Moja omiljena stvar u molitvi je njena običnost. Moj molitveni život uglavnom se sastoji od sjedenja u tišini i odlaska na Misu. Prilikom toga najčešće ne osjetim ništa značajno ili uzbudljivo. Većinu vremena, tišina je samo tišina, a misa je predvidljiva. Ali zato je i volim. Volim njenu jednostavnost, jer je uvijek vrijedna, čak i kada se ne čini tako. Važno je moliti i kada ne osjećaš Božju prisutnost.
Ne tako davno vjerojatno to ne bih rekla. Molitvu bih povezivala sa željom da se dogodi nešto spektakularno. Očekivala sam ogromni mir, svestrana radost, osjećaj svrhe ili poruka Duha Svetoga. Vidjela sam kako Duh Sveti prožima ljude i kako govore različitim jezicima i tako sam dugo željela biti poput njih. Htjela sam poseban dar ili intimno iskustvo koje bi mi dokazalo da me Bog ljubi. Kada se to ne bi dogodilo, pitala bih se: „Što je sa mnom? Zašto ne zaslužujem tvoju pozornost, Bože?”
Traženje emocija ili traženje Boga?
Ono što nisam shvaćala bilo je to da je moja želja za takvim osjećajem ili posebnim iskustvom bila zapravo posljedica moje sumnje. Rekli su mi da me Bog voli, ali sam željela dokaze. Rekli su mi da Bog ima velike planove za mene, ali sam htjela znak. Trebala sam vjerovati da je Bog uvijek sa mnom, ali ga nisam osjećala pa nisam ni vjerovala.
Ponekad bih osjetila mir ili radost i na tren sam bila uvjerena, ali čim su ti osjećaji nestali, vratila su se i stara pitanja. “Bože, voliš li me još? Jesi li doista tamo?”- pitala bih se i opet bih se obeshrabrila. Da budem iskrena, bila sam više “katolički tragač za emocijama” nego katolički apostol, učenik. Nisam bila toliko zainteresirana za slijediti i živjeti vjeru koliko sam bila u potrazi za sljedećim “duhovnim iskustvom”. Sumnjala sam u Božju ljubav jer u molitvi nisam ništa osjećala. Moja je molitva postala nešto više od traženja pravih emocija.
Ali iskustvo pravih osjećaja nije bilo ono što mi je trebalo. Umjesto da tražim da mi Duh Sveti pruži određeno iskustvo, trebala sam tražiti iscjeljenje. Ono što mi je stvarno trebalo bila je milost da se suočim sa svojim sumnjama u Božju ljubav. Da povjerujem da me nikad ne bi ostavio pa čak i kada ne osjećam Njegovu prisutnost.
Dar koji propuštamo
Tragedija koja se događa kada želimo osjetiti pravo iskustvo molitve jest da propuštamo dar koji nam Bog pokušava dati u tom trenutku. A najjednostavniji način da ga propustite je uspoređivanje.
„Bog zna što vam je potrebno.”
To nam je uvijek govorio kapelan prije klanjanja i povlačenja u molitvu. Podsjetio bi nas da se pouzdamo u Boga i da budemo otvoreni za ono što nam želi reći te večeri. No, opet bih se zatekla kako obraćam pažnju na sve ostale. Zanimalo me kako način mole, zašto su toliko emotivni i zašto ja nisam doživljavala takvo intenzivno iskustvo.
Prilikom svog prvog povlačenja u molitvu, sjećam se kako su s klanjanja svi otišli tako oživljeni i radosno govoreći o svojim iskustvima. Pokušala sam zainteresirano slušati, no nisam osjetila ništa. Zapravo, bila sam prilično iscrpljena i u nekoliko navrata sam gotovo zadrijemala. Mislila sam da sam učinila nešto loše, da je Bog zaboravio na mene i da mu nije stalo. U samo nekoliko minuta, sve predivne stvari koje sam iskusila na tom klanjanju bile su zaboravljene, samo zato što nisam osjetila ono nešto.
Nisam shvaćala da nam se Bog daje na različite načine. Ponekad je dar upravo osjećaj Njegove prisutnosti u miru ili utjesi, a ponekad je dar jednostavno ne osjećati ništa. U svojoj brizi i neispunjenim očekivanjima, propuštala sam dar koji mi je Bog pokušavao dati, dar tišine i ne osjećanja.
Molitva za vrijeme duhovne suhoće
Dar ne osjećanja u molitvi ili duhovne suhoće jest znak da se moram sabrati i obračunati sama sa sobom. Više bih voljela da se pojavi Duh Sveti i da doživim neko iznimno iskustvo, nego da se moram suočiti sa svojim sumnjama, ranama i pitanjima, no u tišini moram učiniti upravo to. Moram biti u mogućnosti sjesti s Bogom i dopustiti da me voli takvu kakva jesam.
Kada sjedim u tišini i tišina je samo tišina, ne mogu pobjeći od misli koje me muče, od brige da nikad neću biti dovoljno dobra za Boga ili od istine da, bez Njega, ja sam ništa. Nemam mu ništa svoje za ponuditi, jer je čak i moja najmanja molitva moguća isključivo po Njegovoj milosti. Čak i dok sjedim u tišini, on me drži, moje srce kuca po Njegovoj moći. Stoga sve što mogu učiniti je dopustiti mu da me ljubi, primajući u potpunosti ono što On odabere dati.
Papa Franjo je rekao:
„On više voli da ga se nalazi u malim stvarima … prebiva u malenkosti i živi u stvarnosti svakodnevnog života: to je ono uistinu božansko.”
U tišini Bog iscjeljuje
Vrijeme kad ne osjećamo ništa u molitvi ili kada se čini da nas je Bog ostavio često su doba velikog duhovnog rasta i iscjeljenja. Takva vremena nam pomažu da osvijestimo svoju malodušnost i da osjetimo Božju prisutnost u svom svakodnevnom životu. Ona su prilika i poziv na štovanje Boga radi Njega, a ne za ono što mi želimo od njega. Takva vremena su poziv da Ga se ljubi na neočekivane načine.
Volim kada je molitva obična jer me podsjeća da je Duh Sveti prisutan ne samo u spektakularnim trenucima, već u svakom trenutku. Daje mi priliku da sjedim sa svojim Bogom u tišini, dopuštajući mu da me ljubi kakva jesam, sa svim mojim nemirima i sumnjama. Tek kad Boga zamolim da se zajedno sa mnom suoči s mojim sumnjama, tek tada ostvarujem autentičan odnos s Njime. Tada shvatim da ne moram biti ništa drugo od onoga što jesam kako bi me On volio.
Sophia Swinford – Life Teen
Prevela: Lucija Stepanić
Foto: Unsplash
