Kad je sv. Jeronim krajem 4. stoljeća preveo Bibliju s hebrejskog i grčkog na latinski, uvrstio je taj jezik među tri takozvana „sveta“ jezika, jezika kojima se Božja riječ prenosila ljudima. Latinski otad postaje jezik Katoličke Crkve i ostat će njen zaštitni znak kroz stoljeća njenog postojanja u zemaljskom svijetu punom previranja, osobito u doba raskola i reformacije. Latinski, jezik rimske sile koja je pokorila poznati svijet u doba Kristova rođenja, postao je jezik koji je ujedinio narode u naviještanju spasenja.
Jedna Crkva u cijelome svijetu govorila je jedan jezik
Nemjerljiv je utjecaj koji je latinski jezik ostavio na zapadnu civilizaciju. Sve do II. Vatikanskog koncila sveta je misa, gdje god ste se nalazili na svijetu, uvijek zvučala isto. Dopuštanjem mise na narodnim jezicima Crkva se otvorila ljudima, ali je za taj čin ljubavi i poštovanja prema materinskim jezicima svojih pripadnika, kako bi postala bliža njihovom srcu, ipak žrtvovala jedan dio svoga identiteta. Latinski je kroz stoljeća ujedinjavao zajednicu Kristovih vjernika po čitavom svijetu i davao joj onaj element katoličkog „sveopćeg“: jedna Crkva u cijelome svijetu govorila je jedan jezik i u njemu je katolicima svuda bio dom.
Ima i danas trenutaka kad se vidi i osjeti koliko je to istina. Svi smo vjerojatno doživjeli da pjevanje latinske mise čini obred nekako uzvišenijim i svečanijim. Međutim, ponekad doživljavate latinski čak i kad toga niste svjesni. Kad pjevate Klanjam ti se smjerno (meni osobno jedna od najljepših pričesnih pjesmi, uz koju mi redovito srce zadrhti), pjevate hrvatsku varijantu latinskog himna Adoro te devote sv. Tome Akvinskog staru više od 750 godina. Iako ne čujete latinske riječi, čujete ritam. Taj je ritam obilježavao latinsko pjesništvo stoljećima da bi ga, prilagođenog promjenama u jeziku i kulturi, kršćani preuzeli kao prepoznatljivo obilježje svojih himana.
Duboko vjerujem da ne može biti slučajno da je Bog svoga Sina na svijet poslao u trenutku kad je rimska civilizacija pružala najveću mogućnost, kroz svoje političko uređenje, kroz otvoreni način razmišljanja, pa onda i kroz raširenu razumljivost i izražajnost jezika, da se Kristova poruka pronese cijelim svijetom. I zato je taj pečat latinskoga utisnut duboko u liturgiju Crkve iako se više ne vidi na prvi pogled.
Latinski je služio i da pokaže neuništivost Istine
Latinski je kao dio crkvene tradicije također, osim za ujedinjenje Kristova naroda, služio i da pokaže neuništivost Istine. U doba reformacije, kad se javljaju protestantski prijevodi Biblije na narodne jezike, pisanje na latinskom pokazuje vjernost tradiciji katoličanstva i brigu da Kristova poruka ostane očuvana, nepromijenjena. Hrvatima treba spomenuti da je jedan od prvih europskih humanističkih epova o Kristovu životu napisao upravo Dubrovčanin, Jakov Bunić (De vita et gestis Christi, 1526.). Izabrao je napisati ga na latinskom između ostalog i zato da naglasi njegovu protureformacijsku ulogu, da naglasi odanost tradiciji Katoličke crkve i da naglasi one elemente o kojima se s protestantima sporilo upravo onim jezikom i stilom kojim su oni izraženi u Bibliji i kojim ih je Crkva naučavala stoljećima. U tom epu odjekuje jezik psalama, Evanđelja i Pavlovih poslanica, u njemu se čuju odjeci svih prethodnih stoljeća, istine koju su crkveni oci, pjesnici i pisci čuvali i prenosili dalje.
Moramo paziti da i mi svojoj djeci prenesemo tu tradiciju jer bez temelja ne možemo nadograđivati i rasti, već tapkamo u mjestu. Da bismo u potpunosti razumjeli svoju povijest i kulturu, potreban nam je i latinski. Treba možda zato Hrvate katolike podsjetiti i da je otac njihove književnosti, Marko Marulić, više djela napisao na latinskom nego na hrvatskom i da su njegove “Pouke za čestit život prema primjerima svetaca” (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum) bile jedan od prvih svjetskih bestselera, prevođene na sve tadašnje svjetske jezike, pa čak i na japanski. Latinski je za Hrvate stoljećima bio više od službenog jezika. Bio je oružje kojim su protiv Beča i Pešte branili svoj identitet nezavisnog naroda europskog civilizacijskog kruga i branitelja katoličke vjere pokazujući kontinuitet svoga nepokorenog, već dobrovoljno pridruženog Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Naučite djecu barem vrijednosti latinskoga
Završit ću primjerom koji je meni osobno dokazao da latinski ne možemo zvati mrtvim i u modernom svijetu nepotrebnim jezikom. Ako u Jeruzalemu u petak oko 15h krenete stopama Kristova križnoga puta, završit ćete u crkvi Sv. groba gdje će na kraju, u samom središtu gdje je Krist bio pokopan, franjevci zapjevati na latinskom Regina caeli, laetare („Kraljice neba, raduj se“).
Pjevaju zanosnu pjesmu neizrecive radosti kojom svakog Uskrsa (a ne zaboravimo, mali Uskrs je i svaka nedjelja) zajednica svih kršćana, onih koji su još na zemlji i onih koji su već u zajedništvu s Bogom, kliče u slavu svoga Spasitelja. I s trncima u leđima, suzama u očima i vatrom u srcu shvatit ćete da ste dio zajednice za koju prostor i vrijeme, pa čak ni smrt, ne postoje, jer pjevate našem Bogu koji nije Bog mrtvih, nego živih, istim jezikom kao i oni koji su to pjevali tisućama godina prije nas. Zato, naučite djecu barem vrijednosti latinskoga, naučite ih, ako ne više, barem osnovne molitve (Pater noster, Ave Maria…) na latinskom: poučavate ih jeziku njihove vječne domovine.
Dr. sc. Maja Matasović – Žena vrsna
Foto: Josip Ninković
