Nedavno sam, potaknuta pro-choice hajkama na nerođene čiji je život, navodno, unaprijed osuđen na propast, napisala objavu kojom sam htjela ukazati da je svaki život vrijedan življenja. Otvorila sam srce svojim prijateljima, ispričavši im svoj, ne tako lagan, život te dobila poticaje da svoje svjedočanstvo proširim.
Dobro sam znala što je pakao
Rođena sam ’92. godine na krajnjem sjeveru Hrvatske. Otac je kao dragovoljac bio u ratu od prvih do zadnjih dana rata. Iako naš kraj rat nije zahvatio, otac ga je sa sobom donio u obitelj. Bila je to klasična hrvatska priča toga vremena – disfunkcionalna obitelj, siromaštvo, alkohol, nasilje, osluškivanje u tami sobe hoće li ozlijediti mamu, hoće li nas istući zbog ovog ili onog razloga. I tako do moje nepune trinaeste godine kada se u kući dogodilo strašno nasilje i, rekla bih, moja najveća životna trauma. U očima oca tada sam vidjela nešto što me probudilo iz dječjeg uvjerenja da je pakao mjesto gdje gori vatra. Taj sam dan shvatila da je pakao nešto puno strašnije od vatre, da su pakao zla bića koja žele uništiti čovjeka.
Nekako, tjedan-dva uoči te prve traume koja me ostavila u duhovnom šoku, doživjela sam i seksualno zlostavljanje. Ostala sam sama kod kuće kada je ušetao nepoznati čovjek koji je prodavao kozmetiku. I iskoristio je situaciju. Najprije nisam ništa osjećala spram tog događaja – sjećam se da sam u jednom trenutku gledala na sve s druge strane prostorije, kao kad sam imala izvantjelesno iskustvo. Ali taj događaj utjecao je na to da izgubim samopoštovanje prema sebi kao ženi, što je kasnije utjecalo na to da ulazim u razne (homo)seksualne veze.
(Ne)zadovoljena pravda
Pet godina kasnije uspjela sam izreći pred dječjom psihijatricom što mi se dogodilo i ona je slučaj prijavila. Dotični (umirovljeni šef policije) osuđen je na uvjetnu kaznu (iako je već bio osuđivan za bludne radnje nad djetetom). No nisam bila nezadovoljna. Kasnije sam ga htjela tužiti da bih dobila kakvu odštetu, a on me je došao moliti da to ipak ne učinim. Kada sam mu rekla da neću odustati, telefonski mi je rekao tako teške i uvredljive riječi te da sam sve to i zaslužila. Ne trebam vam reći da se tijekom cijelog suđenja nije sjećao da me ikad vidio.
Spustila sam slušalicu i tad sam mu poslala poruku da je pokvareni gad, ali mu opraštam zlo koje mi je učinio i da ga neću tužiti. I neka se toga sjeti kada jednoga dana bude na smrtnim mukama. Srela sam ga još jednom u životu, sjedila za istim stolom s njime i sa skupinom ljudi, ali sam se držala kao da ga ne poznajem. Ne znam ni je li još uvijek živ.
Odrastanje mi je obilježila i stalna materijalna oskudica zbog koje sam u osnovnoj školi bila psihički zlostavljana, izrugivana i nazivana pogrdnim imenima.
U moj je život ušla pratiteljica – epilepsija
Uslijed svega toga, s 13 godina počela sam imati suicidalne misli i pokušaje. Depresija je postala moje redovito društvo i, iako sam bila ekstrovertna, duboko u sebi osjećala sam jaku samoću i prazninu.
Nakon što sam 3 godine sve to sama nosila, jednoga dana na putu do škole počela sam se tresti, osjetila sam onaj stravičan osjećaj blizine smrti koji zovu agonija i završila u bolnici. Dan nakon hospitalizacije izgubila sam svijest i završila na intenzivnoj njezi s dijagnozom nespecifične epilepsije. U moj se život doselila nova pratiteljica – epilepsija koja se nije dala liječiti uobičajenim lijekovima.
Četiri godine mučila me na sve načine, a to što se nije dala liječiti na uobičajeni način, danas povezujem sa svojim bavljenjem okultnim i New ageom, u koje sam također, tražeći Boga, upala.
Epilepsija je danas potpuno pod kontrolom, bez lijekova i bez specifičnih napadaja.
Pad u okultizam i promiskuitet
Sa 16 godina počela sam osjećati jaku čežnju za Bogom. I iako nikad nisam prestala odlaziti nedjeljom u crkvu (mislim da nisam propustila ni jednu nedjeljnu misu), počela sam se moliti Budhi, Isusu i Majci Zemlji istovremeno.
Što se tiče okultizma, zanimala su me dva vida: ezoterija i transcendentalna meditacija uz pomoć koje sam pokušavala doživjeti izvantjelesna iskustva. Iskustva sam imala svakakva, uglavnom strašna i iscrpljujuća.
