7).
Drugo, treba da je traži čistom vjerom, a da ne oslanja svoje molitve na osjetne utjehe, vizije, ili kakve posebne objave. Mada sve to može biti dobro i istinsko, kao što je slučaj kod nekih svetaca, ipak može biti i opasno da se samo na to oslanjamo, a vjera je to manje zaslužna, što se više oslanjamo na tu vrstu izvanrednih i osjetnih milosti.
Dosta nam je što nam Duh Sveti objavljuje o veličini i ljepoti Mudrosti, o Božjoj želji da nam je pokloni kao i o potrebi da je primimo, da je želimo i molimo od Gospodina svom vjerom i svim žarom. Čista je vjera počelo i učinak Mudrosti u našoj duši: što imamo više vjere, to imamo i više mudrosti; što imamo više mudrosti, to imamo i više vjere. Pravednik, mudar čovjek, živi samo od vjere (Rim 1,17), a da ne gleda, da ne osjeća, da ne kuša i ne sumnja.
U vjeri tražiti božansku Mudrost
“Bog je tako rekao ili obećao”, to je kamen temeljac svih njegovih nastojanja i molitava, iako mu se čini da Bog ne gleda na njegovu bijedu i ne sluša njegove prošnje, niti mu pruža ruku na pomoć protiv njegovih neprijatelja, iako je obasut rastresenošću, sumnjama i tamom duha, iluzijama, odbojnošću i prazninom u srcu, žalošću i boli u duši.
Mudrac ne traži viđenja i izvanredne stvari kakve su gledali sveci, ne traži da kuša osjetne radosti u molitvi i pobožnosti. On u vjeri traži božansku Mudrost: i dati će mu se. On unaprijed zna da će je dobiti, kao da mu je anđeo sišao s neba da ga uvjeri, jer Bog je sam rekao: svi koji od Boga traže nešto dobro, dobit će ga (Lk 11,10). “Ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole” (Lk 11,13) (LJVM 185-187).
Molitva je Božji dar i odgovor čovjeka
Molitva je, istovremeno, dar Božje milosti i odgovor ljudske ustrajnosti. Ona redovito sobom, osim trenutka ugode, utjehe i radosti, nosi i podrazumijeva i borbu čovjeka sa samim sobom, sa Zlim duhovima i njihovim zamkama kojima napastuju vjernika kako bi odvratili čovjeka od molitve i traženja sjedinjenja s Bogom. Molitva i život se nerazdvojno prožimaju.
Čovjek moli onako kako živi, a živi onako kako moli. Ako osoba ne djeluje u Duhu Kristovu, neće moći ni postojano moliti u njegovo Ime. Osoba mora ustrajati u molitvi usprkos poteškoća, koje se redovito javljaju na putu molitve. Rastresenost, suhoća, osjećaj žalosti zbog neuspjeha u molitvi, neuslišane prošnje, nedostatak vjere, duhovna lijenost, gotovo se redovito javljaju u duhovnom životu. Ako osoba istinski traži Boga, ne želi griješiti, želi svjedočiti za Boga u svom životu, te mu u vjeri i povjerenju pristupa u molitvi, onda treba ustrajati te po ustrajnosti i Božjoj milosti nadvladati sve prepreke koje se javljaju u duhovnom životu.
O tome svetac piše:
“Potrebno je moliti za Mudrost ustrajno. Da dobijemo taj dragocjeni biser, trebamo moliti Boga sa svetim dodijavanjem, jer bez njega nećemo je nikada dobiti. Ne budimo poput mnogih koji mole nešto od Boga. Kada takvi mole neko duže vrijeme, npr. koju godinu, a ne vide da ih je Bog uslišio, oni obeshrabreni prestaju moliti vjerujući da ih Bog i neće uslišati. Tako gube plod svojih molitava i nanose Bogu nepravdu, jer On voli davati i uvijek uslišava dobre molitve, bilo na ovaj ili na onaj način. Ako, dakle, želiš postići Mudrost, moli za nju i danju i noću, a da se ne umoriš i ne dosadi ti.
