Svi znamo za krizu zvanja u Crkvi. Nedostaje nam svećenika, đakona i redovnika. Manje ljudi no ikada želi stupiti u brak ili ostati u braku (dodala bih još, nedostaje samaca koji žive posvećenim životom). Kako možemo voditi svoju djecu prema otkrivanju vlastitog poziva?
Razumijevanje vlastitog poziva može biti zbunjujuće za mlade
Kao dodatak spomenutom problemu, mnogo se govori o razumijevanju svog poziva što može biti zbunjujuće za mlade ljude. Neki čekaju znak – neko izvanredno iskustvo koje će im ukloniti sumnju postoji li Božji poziv u njihovom životu. Drugi smatraju da moraju slijediti određeni put jer im je rečeno da je to „svetiji“ put ili osjećaju pritisak ispuniti upražnjena mjesta unutar određenih zvanja. Sve ovo može zbuniti ili frustrirati mladog čovjeka. Mlađa djeca mijenjaju mišljenje tako često da zasad nisu u poziciji donijeti ozbiljne životne odluke. Roditeljima koji žele pomoći svojoj djeci otkriti Božji volju za njihove živote sve ovo može biti zabrinjavajuće te se mogu pitati što reći djeci i kako pomoći.
Ne mora biti komplicirano pomagati djeci izabrati poziv. Čvrsto vjerujem da smo zakomplicirali nešto poprilično jednostavno. Jednostavno – ne lako, nego jednostavno.
Hoće li tko za mnom, neka uzme svoj križ…
Poruka evanđelja je poruka jednostavnosti. Isus Krist je rekao: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“ (Mk 8,34-35) Rekao je i: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ (Mt 22,37-39)
Ljubiti Boga, ljubiti bližnjeg, svakodnevno se odricati samog sebe nošenjem križa i slijediti Gospodina. Jednostavno – ne lako. Koji god poziv se odabere, bit će put kojim se odgovara na riječi našeg Gospodina. Istinski početak ispunjenja zapovjedi našeg Gospodina je dan krštenja, kad je stari čovjek umro, a novi je ustao iz vode i zaodjenuo se u Krista. I to je ono što može zamršenu situaciju oko poziva iznova pojednostaviti. Usmjerimo se na poučavanje djece kako odgovoriti pozivu vlastita krštenja, umjesto da istražuju što je njihov poziv.
Voditi svoju djecu prema Kristu
Ako naučimo djecu (ili još važnije, pokažemo im vlastitim primjerom) da svaki kršćanin posve pripada Bogu – da je svaki kršćanin pozvan biti svet, tad će svaki poziv koji izaberu kad dovoljno odrastu biti jednostavno nastavak života koji već žive u Kristu. To neće biti neko novo sjajno putovanje, ili potpuni preokret i promjena života, već nastavak rasta u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, nastavak nošenja križa svakodnevice i slijeđenja našeg Gospodina. Da, promijenit će se način na koji će to činiti, no ti čini odricanja od samih sebe i rast u svetosti neće biti nešto novo i vjerojatno neće kulminirati u nekim događajima koji radikalno mijenjaju život.
Pomaganje djeci da domisle svoj poziv će postati mnogo jednostavnije ako ih naučimo da posežu za svetošću od rođenja; ako ih podižemo u svetim domovima – domovima punim ljubavi, molitve i žrtve; učeći ih o kraljevskom svećenstvu svih vjernika (1 Pt 2,9). Govorim svojoj djeci da nije važno koji poziv će odabrati. Trebaju otkriti gdje će pronaći najviše životne radosti i znati da koji god poziv izabrali, od njih se isto očekuje – živjeti za Boga i Njegov narod. Pozvani su biti sveci i ništa manje od toga.
Okružite djecu dobrim uzorima
Vrlo je važno okružiti djecu dobrim ljudima da ih nadahnjuju u pozitivnom smislu. Moja djeca sudjeluju u liturgijskim slavljima u samostanu gotovo čitav život. Blagoslovljeni smo divnom kršćanskom zajednicom. Moja djeca su vidjela primjere dobrih svećenika, dobrih đakona, kršćanskih brakova, posvećenih osoba i redovnika i redovnica koji teže svetosti. Mnogi različiti vidovi na koji kršćanin može živjeti svoj život predočeni su im kroz primjere i različiti pozivi im nisu strani. Vrlo sam zahvalna na tome i vjerujem da se moja djeca nikad neće imati krive slike o bilo kojem pozivu u Crkvi. Vidjeli su različite izazove i znat će da niti jedan poziv ne donosi „čarobne“ događaje. Trud oko svetosti je isti za sve.
