Misterij kršćanskoga braka: Felix i Elisabeth Leseur

Felix i Elisabeth

Priča započinje jednim vjenčanjem, sasvim prirodnim kao što brak to i jest u svojoj srži. To baš i nije tipična ljubavna priča poput onih o istinskoj ljubavi, ljubavi koja dolazi po visokoj cijeni, no koja se u konačnici isplati jer kazuje o kršćanskom braku. U ovim danima pomutnje, kada se laž podvaljuje kao istina, a nered pokušava stvoriti novi red, valja se podsjetiti temelja saveza između muškarca i žene u sakramentu ženidbe. Mnogi koji su združeni na taj način zaboravili su, čini se, da je savez koji su sklopili zvanje, poziv na svetost. To nije prečac do raja na zemlji. Naprotiv, to je put koji neminovno prolazi kroz Kalvariju u nadi dolaska u nebo. Poput 72 učenika, to se putovanje mora proći u paru, pri čemu svaka duša traga za istim, povezana tajanstvenim sponama s onom drugom u sklopu tog zajedničkog putovanja.

Prvi susret i početak ljubavi

Tako je bilo i s Felixom Leseurom i Elisabeth Arrighi. Njihov prvi susret zbio se godine 1886. g. dok još nijedno od njih nije bilo svjesno veličine te priče koja će se pred njima odigrati, pogotovo ako uzmemo u obzir da je njihova romansa započela na najuobičajeniji način, kada je 26-godišnji Felix u kući zajedničkog prijatelja susreo 21-godišnju Elisabeth. Dvije godine kasnije, u svibnju 1889. godine, par se zaručio, a tri mjeseca kasnije i vjenčao. Od samih su početaka živjeli u materijalnom blagostanju. Felix je bio školovani doktor, no odlučio se za novinarsku karijeru. Elisabeth se privikla na bračni život pun društvenih aktivnosti i egzotičnih putovanja – u čemu je veoma uživala. Zajednički život, okružen obitelji i prijateljima u njihovom domu u Parizu, činio se idiličnim, barem izvana. Na površini je i izgledao tako, no ispod površine se odvijala zanimljiva bitka, bitka između istine i laži, između vjere i nevjere. Ubrzo je isplivala na površinu kada je, sedam godina nakon vjenčanja, Elisabeth prestala prakticirati svoju vjeru. Nije više vjerovala.

Očevidna je činjenica, koja se ovdje predočava samo zato što se često može olako previdjeti, da je čitanje iznjedrilo mnoge svece, no pogrešna vrsta štiva može isto tako i razoriti nečiju vjeru. Uvriježeno je mišljenje da „zreli“ ili „odrasli“ pristup vjeri uključuje dozvolu za takve stvari, slobodu za proučavanje i upijanje svega onoga što se nađe na putu. Lukavo i iskrivljeno tumačenje te potajno širenje njegovih poluistina na stranicama knjiga mnoge je podmuklo obmanulo. Tako je bilo i s Elisabeth. A kada je prešla iz vjere u duhovno ništavilo, njen je suprug to zadovoljno promatrao sa strane – njegov zadatak je time dovršen. Bilo je to nešto što je Felix i tražio, jer je upravo on bio taj koji je Elisabeth gurnuo u ruke te knjige s ciljem da je one obeshrabre i uznemire te je u konačnici liše vjere.

Pad u vjeri

Ovaj pad trajao je dvije godine. Tijekom tog interventnog razdoblja, par je nastavio živjeti  normalnim životom. Sada su se mogli „slobodno“ zabavljati, putovati i živjeti neopterećeni ograničenjima vjere. Felix je uspio u svome naumu, no ono na što nije računao bio je protunapad jedne tajanstvene sile: Božje milosti. Cijela ova priča je obavijena velom tajanstvenosti koja će se nevjernicima činiti nedokučivom, kao što je to bio slučaj s Felixom. On je promatrao kako upravo onaj „otrov“ koji je dao svojoj supruzi počinje imati suprotan učinak.

