Nedavno sam jedan neispunjeni planer za 2021. prenamijenila u sjećanjer. Sjećanjer na Božje milosti s podnaslovom „Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i ne zaboravi dobročinstva Njegova”. Zaboravljiva kakva jesam, o čemu svjedoči spomenuta reciklaža, sklona sam pustiti da ta osobna iskustva Božjih dobročinstava ukradu vremenite brige, poteškoće svakodnevice, komplekse manje vrijednosti ili sve drugo što oblačim na sebe, umjesto opreme Božje, kad se ujutro uvijek iznova budim kao stari čovjek.
Izravna Božja intervencija
Nekih od tih milosti nisam se samo dužna sjećati, već ih i svjedočiti, a među njima je najveća priča o tome kako mi je sveti Josip izmolio muža. Dakako da je velika samim time što se radi o životnom pozivu, no više od kategorije, važnom je čini iskustvo izravne Božje intervencije za kojom sam toliko čeznula.
Naklonost svetog Josipa
Kad razmišljam o svetom Josipu u meni se spontano stvara hvalospjev, i kad drugima govorim o njemu na licima vidim da zvučim prilično uvjerljivo, što zaista ne bi bio slučaj s drugim područjima vjere – apologetika mi nije jača strana. On je zaista svetac u čiji prokušani zagovor čvrsto vjerujem. Ostaje mi samo nadati se dok ovo pišem, da će kojoj duši biti dovoljno poticajno da u molitvi potraži njegovo prijateljstvo i naklonost.
Ako netko ovih dana odrađuje tridesetodnevnicu i čini mu se da samo čita suhoparan tekst s kojim se ne može poistovjetiti, moram reći da je takav bio i moj početak. Nisam mogla zamisliti da će mi jednog dana srce gorjeti dok je molim i da će mi te riječi biti toliko žive i prisne.
Početak obilježen izazovima
Nezahvalan je pothvat objasniti čitav kontekst životne faze u kojoj sam se nalazila te jesenje večeri kad sam zavapila svetom Josipu. Nakon brojnih promašenih pokušaja ljubavnih veza u koje sam srljala od prerane dobi, napokon sam neko vrijeme uživala u samoći i darovanoj slobodi na području emocija i čistoće, toj slobodi „od” koja se spremala postati sloboda „za”. U to vrijeme bȉla sam jednu drugačiju bitku.
Već nekoliko godina živjela sam boreći se s tjeskobnim stanjima, usudim se reći neprepoznatom, a time i neliječenom depresijom. Uz to sam silno trpjela zbog teške obiteljske situacije. Također, to ljeto doživjela sam traumu na sezonskom radu i posljedično mjesecima svaku noć imala noćne more. To je potenciralo još mučnije stanje koje je sa sobom nosilo mrak, beznađe i suicidalne sugestije. Zasigurno me u tom razdoblju držala ljubav bližnjih, premda nisam znala verbalizirati patnju kroz koju sam prolazila.
Molila sam svetog Josipa iz dubine srca
Sjećam se, dakle, da sam navečer parkirala ispred kuće i ostala u autu plakati. Tad se kroz očaj probila i iz moje nutrine izišla snažna molitva, koja me i samu iznenadila. Njoj izvor nije bio u mojoj grčevitoj želji jer tada uopće nisam mislila o vezama, već u Njemu koji je, pošto je pravedan, htio ispuniti duboke čežnje mog srca koje je sâm u njega usadio. Ne sjećam se točnih riječi, ali znam da sam molila svetog Josipa svojim jednostavnim riječima da mi on bude lik oca, da mi pošalje čovjeka po svom srcu, moju „pomoć kao što je on” (Post 2,18). Osjetila sam snažan proboj u toj molitvi.
Proroštvo
Nedugo iza toga, u prosincu na susretu karizmatske zajednice čiji sam bila član, između ostalih molitava bilo je izrečeno proroštvo koje je potvrđivalo uslišanje molitve za bračnog druga, a zbog nekih autentičnih izraza znala sam da se odnosi na mene. Ipak, ostala sam posve mirna, primila sam to sa zahvalnošću i nisam se time nešto bavila. Približio se susret katoličkih karizmatskih zajednica Obnove u Duhu Svetom u Međugorju za doček Nove godine. Osjećala sam se iscrpljeno i ovaj put bez ikakvih nakana i zamisli, samo sam htjela doći u Međugorje, biti s Marijom i moliti.
