Slušajući i gledajući jučer ljude oko sebe baš sam puno toga naučila. Ne mislim pritom na milijardu informacija o tome što je i kako funkcionira koronavirus, već na neke vrijednosti koje su došle na površinu bez da smo riječ izrekli. Na listu prioriteta koju smo sami sebi složili.
ISKUSTVO koje rado skupljamo i iskustvo od kojeg bježimo
Danas je od životne važnosti puno putovati. Puno toga vidjeti. Natjecati se tko je gdje bio i što je iskusio. Onaj meme koji kruži godinama po Internetu kaže da je u životu najbitnije putovati i upoznati različite ljude, vidjeti različita mjesta.
Znam, znam, reći ćete sad da sam i ja vrludala po Australiji, Tajlandu, Francuskoj i što ja znam gdje sve ne. Lijepo je bilo nešto s razlogom posjetiti. Ali zbilja – je li to najbitnije? Je li zbilja vrijedno dobiti komadić godišnjeg i onda robovati popunjavanju karte obilaska svijeta? Vikati kozmopolitske parole na opisima slika, „upoznavati“ druge – dok svoje ne znamo? Ne govorim samo o tome da isti ljudi koji ne žele znati ništa o svojoj baštini veličaju tuđu (to je posebna tema), već tu govorim o tome kako ljudi forsiraju iskustva putovanja i upoznavanja novih ljudi, a „doma“ ne znaju tko im je prvi bratić. Ne poznaju užu ni širu rodbinu. Lete u Afriku pomoći siromasima, a strina im umire u gladi i neimaštini. Upoznaju daleke kulture, a prvi rođaci im se bore s depresijama i višestrukim pokušajima samoubojstva.
Drago mi je da su ljudi počeli pisati: „Aha, zaraženi je iz kvarta moje tete, nazvat ću je da vidim zna li što.“ Odlično! Nije svako zlo za zlo. Takva nam iskustva primarno trebaju!
Koronavirus podsjeća: važni su DOM I OBITELJ
Kad smo već kod bjegova… znam da je najteže živjeti sa svojima. Tvoja su krv. I sebe teško shvatimo, a gdje ćemo tek one nama slične! Da, još jedna stvar jako popularna je izbivanje iz kuće. Idi tamo, idi amo, druži se, ispijaj kave, treniraj i prespavaj u kući pa sutra opet ispočetka. Poput nekog bijega od stvarnosti, majke i očevi, sinovi i kćeri, toliko su postali otuđeni jedni od drugih da bolje znaju prijatelje i njihove živote nego one svojih najbližih. Tko zna kad smo zadnji put ukućane upitali kako su? Pa valjda da nisu dobro bi rekli nešto, zar ne?! Ili…?
Drago mi je da će i to koronavirus promijeniti. Da će kuće opet postati domovi. Zanimljivo, u kriznim situacijama i bolestima nitko od brige nije odlučio skloniti se na posao u svoj ured niti kod prijatelja ili poznanika, nego u vlastitu obitelj, ma kakva ona bila. U vlastiti dom koji je sigurno utočište od svijeta. Odlično! Baš odlično, jer i tamo možete dobiti nova iskustva! S vama žive neistraženi ljudi o kojima, vjerujte mi, mnogo toga ne znate.
MIR za kojim toliko čeznemo sada je omogućen
To me vodi do sljedeće vrijednosti za kojom ljudi danas žeđaju, a to je mir. Koliko puta ste čuli ili rekli: „Daj mi samo malo mira!“? Od posla, od obaveza, od stvari koje se moraju, od neprestanih briga, od padova, od loših odnosa, od ljudi koji vas iscijede do dna, od loših vijesti, od vlastitih misli koje vas guše?
Pa onda toliko željeni mir tražili u tabletama za spavanje, sredstvima opuštanja, društvenim mrežama, serijama, hrani, bojama zidova i pokućstva, vježbama relaksacije, novim ovisnostima i opojnim sredstvima…
A mir je baš daleko od svega toga. Mir je u potpunoj tišini. Tišini koje se mnogi danas boje puno više nego koronavirusa. Zato će ostati u svom domu, sa svojom obitelji i sami sa sobom saaamo ako baš umiru. Zato će i zaraženi pod svaku cijenu otići na posao jer, „nije im ništa“, samo da rade bilo što i ne susretnu se sa… sobom. U tišini. Ima nešto kobno u kombinaciji vlastitog „ja“ i tišine što para napetost i gromoglasno šuti. A zove se savjest.
Ona kao iz uzavrele posude iz nas izbacuje sve ono što znamo da nije (bilo) dobro, sve ono što smo preskočili, zanemarili, povrijedili. Sve ono što su nam govorili da ne valja, a mi smo na tome inzistirali. Sve ono što znamo da valja, a namjerno smo ignorirali.
Sve ono što smo krivo posložili, BOG može staviti na pravo mjesto čak i uz koronavirus
A tko zna složiti komadiće naših raspuknutih životića? Naših krhkih osjećaja, naših dubokih rana, naših teških zamjeranja i olakih osuđivanja?
Pitam ja sad vas – koji su vaši životni prioriteti? Ne zanima me je li ova panika prava ili kriva, je li virus prirodan ili umjetan. Prilika je razmisliti o prioritetima.
Ne zavaravajmo se da to zna čovjek do nas, ma kako obrazovan ili „prosvijetljen“ bio. Postoji pravilan redoslijed i olakšavajuće je jednostavan. A njegov je pokretač On. Pročitajte tu listu prioriteta s istaknutim riječima u podnaslovima ovoga teksta, ali unazad – počevši od Boga koji jedini daje mir. Da, toliko izbjegavani Bog. Bog za kojeg se praviš da ne postoji, da Ga ne vidiš u svemu čemu se diviš. Praviš se da Ga ne trebaš dok ga tiho zazivaš u vremenima nevolje. Bog kojemu okrećeš leđa i zoveš Ga srećom kad ti krene. Ali ne brini se. Autor svakog remek-djela svoj opus zna u dušu, pa tako i Bog koji te čeka. Obrati mu se za uputstva za uporabu života ako si ih putem izgubio! Nije sramota reći da ne znaš gdje su. Garancija vrijedi. Račun je već plaćen.
Počelo je milosno vrijeme: korizma. Koronavirus će možda samo malo pogurati one neodlučne. Da se svi povučemo u svoje „pustinje“, u svoje sigurne domove, okruženi najbližima, bez društvenih mreža i nepotrebnih skitanja. U brizi za bližnje. U tišini, u previranjima o smislu života, u potrazi za Njim. Hrabro samo i ne brini!
Uzmi si ovo vrijeme u kojem raste panika… da u tebi naraste Bog.
Ivana Foretić – Žena vrsna
Foto: Macau Photo Agency – Unsplash