Inteligentna i dubokoumna žena, čak i u trenutcima kada je podlegla agnosticizmu svojega supruga, počela je sumnjati u sve to – isprva vrlo polako, ali sumnje su svejedno bile prisutne. Svi izloženi argumenti, svi predočeni zaključci, sva ponuđena objašnjenja bila su daleko od uvjerljivih. Praznine u tom tumačenju nisu uspjele zadovoljiti njen razum, već su je, naprotiv, ispunile emocionalnom hladnoćom. Tada je na nju sišao Oganj, drevniji i stvarniji od onoga koji su potpirivala krivovjerja kojima je bila izložena. U tmini nevjere na njenu se dušu izlila svjetlost kojom je njeno srce gorjelo. U tom Ognju potpuno je izgorjela blijeda ispraznost agnosticizma da bi na površinu iznova izbio zasljepljujući sjaj istine.

Neobična priča o obraćenju

Mnogo je priča o obraćenju. Ova je, pak, drugačija od ostalih. Elisabeth je sada jasno vidjela svoj cilj pred sobom. Bio je to cilj svetosti. Međutim, kao udana žena ona nije mogla, nije htjela, biti sama u tome jer su se u njegovom središtu nalazili zavjeti koje je dala u ljeto 1889. godine. Budući da su joj pale ljuske s očiju, ugledala je Ljubav nad svakom ljubavi, ali isto tako se ispostavilo da je njezin brak put do te Ljubavi, stoga je dio tog Božanskog plana morao uključivati i Felixa.

Elisabeth je umrla u naručju svojega supruga 3. svibnja 1914. godine. Dugo je vremena bila bolesna. Točnije, dobar dio svojega života trpjela je tjelesnu bol. Nakon svojega obraćenja živjela je uzornim životom kao vjerna katolkinja. Bila je poslušna i brižna žena, vjeran prijatelj i osoba od povjerenja, popularna domaćica, privlačna pojava na raznim društvenim okupljanjima kojima je par često prisustvovao. Naravno, molila je za svojega supruga, no on je ignorirao njezine molitve. Ipak, ona otvorena mržnja prema katoličkoj vjeri njegove žene znatno se smanjila, te su time prestali i bilo kakvi daljnji pokušaji trovanja vrela njezine vjere. Tijekom tih posljednjih godina zajedničkoga života, voljeli su jedno drugo više od ičega drugog, na vrlo čovječan način. Međutim, Elisabeth je imala jednu tajnu koja će se obznaniti kroz jedno neočekivano otkriće.

Nakon svakog teškog gubitka voljene osobe, jedna od najžalosnijih dužnosti koja dopadne bližnje jest probiranje po stvarima nedavno preminule osobe. To je zadesilo i Felixa u proljeće 1914. godine, kada je naišao na dnevnik i ostale spise koje ranije nije primjećivao. Odmah je prepoznao rukopis svoje žene kojim je bio ispisan, kako se činilo, dokument izložen kronološkim slijedom. Dnevnik je pobudio njegovu radoznalost, stoga je sjeo i počeo čitati.

Promjena uspavane vjere

Pomalo je ironična činjenica da je upravo čitanje, koje je nekada davno promijenilo Elisabeth, sada promijenilo i njezina supruga. Dok se njeno štivo, makar privremeno, pokazalo razornim za njezinu vjeru, ono što je Felix sada pomno iščitavao raspirit će žar njegove dugo uspavane vjere. Ono što je toga dana pročitao duboko je potreslo njegovu dušu. Na stranicama dnevnika nije bilo ništa drugo doli evidencija nutarnjeg života njegove preminule žene. Bili su to zapisi o njenim kušnjama, njenim radostima, njenim patnjama te, povrh svega, svoj njenoj čežnji za obraćenjem čovjeka kojega je voljela najviše na svijetu. Sklopivši sakrament svete ženidbe, ona je shvaćala veliku odgovornost koju oba supružnika imaju jedno prema drugome. Njezina je molitva za obraćenje supruga bila neumoljiva baš poput njenih mrtvljenja prikazanih na tu nakanu, čak do te mjere da je, netom prije svoje smrti i prije vrlo važne operacije, one koja se pokazala neuspješnom, prikazala svoj život u zamjenu za ono za čime joj je srce najviše žudjelo. Zatvorivši rukom pisani dokument, Felix je osjetio kako su šok izazvan otkrićem dnevnika naposljetku zamijenili drugi osjećaji – kajanje, suze, te napokon – i promjena srca.

