Na poseban način volim krunicu sv. Josipu. Nijedna pobožnost tome svecu me ne približava kao ta. Možda zato što se bar u dva otajstva razmatra njegov odnos prema radu, a upravo sam kroz rad, uz međuljudske odnose, u posljednjih nekoliko godina najviše upoznala svoje slabosti, poteškoće i križeve.
Obični ljudi nalik su sv. Josipu
Papa Franjo u poslanici Očinskim srcem (Patris corde) kojom je najavio Godinu sv. Josipa obrazložio je taj svoj potez prepoznavanjem važnosti običnih ljudi koji su svojim svakodnevnim strpljivim i odgovornim, a nenametljivim obavljanjem dužnosti nalik svetom Josipu. Baš se tu, u svakodnevnoj običnosti, redovito susrećem i iznova, dublje upoznajem Josipa.
Drago mi je da se „sezona sv. Josipa“ koja obično traje od sredine siječnja i završava njegovim blagdanom 19. ožujka ove godine produljila na čitavu godinu jer mi to neprestano doziva aktualnost njegovog zagovora i potiče na razmatranje o njemu i njegovoj ulozi u Isusovom pa onda i mom životu.
Voljela bih stoga opisati kako se svako od otajstava krunice sv. Josipu konkretizira u mojoj svakodnevici.
…koga si žarko volio
…koji je tebe slušao i ljubio
…za koga si marljivo radio
…koji je tebi u poslu pomagao
…koji je uza te bio kada si umirao
Divan Božji naum za odnos oca i sina
Dok na kraju prvog otajstva nadodajem zaziv koga si žarko volio, nastojim si probuditi svijest da je moja prva zadaća ljubiti Boga svim srcem. Potrebno mi je svakodnevno se na to podsjećati jer čovjek zaboravi od danas do sutra sve što mu zbog grijeha nije potpuno prirodno. Molim da mi sv. Josip izmoli tu milost da ne zaboravim kako je moja prva dužnost i potreba ono sh’ma Israel; ljubi Gospodina Boga, svim srcem, svim umom, svom snagom, svom dušom.
Također, volim razmišljati na koji način je Josip volio Isusa, u svim fazama odrastanja i njihovog odnosa. Divim se tome kako je divno Bog zamislio taj odnos oca i sina koje je naša pala narav opteretila tolikim nerazumijevanjima i odbacivanjima. Sjetim se često u ovom otajstvu svih očeva koje poznajem, sadašnjih i budućih.
Drugo otajstvo podsjeća me da je Isus Josipa slušao i ljubio. Ovdje najčešće molim za to da mom srcu bude uvijek lako dohvatljiva i prihvatljiva istina kako mi je Bog blizu i čuje moje molitve, dapače, uslišava me u svim mojim potrebama. To mi posebno treba kad potonem u svojim zabrinutostima, tjeskobama i osjećaju bespomoćnosti. Josip koji je imao tu milost da bude uz Isusa najviše u njegovom zemaljskom životu može mi pomoći da i ja budem blizu Isusu kao što mu je bio blizu Ivan koji je „naslonio glavu na njegove grudi“, posve uz Božje srce.
Odnos prema radu i Božja prisutnost u njemu
Treće otajstvo posebno razmatra rad i Josipovu marljivost. Ovdje molim sv. Josipa da me nauči pravom pristupu radu koji posvećuje i koji me približava Bogu. Molim ga da mi pokaže pravu mjeru, oslobodi me perfekcionizma i lijenosti, odgađanja, preuzetnosti, užurbanosti, nezdrave zaokupljenosti, lažnog radoholičarstva, prevelikog davanja važnosti samoj sebi itd.
Sljedeće otajstvo nadovezuje se na prethodno; razmatranje kako Isus pomaže Josipu u radu. U radionici, u uredu, u učionici, u vožnji, pri kućanskim poslovima, Gospodinova prisutnost prožima sve što radimo. Molim sv. Josipa da mi pomogne dozvati Duha Svetoga u sve što činim, na svoje poslodavce, suradnike, one kojima služim i na koje sam upućena. Molim ga da mi pomogne suočiti se s problemima, pokazati pravi put u rješavanju sukoba i prihvatiti svoja ograničenja s mirom. Predajem njegovom zagovoru svoj strah od pogreške, autoriteta, kompromitiranja, otkaza, ukratko, molim ga da mi pomogne biti u stvaralačkom miru koji proizlazi iz sigurnosti da je Bog sa mnom.
