Trebalo mi je valjda pola jednog dana na prvoj godini fakulteta da s dvije kolegice potpuno fokusirana shvatim oba smjera dokaza Cauchyjevog teorema. Sjećam se da smo veliki napor ulagale u svaku riječ, u svaki koračić logičkog slijeda i onda iznova razbijale glave o tome kako se može sljedeća rečenica povući iz prethodne.
Teorem je bio dug čitava dva reda, a dokaz možda četvrtinu stranice ispita koji je težio možda tri stotine stranica ukupno. No, dovoljno je bio nedokučiv za našoj tadašnjoj razini znanja iz matematike da smo o njemu ispisale čitav jedan mali sastav u natuknicama uokolo. I sreća: shvatile ga naposljetku!
Život je kao Cauchyjev teorem
Tako I život. Tako i dragi Bog u našim životima. Kopamo, tražimo, čeznemo, molimo, čitamo, proučavamo. I nešto o Njemu konačno saznamo. Pomislimo da znamo. Kad tamo, tek smo pogledali svemir postojanja iz jednog zemaljskog teleskopa ograničenog dometa.
Bog je toliko jednostavnije složen. Bog je toliko ti i tako biti dok smjeramo dubokoumno dokučiti njegovo Veličanstvo. Bog je toliko blizina da ga diramo i mislimo gdje si. Bog je toliko čekam te, a mi tražimo, tražimo i ne nalazimo prst pred nosom.
Bog je toliko Isus Krist u bijeloj Hostiji
Bog je toliko ljubičast u ljubičici dok se mi vozimo u zrakoplovima, dok se mi penjemo po samima sebi, dok se uspinjemo na naše prestiže i egoizme. Pokušavamo još više narasti kako bismo dohvatili vrh Eiffelovog tornja. Ili oblak koji se naslonio na obližnju planinu.
Bog je toliko Isus Krist u bijeloj Hostiji, usamljen bez našeg predanja i pun čežnje da Mu slobodno dođemo, da Mu oslobodimo mjesto i dopustimo usisati nas iz ništa u Sebe.
I Bog je toliko neshvatljiv da kad pomisliš ja dobro razumijem, baš tada još ne znaš. I jedino što smiješ pomisliti kao atom u svemiru svega stvorenog je:
“Ja ne znam.
Ti znaš.
Ti jedini možeš.
Ti, molim Te, ako hoćeš,
budi moje znam.”
Svojom zrakom sunca Svjetlu Počela
Cauchyjev teorem tek je komadić debla matematike koja se onda grana na one deblje grane pa grančice i naposljetku na listiće. Božji naumi su nama ljudima neshvatljivi. Svaki od nas dolazi jednim puteljkom Ocu, svojom zrakom sunca Svjetlu Počela. I, onda, ako smo na suprotnoj strani shvaćanja ili pogleda na Boga, ne mora značiti da smo sve u potpunosti do sada razumjeli i da su zato oni drugi bližnji, isto Kristovi, u krivu.
Možda nam još nije dano shvatiti baš onako kako naš brat razmišlja
Bog u katoličkoj Crkvi daje razne karizme, razne zrake kojima, poput puteljaka svetosti, stižemo u zagrljaj Nebeskog Oca. Gledajmo jedni druge s više poniznosti, svjesni da smo vrlo ograničeni u spoznaji, i ostavljajući uvijek prostora Božjoj kreativnosti više od onog kako mi ograničeno možemo poimati.
Ne odbacujmo bližnje koji Ga slijede premda ne idu na isti način Njemu kao i mi. Nego, u međusobnoj ljubavi, povjerujmo da ne znamo sve i možda nam još nije dano shvatiti baš onako kako naš brat razmišlja. Ono što Njega nadahnjuje duh Božji dok ga gorljivo traži. Jer, jedan je naš Otac čija je zamisao da budemo složna djeca. Da već ovdje na zemlji, ljubeći jedni druge po uzoru na Krista Raspetog, služimo kao graditelji Neba među ljudima.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Greg Rakozy – Unsplash