Susret u Međugorju
Moja današnja vjenčana kuma cijelim srcem molila je za mene. U to vrijeme živjele smo zajedno kod moje obitelji i premda više nije znala kako mi pomoći, molitvom je nosila dio mog bremena. Već po dolasku u Međugorje bila sam mirna, u stanju predanja i iščekivanja. Drugog dana, 30.12., tijekom slavljenja ugledala sam u blizini ispred sebe poznato lice. Ostavila sam mikrofon i srdačno mu pošla ususret. Zagrlili smo se, a on je oduševljen rekao: „Vidi je! Pa ti si sva odrasla!”.
Pogodan je trenutak da se vratim malo unatrag i pojasnim ovu romantičnu scenu.
Priča počinje ovako…
Sedam godina ranije upoznali smo se kad je došao svirati gitaru u zbor mladih čiji sam bila noviji član. Dobro se sjećam tog (uvijek ga opisujem kao filmskog) trenutka kad sam ga ugledala: vrijeme je usporilo i na trenutak sam se izgubila pogledavši u njegove oči. Moja lako zaljubljiva narav brzo se oduševila, a još brže ga prekrižila kad sam shvatila da je 9 godina stariji, a uz to u vezi. To je u crkvenim krugovima, jasno, gotova priča. Da bude još definitivnije, ja sam tada imala nepunih 16 godina. Zajedno smo svirali tri godine svake nedjelje i premda sam ga poznavala površno, dobro sam se uvjerila u njegove kreposti. On se po završetku faksa vratio u Split gdje je počeo raditi i više nismo imali nikakav kontakt.
Gledajući unatrag, vidim da mi je Gospodin još tada, u zboru, dao jednu ulivenu ljubav prema njemu. Sjećam se da sam ga cijenila, hvalila kad bi se u kojem razgovoru spomenuo, čak sam nekoliko puta njegova prijatelja (današnjeg vjenčanog kuma) pitala kako je. Na taj način sam, iako ne registriravši, svako toliko čula neko ažuriranje o njemu, poput toga da je prekinuo dugogodišnju vezu, da je otišao u bogosloviju, da je iz nje izišao. (Žao mi je ako su vam upitnici nad glavom, morate pričekati njegovo svjedočanstvo o životnom putu.)
No toliko sam ga zapravo poštivala da se u svojim sanjarenjima o budućem mužu (koja su često prekoračivala granice zdravog razuma) nikad nisam njega sjetila. On mi je bio toliko nedohvatljiv i nekako svet da nikad nisam pomislila na njega u nekom romantičnom kontekstu. Godine su prolazile, a nas oboje smo prolazili neki vlastiti, trnovit put.
Čudesan splet okolnosti
On se dugo mučio s pitanjem poziva, što je priča za sebe, no konačno nekoliko mjeseci prije, ljubeći Boga i jednostavno živeći svakodnevicu, počeo se pripremati za brak. Na poticaj prijatelja izrekao je Bogu konkretne osobine koje bi volio da njegova buduća supruga ima. Vjerujući Gospodinu da za njegov život čuva ono najbolje koje tek dolazi, počeo se i nesvjesno otvarati malim koracima, što uvijek s osmijehom prepričava: počeo je trenirati, obnovio garderobu, čitao roman o svetom Josipu…
Čudnim ili čudesnim spletom okolnosti našao se na tom susretu premda nije bio ni u jednoj zajednici. Uoči odlaska u Međugorje kroz glavu mu je prošlo da će možda baš tamo nekog sresti. Gledajući priču iz ove perspektive, za njegov je odnos s Bogom bilo vrlo autentično da buduću suprugu sretne u Međugorju jer je za njega zbog Mladifesta, na koje je uvijek dolazio, ono bilo posebno važno mjesto.
„Katolički dejt”
S ljudske strane nisam mogla znati kako će se sve odvijati, no intuitivno, u tom susretu, moje je srce hvalilo Gospodina: „Kako si pametan! Genijalno. Tog se nitko ne bi sjetio!”. Navečer istog dana našli smo se pred crkvom i spontano krenuli na pravi „katolički dejt” – s krunicom na Podbrdo. Sjećam se prizora dok sam koračala za njim po skliskom, strmom kamenju. Korak po korak, poučavala me crvena međugorska zemlja, neka on predmoli i predvodi, i brzo ćete doći do cilja. U duhu sam vidjela sliku ljiljana i Gospu koja pokazuje na njega govoreći mi: „On je čist, s njim ćeš biti sigurna.”