New age me odveo u smjeru erotizma što je za posljedicu imalo bludništvo raznih oblika. Proživjela sam i strahove od mogućih neželjenih trudnoća. Čak ni tada, kada nisam bila kršćanka dušom, pobačaj za mene nikada nije bio opcija. Zamalo sam upala u pornografsku industriju.
Strava izvantjelesnog iskustva
Kada sam imala izvantjelesna iskustva, povremeno mi se događala spoznaja neposredne blizine demona. Ako je itko imao takvo iskustvo, zna koliko ono duboko pogađa naše biće, koliko je čovjek nespreman za takve susrete i koliko je u njima bespomoćan. U prvom takvom susretu u strahu sam počela zazivati Budhu, ali čim bih više meditirala to ime, tim je ono osobno zlo bilo bliže mojoj suštini. Tada sam se sjetila jednoga doživljaja kada sam imala 4 godine – svojega prvoga „izvantjelesnoga iskustva“.
U tom prvom iskustvu, našavši se „iznad same sebe“, uplašila sam se da umirem pa sam u strahu viknula: „Marijice, pomozi mi!“ I čim sam zazvala ime Majke Božje, odmah sam se našla unutar same sebe i sve je bilo u redu.
Tako da sam, 15 godina poslije, uslijed novoga iskustva ponovno zazvala ime Majke Božje i u istom je trenu zlo počelo jenjavati. Tada sam shvatila da je sve laž, a da je istina samo tu gdje je Majka Božja, znači, Isus Krist. Do tada nisam vjerovala ni u jednu crkvenu dogmu o Mariji.
Duh Sveti mijenjao je život moj
Razmišljala sam o tome da upišem teologiju, kako bih mogla temeljito učiti o toj sili pred kojom bježe đavli. Iako su mi do zadnjega dana prvi izbor bili psihologija, književnost pa povijest, sjećam se da sam izlazila iz dvorišta kada sam se bez razmišljanja okrenula, otišla na internet i stavila filozofsko-teološki studij na prvo mjesto. Bio je to Duh Sveti koji je potpuno skrenuo smjer moga života. Od tada se nanizalo mnoštvo ljudi, događaja, doživljaja, koji su od mene učinili drugu osobu.
Ključan trenutak kada sam se potpuno otrijeznila bilo je (samo)ubojstvo moje desetgodišnje mladenačke ljubavi, policajca Dine. Otada je prošlo 10 godina, ali Dino ima posebno mjesto u mojoj ljubavi.
Obraćenje još uvijek traje. Ono se nije dogodilo preko noći, nego se događa postupno i sporo, s usponima i padovima. Hodam polako, ali sigurno u susret svome Gospodinu, svome ljubljenome Spasitelju. Ima godina kada učinim korak naprijed, dva natrag, ali ne silazim s Puta.
Svaki je čovjek satkan od svoje prošlosti za bolju budućnost
Danas sam žena dobroga čovjeka (kojega sam upoznala na hodočašću Marijanskog zavjeta za domovinu), pobožnog, pravednog i snažnog, majka sam jednoga djeteta na nebu, troje na zemlji, uvijek i sto posto otvorena svakom životu. Volim svoj život, radosna sam što ga nisam okončala tamo jednom prije 15 godina. Svoju prošlost ne bih zamijenila ni za čiju jer je svaki čovjek satkan od svoje prošlosti. Oprostila sam svima koji su mi kroz život nanijeli bol i nepravdu. Ja sam samo donijela odluku da želim oprostiti, a Gospodin je s godinama učinio da to bude ostvareno.
Bog od mene želi da budem – to što jesam
Od curetka čiji je život bio zavodljivost, uživanje, potraga za srećom, zdravljem i beskonačnim vremenom za sebe, postala sam žena koja čezne za Bogom, mirom i tišinom.
Od djevojke koja nije znala prihvatiti patnju i križeve svoga života, postala sam žena koja prihvaća da život ima i dane Velikoga petka i dane Uskrsa.
Ponekad zastanem na minutu, pogledam u nebo i pomislim: „Kriste Bože, vidiš li me? Tu sam.“ A u srcu osjetim kako se cijelo Nebo smije nad još jednom „stotom ovcom“ koju vodi na sigurno.
Moj smisao života danas je darivati sebe Bogu kao supruga svome mužu, majka svojoj djeci i kao dijete svojim roditeljima, sestra svojoj sestri. Ništa spektakularno, ništa posebno, ali meni najljepše na svijetu.
I za kraj ću reći:
„Živio Gospodin Bog, koji pronalazi izgubljene i iskazuje milosrđe onima koji ga traže!
Živjeli svi koji su začeti pod majčinim srcem!
Živio ti, čitatelju, ljubljeno dijete Božje, najljepše stvorenje na svijetu!
Hvaljen Isus i Marija!“
Anonimno – Žena Vrsna
Foto: Edward Cisneros – Unsplash