Umrijeti kako je umro sv. Josip
Posljednje i rekla bih najvažnije otajstvo; Josip umire uz Isusa kraj sebe. Milost je sjetiti se svaki dan da idem prema smrti i da je Nebo moj konačni cilj. I pred tom istinom neka padnu svi lažni ciljevi, napuhane ambicije (čak i one dobre i korisne), pretjerana zauzetost, zdvajanje oko nepredvidive budućnosti itd. Ovo otajstvo podsjetnik je da je moja jedina dužnost sada u ovom trenutku ljubiti Boga, sebe i bližnjega i kloniti se grijeha od kojeg sam u opasnosti do posljednjeg trenutka na Zemlji.
U posljednje vrijeme prepoznala sam koliko je važno moliti za tzv. sretnu smrt odnosno milost da mi sv. Josip izmoli blizinu Isusa i Marije u mojim posljednjim trenucima na ovom svijetu. U godini u kojoj nam je sigurnost smrti postala mnogo bliža i stvarnija nego inače spoznala sam kako blažena smrt nije nešto što se podrazumijeva. Nitko nije pošteđen od smrtne agonije. Zato u ovom posljednjem otajstvu dodajem molitvu i za tu milost, da mogu umrijeti kako je umro sv. Josip.
Zdravo Josipe, pravedni zaručniče presvete Bogorodice i djevičanski oče Isusa Krista…
Sv. Josip je uzor življenja s integritetom
U krunici se Josip opisuje u četiri karakteristike; pravednik, zaručnik, djevac i otac.
Jedan od mogućih prijevoda riječi „pravednik“ je i „čovjek s integritetom“. Integritet znači cjelovitost, osoba s integritetom je ona koja je uspješno integrirala sve svoje fizičke, duševne i duhovne moći. U teologiji, integritet je cjelovitost darova koje je Bog zamislio za čovjeka u raju, a koja se izgubila istočnim grijehom. Vjerujem da svatko od nas zna kada sretne osobu s integritetom. U njenom pogledu nema lutanja, jasna je, odmjerena i centrirana. Takvu osobu nije lako pokolebati. I dojam koji ona ostavlja ne zaboravlja se lako. Dok mi riječ pravednik zvuči pomalo daleko, nedostižno, osoba s integritetom svakako čeznem biti.
Zaručnik, a zapravo muž, i djevac zvuče kao oksimoron, osobito u današnjem svijetu. A ipak, Josip je u tom svijetu baš tako živio s integritetom. I pritom nije bio lišen strasti i dubokih osjećaja da bi netko pomislio kako se provlačio kroz život. On nije „pasivno rezigniran, već hrabro i čvrsto proaktivan“ (Patris corde). Kako nam napominje Papa, Josip nije bio lišen frustracija i razočaranja koje dolaze sa životnim proturječnostima, ali ih je po snazi Duha Svetoga mogao prihvatiti. Molim svetog Josipa da mi pomogne prihvatiti svoju stvarnost, život baš takav kakav jest u svakom trenutku da ne budem „talac svojih očekivanja i posljedičnih razočaranja“ (Patris corde).
Biti „kreativno hrabar“ te probleme pretvarati u mogućnosti
Nada i hrabrost umjesto rezigniranosti i apatije mogu nam otvoriti skrivene dubine smisla našeg života. Kako je to nedavno zgodno sažeo Mike Schmitz, moj odgovor na poteškoće treba biti „da, i…“, a ne „ne, ali…“. Da bismo živjeli tako, potrebno je da poput Josipa budemo „kreativno hrabri“. Ludim povjerenjem vjerovati da možemo svojim snagama, talentima pa i slabostima u svakom trenutku učiniti ono što se od nas traži.
Ako netko zna kako se „problem pretvara u mogućnost“, to je čovjek koji je povjerovao da će Bogu biti sasvim dobro roditi se u štalici, usred noći organizirao bijeg preko granice i ustrajao u potrazi za sinom nakon što ga više od tri dana nitko nije vidio ni čuo. Josip svakako nije bio čovjek koji odustaje.
Molim tog ratnika Božje providnosti da me pouči životu. Bolju, patnjom, ranjenosti i neizmjernom srećom ispunjenom životu. Jer samo takav želim živjeti.
Tamara Bodor – Žena vrsna
Foto: Pompi – Pixabay
