„Odlično! Hvala vam što ste na mene prenijeli prokletstvo svih žena.“ Čula sam ove riječi prije ne tako dugo vremena kad sam se žalila na umor i manjak vremena te sam zaključila da se proročanstvo do sad pokazalo istinitim u mom slučaju. Svi znamo da su žene umorne, zatrpane obavezama, nedotjerane i izgužvane, jer smo mi te žene. Mislimo kako nikad ne možemo sustići sve naše obaveze. Zatim vidimo našu susjedu koja svaki tjedan posjećuje frizerski salon i uvijek ima sređene nokte. Oduprite se nagonu da pogledate u svoje nokte u tom trenutku, vjerujte mi, neće vam pomoći.
Život ne usporava svoj tempo zbog nas, sve smo naučile tu lekciju. Umjesto toga, mi trčimo kako bismo ga sustigle.
Nikad ne možemo sustići sve naše obaveze
Dosta jadikovanja, umorne smo i što ćemo učiniti po tom pitanju?
Svjesna sam kako preuzimam previše obaveza na sebe. Ne znam reći ne. Što ako je svaka od tih obaveza Božja volja? Ako je svaka previše dobra da bih ju propustila?
Možda ne preuzimam sve zadatke, jer osjećam da su Božja volja, nego iz sebičnih razloga. Kako bih osigurala ulazak u Kraljevstvo Nebesko, ostavila dobar dojam na svoje prijatelje, kako bih ostala zauzeta da se ne osjećam usamljeno.
Čini se kako je rješenje ona riječ na R: razboritost.
Svaki put kad čujem tu riječ, zadrhtim. Možda jer ne znam kako to ispravno činiti, možda jer me strah onog što ću otkriti ukoliko sve budem razborito činila. Kako god, ta riječ me plaši.
Prilikom odabira onih aktivnosti koje su nužne, razboritost zasigurno ispliva na površinu. Nakon ispitivanja motiva zbog kojih nešto činimo, trebamo odlučiti što činimo za Boga, a što On uistinu traži od nas.
Ne možemo sve učiniti
Kao žene ne možemo sve činiti. Dio onoga što nas uistinu čini ženama jest i naša raspoloživost i prisutnost za naše prijatelje i obitelji u trenutcima kad nas trebaju. Ovo je teško ostvarivo ukoliko se zatrpamo obvezama.
Umjesto da utješimo prijatelja, mi smo zarobljene u detaljima, grupama, projektima i zadatcima koje trebamo obaviti. Postajemo Marta umjesto Marije koja sjedi pokraj Isusovih nogu. Umjesto da volimo Boga i naše susjede, postajemo farizeji koji brinu o svojoj vanjštini.
Što onda činiti? Napustiti one koji računaju na nas? Odustati od svih dobrih ideja za koje mislimo da su od Boga? Dati otkaz?
Na nama je da budemo razborite.
Trebamo se pomiriti s činjenicom da smo zamjenjive
Svjesna sam i da se trebam pomiriti s činjenicom da sam zamjenjiva. Puno je ljudi koji mogu raditi moje poslove. Postoje i drugi ljudi koji mogu volontirati u mojoj župi, preuzeti projekt na poslu i organizirati događaj u školi moje djece.
Bez obzira što to zahtijeva poniznost, ujedno je i oslobađajuće. Bog me ne zove da budem sve za svakoga.
Bog zna gdje ćeš najbolje utrošiti svoje vrijeme i On čeka kako bi ti to rekao. Možda će to zahtijevati odricanje zamisli koju si imala, žrtvovanje reputacije, a ponekad će izgledati i kao da lako odustaješ. Ali, to će vrijeme biti puno bolje utrošeno ako si dostupna svojim prijateljima, kćeri ili sestri koja te treba.
Ponizno Ga pitajmo koji je Njegov plan za nas danas
Bog će nam uvijek providjeti i ostvariti nam Njegove želje, ali ujedno i naše. Ali samo ako odustanemo od svega i ponizno Ga pitamo koji je Njegov plan za nas danas. Zadnji put kad sam provjerila, niti jedan od tih planova nije uključivao zapušten izgled, pretjeranu umorenost ili ludu ženu s puno obveza koje treba obaviti.
Sjedni, popij šalicu čaja i pitaj Boga što On želi za tebe. Potom odustani od iskušenja organiziranja još jedne dobrotvorne prodaje kolača. Uvijek će se pronaći netko tko zna praviti kolačiće, ali ljudi u tvom životu nikad ne mogu pronaći drugu tebe.
Makena Clawson – Catholic News Agency
Prevela: Kristina Ivaniš
Foto: Pixabay