Poput puta u Emaus
Te večeri, premda se nismo niti dotaknuli muško-ženskih tema, sve nam je bilo jasno. Sramežljivo koračajući jedno pored drugog, a da se nismo do rastanka uopće pogledali, prepoznali smo se. Poput učenika na putu u Emaus, srca su nam gorjela dok nam je u toj šetnji Krist sve rastumačio. Malo Međugorje, tada krcato mladima, pokazalo se prilično veliko, jer nikoga nismo sreli, kao da su puteljci čekali samo naš zajednički hod. Iako smo u dubini bili svjesni što se događa, nadnaravni mir nad nama činio je da ne mislimo o budućnosti i razbijamo glavu pitanjima, već budemo prisutni u trenutku. Prisutni i duboko zahvalni.
Čuvali smo svoj biser kao najveće blago
Naši susreti u Međugorju kroz ta tri dana bili su toliko bogati da su nam postali neiscrpan izvor iz kojeg dan-danas crpimo kada ih, poput Gospe, prebiremo u srcima i razgovorima. Oboje smo uvijek voljeli nove početke. Prvog dana siječnja u rano jutro šetali smo cestom u smjeru Cenacola. Sve je bilo svježe, mirno i svečano. Tada mi je u podužem monologu iznio svoje osjećaje i rekao kada kani doći u Zagreb da me vidi. Predložio je i da se do tada ne čujemo kako bismo čuvali taj biser. Priznajem, razmijenili smo koju porukicu u tom iščekivanju, no dojmljivo mi je to strahopoštovanje koje smo imali jedno prema drugom, taj osjećaj za dragocjeno, sasvim nepoznat mentalitetu svijeta.
Pri povratku za Zagreb, u autobusu sam sadašnjoj kumi pričala o doživljenim milostima, a ona je, kako i pristoji pravoj kumi, ridala suze zahvalnice. Bila sam na neki način tih dana preobražena u najbolju verziju sebe, kao da mi je Gospodin dao da kušam predokus onoga što ima za mene, kako me On vidi. Toliko toga je iscijelio. Osjećala sam se tako vrijedno konačno naslutivši tu veliku, svetu Providnost.
Znamenja svetog Josipa
Nakon nedjeljne mise 19. siječnja u zagrebačkoj crkvi svetog Josipa, službeno smo krenuli zajednički hod. Treba li uopće reći da smo se zaručili u Karlovcu, pred svetištem svetog Josipa? I to na početku jubilejske godine svetog Josipa. Ah da, kasnije smo saznali da se dvorana u kojoj smo se sreli zove dvorana svetog Josipa. Mnoštvo je takvih simpatičnih detalja koji izmamljuju djetinji osmijeh na licu, no nama nisu trebali nikakvi znakovi, razgovori sa svećenicima, razlozi za i protiv. Dapače, nikad slobodniji i mirniji, prepoznavši kosti od mojih kostiju, meso od mesa mojega odlučili smo se jedno za drugo.
Kao zaručnici smo zajedno molili tridesetodnevnicu i u njoj donijeli tolike brojne potrebe naših bližnjih, naše nakane, čežnje i snove, a plodovi su bili neprebrojivi. Na medenom mjesecu nosili smo s nama kip svetog Josipa koji spava, a ispod njega stavili dječji bodi koji smo tijekom veze zajedno kupili. Bogu hvala, odmah sam ostala trudna, iako je njemu na jednom pregledu rečeno da je možda neplodan. To smo doživjeli kao veliki, ničim zasluženi dar, pogotovo svjesni suvremene pošasti neplodnosti. I da se poslužim formulacijom apostola Ivana: Sveti Josip učinio je i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovom svjedočanstvu. A ova su zapisana da vjerujete i da vjerujući primate milosti njegovim zagovorom.
Šutnja svetog Josipa pretvara se u uslišanje
Znam da posebno skrbi za našu malu obitelj, kao nekad za svoju Nazaretsku. Naše potrebe, zahvale i snove kao čin vjere zapisujemo na papiriće i stavljamo pod njegov kip. Gospodin mi je po zagovoru svetog Josipa zaista dao muža po Njegovu srcu i daleko nadmašio sve moje i izrečene i meni skrivene želje po pitanju njegovih karakteristika. Čak je i moja, možda nadobudna čežnja da doživim neposredan Božji zahvat i iskustvo da on osobno piše našu ljubavnu priču bila ispunjena, tako da za našu ljubav nisam imala u srcu drugoga objašnjenja osim onog biblijskog iz knjige o Tobiji: jer je odvijeka bilo namijenjeno da mu pripadnem.
I da, ako se čini da sveti Josip šuti i ne odgovara, to je možda zato što spava. Još se jače uzdajmo u njega koji je doista onakav kakvim ga litanije slave. U snovima ga prene iskreno srce čije vapaje odmah uzima k svome, prečistome. A kraj njegova sigurno spava On, Dijete Isus.
Hanna Čeko – Žena Vrsna
Foto: StockSnap – Pixabay