Danas mnogi traže čuda, silna djela, znakove, premda imamo četiri Evanđelja koja su ih puna. Pa ipak, i dan danas možemo vidjeti brojna čuda – ako samo svratimo pogled na red za ispovijed; ako promatramo s divljenjem kršćanski sprovod osobe koja je dobro proživjela svoj život, te čija duša odlazi u nebo okrijepljena sakramentima; ako pogledamo novorođeno dijete koje se nanovo rađa u živoj vodi tijekom krštenja. Toga dana, kada je Felix završio s čitanjem dnevnika svoje preminule žene, dogodilo se jedno čudo. Snagom molitava i tihog vapaja njegove žene, ovaj nekoć okorjeli agnostik vratio se svojoj vjeri iz djetinjstva.

Oporuka ljubavi

Da se priča završava ovdje, time da Felix ostatak svojega života provodi u tihom razmatranju ove velike Božje milosti, to bi već samo po sebi bila velika stvar. No dogodilo se nešto posve neočekivano, jer je na stranicama dnevnika jasno pisalo da Elisabeth nije molila samo za ovo obraćenje, već i za to da njen suprug jednoga dana postane svećenik.

Za Felixa

15. listopada 1905. godine

Ovo je, moj voljeni mužu, posljednja želja moje duše.

… Ljubljeni Otac… kojeg ćeš upoznati i zavoljeti posredstvom mojih molitava na nebu … Kada postaneš Njegovo dijete, učenik Isusa Krista i živi član Njegove Crkve … Biti kršćanin i apostol … Ljubi duše, moli, trpi i služi im … Jednog ćemo se dana ponovno sresti, zauvijek. Nadam se tome i prikazujem svoje nevolje za tebe, uzdajući se u Božje Milosrđe.

Tvoja žena zauvijek,

Elisabeth

Zaustavite se ovdje na tren i razmislite o okolnostima u kojima je ova oporuka bila napisana. Elisabeth je suviše dobro znala kakav je tvrdokorni nevjernik bio njen suprug, no ipak se nadala i molila za nešto uistinu čudesno. Čitav život Elisabeth Leseur trebao bi nas podsjetiti na to koliko je velika djelotvornost molitve te koliko je ona još djelotvornija kada se Bogu prikaže zajedno s trpljenjem. Kada su životne bijede, a posebice zadnja teška bolest ove žene, postale žrtva prinosnica, njihov je miomiris dospio do nebeskih visina. Nakon njezine smrti Bog je uslišao te molitve, te je 8. srpnja 1923. godine Felix zaređen za svećenika.

Kao što smo već spomenuli, tijekom bračnoga života Felix i Elisabeth su uživali u putovanjima i pustolovinama koje je im je taj život donosio. Nakon Elisabethine smrti, Felix ju je ponovno vodio na svoja putovanja. Naoružan dnevnikom koji mu je Elisabeth ostavila, zajedno sa svim sadržajem koji se u njemu nalazio, predstavljao je svoju ženu i sebe svakoj publici koja ga je bila spremna saslušati. Pričao im je o ljubavi, istinskoj ljubavi, ljubavi koja preobražava, liječi, posvećuje. Pričao je o kršćanskom braku, svrhovitom sjedinjenju dviju duša, te, dok je stajao ondje kao promijenjeni čovjek, čitav je svijet mogao jasno vidjeti kamo ga je to putovanje neminovno vodilo.

Felix je umro 27. veljače 1950. godine, poput svoje žene, u naručju Crkve. Zemaljsko putovanje ovoga bračnoga para sada se privelo kraju, dvije zaljubljene duše ponovno su postale jedno na nebu, u Srcu sâme Ljubavi.


Catholicexchange.com

Prevela: Maja Dukmenić
Foto: TeiTo

Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.