Trebamo druge da bismo bili istinski kršćani
Upravo zato je zajednica tako važna. Trebamo jedni druge da bismo bili istinski kršćani. Trebamo se da bismo rasli. Djeca trebaju vidjeti kršćane koji nastoje živjeti sveto, trebaju vidjeti kršćane koji padaju, no ustaju i pokušavaju iznova. Trebaju svjedočiti pravoj ljubavi za Boga i bližnjega da bi naučili ljubiti. Primjer njihovih roditelja i obiteljskog života, dakako, ima najsnažniji utjecaj, no šira zajednica je također vrlo važna.
Izgradnja takvih zajednica zahtijeva rad. I taj rad je rad na našem spasenju. Djeca koja odrastaju u okruženju predanih kršćana koji nastoje služiti Bogu i drugima, imat će cjeloživotni izvor nadahnuća za kojim će moći posezati. Kad naša djeca odrastu i napuste gnijezdo, trebaju biti spremna služiti Bogu i ljudima, trebaju se znati odricati samih sebe; trebaju znati što se od njih kao kršćana traži – jer se to tražilo od njih čitav život. Trebaju znati da neovisno o tome što drugi oko njih čine ili ne čine, oni moraju svednevice slijediti Krista.
Raspad obitelji ima dalekosežne posljedice na društvo
Smatram da je najveća tragedija uništavanja obitelji što to ne ranjava samo pojedinačnu obitelj, već širu zajednicu. Raspad obitelji se proteže na proširenu obitelj, na zajednice u kojima živimo i na naše crkvene obitelji. Papa Franjo je nedavno komentirao blagoslove velike katoličke obitelji riječima: „Sinovi i kćeri velikih obitelji su skloniji bratskom zajedništvu od najranijeg djetinjstva. U svijetu koji se neprestano oštećuje sebičnošću, velika obitelj je škola solidarnosti i dijeljenja, a ti stavovi su dobrobit cijelog društva.“ Ako naša djeca ne nauče ove lekcije kod kuće i u svojim crkvenim zajednicama, sve će im biti puno teže kad odrastu. To što postanu redovnik ili redovnica ih neće učiniti svetima, no nesebičnost hoće. Konačno, ljubav, mudrost i izgradnja svoje djece će biti najveći dar koji kao roditelji možemo dati. Učeći ih da žive pravim kršćanskim životom najviše ćemo im pomoći kad krenu živjeti svoja odabrana zvanja i kad odrastu.
Učimo djecu da žive u zajednici
Koji god poziv da naša djeca odaberu, od njih će zahtijevati da žive u zajednici, da budu članovi Kristova tijela. Kuhanje za supruga i djecu, uzdržavanje obitelji, hranjenje gladnih u pučkoj kuhinji ili hranjenje vjernika Euharistijom, sve zahtjeva žrtvu i samoodricanje. Pranje suđe u samostanu nije privlačnije niti svetije od pranja suđa kod kuće. Ili, bolje rečeno, pranje suđa, bez obzira gdje se čini, ima mogućnost biti sveti čin. Posao življenja i umiranja je poprilično jednak za sve.
„Svi koji ste kršteni se morate zaodjenuti u Krista.“ Sudjelovanje u Kristovom životu, sudjelovanje u životu Crkve, u sakramentima, omogućuje nam da tražimo i živimo svete živote. To je smjer i mudrost koju naša djeca trebaju naučiti. To će pojednostaviti izbor zvanja. Čak i ako su naša djeca već mladi ljudi i sada traže usmjerenje, jednostavni povratak srži poruke evanđelja može razjasniti stvari. Kao i podsjetnik da je Isus Krist rekao: „Došao sam da imate život i da ga imate u izobilju.“ Bog želi da budemo radosni, želi blagosloviti naše živote. Koji god put izabrali u životu, uključivat će žrtvu, a prava radost će trajati isključivo ako živimo za Boga.
Molimo svece da nas povedu Bogu
Srećom, imamo svece koji nas mogu voditi. Ne nedostaje nam svetih primjera kršćana koji su tražili vodstvo, trebamo samo zamoliti svece za pomoć; oni neprestano čeznu da nas povedu Bogu. Trebamo pomoći svojoj djeci da istinski upoznaju svece, trebamo im pomoći da izgrade zaista dubok odnos s Bogom. Ako ih uspijemo usmjeriti prema pravoj ljubavi za Boga i čovjeka i pomognemo im spoznati koliko su ljubljeni, sljedeći koraci u životu će im biti daleko jednostavniji i za njih i za nas.
Takozvana „kriza zvanja“ je zapravo kriza krštenja. Naučimo djecu živjeti poziv njihova krštenja, živjeti u Kristu i kad dođe vrijeme da se vjenčaju, zarede ili izaberu bilo koji drugi put u Crkvi, to će biti samo sljedeći korak u njihovom rastu u svetosti.
Jessica Archuleta – Catholic Exchange
Preveo: Mladen Ilijević
Foto: Unsplash