Blažen i tisuću puta blažen onaj tko dobije Mudrost nakon deset, dvadeset, trideset godina molitava, pa i jedan sat prije smrti! I ako ju je dobio, nakon što je čitav život proveo tražeći je i moleći za nju i nastojeći da je zasluži svim vrstama križeva i napora, neka ne misli da ju je dobio po pravdi kao nagradu, već iz čistog milosrđa, kao milostinju. Ne, ne, Mudrost neće dobiti duše koje ju nemarno i nestalno traže i mole.
Parabola
Dobit će je oni koji su slični onom čovjeku koji ide noću svom prijatelju zamoliti ga da mu posudi tri kruha. U toj nas paraboli, ili događaju, sama Mudrost uči kako ćemo moliti. Taj čovjek kuca i udvostručava svoje molbe i kucanje, kuca opet i opet sa sve većom snagom i upornošću, premda je već prošla i ponoć i njegov prijatelj koji je legao odbio ga dvaput i triput kao bezobraznika i dosadnog čovjeka. Ali kad je vidio da mu sve više dosađuje svojim molbama, ustade, otvori vrata i dade mu sve što je tražio. Evo načina kako treba moliti za Mudrost. I, nedvojbeno, prije ili kasnije, Bog koji želi da mu dosađujemo, dići će se i otvoriti nam vrata svog milosrđa” (LJVM 188-190).
Marija i naša molitva
Sv. Ljudevit preporuča osobi koje se posvetila da preda samu sebe, sva svoja djela i molitve Mariji pa neka ona njima, u svojoj majčinskoj ljubavi, raspolaže zagovarajući nas pred Bogom:
«Presveta Djevica, ta slatka i milosrdna Majka, nikad ne dopušta da je nadvisimo u ljubavi i plemenitosti. Zato, kad vidi da joj se netko sasvim predaje, da je časti i služi joj lišavajući se svega najdražega da nju time počasti, tada se i ona njemu dariva potpuno i na neizreciv način. Ona ga uranja u bezdan svojih milosti; resi ga svojim zaslugama; drži ga svojom moći; rasvjetljuje ga svojim svjetlom; raspaljuje ga svojom ljubavi, dariva mu svoje kreposti: svoju poniznost, svoju vjeru, svoju čistoću itd.; postaje njegovim jamstvom, njegovom nadopunom i svim njegovim miljem kod Isusa.
Napokon, kao što je ta posvećena osoba potpuno Marijina, i Marija je sasvim njezina; tako da se može ponoviti o tome Marijinom sužnju i djetetu ono što je sveti Ivan Evanđelista rekao o sebi, naime da je uzeo Presvetu Djevicu kao sve svoje bogatstvo: Uze je učenik k sebi! (usp. Iv 19,27).
To Marijinu sužnju ljubavi proizvodi u duši, ako je vjeran, veliko nepouzdanje u se, prezir sebe i mržnju na se, a neizmjerno pouzdanje u Presvetu Djevicu, njegovu dobru gospodaricu, i savršenu predanost njoj. Tad se ne oslanja više, kao prije, na svoja raspoloženja, nakane, zasluge, kreposti i dobra djela.
Isusu preko Marije
Budući da je to sve savršeno žrtvovao Isusu preko ove dobre Majke, on odsad ima samo jedno blago, a to blago, u kojem su sva njegova dobra i koje ne drži više kod sebe, jest Marija. Tada se može približiti svome Gospodinu bez ikakva ropskoga straha i skrupula, i tada mu se moli veoma pouzdano; tad ga obuzimaju osjećaji kakve je imao pobožni i učeni opat Rupert koji, smjerajući na Jakovljevu pobjedu nad anđelom (usp. Post 32,24), upravlja Presvetoj Djevici ove lijepe riječi:
O Marijo, Kraljice moja i neokaljana Majko Boga-Čovjeka, Isusa Krista, želim se boriti s tim Čovjekom, to jest s božanskom Riječi, oboružan ne mojim nego tvojim zaslugama. Oh, moćni li smo i jaki kod Isusa kad smo oboružani zaslugama i zagovorom dostojne Majke Božje, koja je, kako kaže sveti Augustin, ljubavlju pobijedila Svemogućega!» (PP 144 -145).
Za razmišljanje: Kakva je moja molitva? Da li je ona izraz moje vjere i ljubavi prema Bogu? Da li odvajam dovoljno vremena za Boga? Da li mu u molitvi prikazujem sebe, ljude koje susrećem, te potrebe Crkve i svijeta? Da li to činim po Marijinim rukama?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
