Živjeti na granici nečega sigurno nije nešto što bi svatko poželio, bilo da je u pitanju život na granici sa zavađenom državom, život na granici siromaštva ili na zdravstvenoj granici života i smrti.
Svaka granica i sam hod po njoj za nas ljude može biti nešto opasno i neželjeno. Granica o kojoj danas želim pisati je jedna životno proživljena granica u kojoj se, vjerujem, puno vas može pronaći. Granica između tuge i radosti, vjere i nevjere, volje i bezvoljnosti.
Utaban put po granicama
Kako cijeli svoj život manje-više hodam po tim granicama, njihov put mi je već nekako utaban. Pomislila bih da se znam nositi i živjeti na tim raskršćima no nekako kada god ona ponovno dođu, bude mi kao da se prvi put nalazim u takvoj situaciji.
Jedno od takvih čestih raskršća je raskršće volje i bezvoljnosti. Ponekad mi dođe da sve u životu posložim, kutove koji su prašnjavi pobrišem, stvari koje nisu na svome mjestu vratim gdje pripadaju i onda me obuzme tolika volja koja kao da je došla niotkud. Krenem entuzijastično u plan koji je preda mnom i sretna djelujem. Sve do trenutka kada me, isto tako kako je došla, naglo volja ne napusti. E, onda je već malo teže ići, kretati se. Onda snage postaju sve manje, a jakost koja je do maloprije bila uz mene kao da je najednom pobjegla u nepoznatom smjeru.
Snaga dolazi od Onog koji me nadilazi
Tada treba snaga iznutra. Snaga nečega što je veće od mene same. Nečega što me nadilazi. Sve dok nisam shvaćala što je to nešto tj. Netko koji me nadilazi, raspadala sam se na svakoj svojoj granici. Posebno na onim granicama na koje nisam mogla utjecati: na ponašanja ljudi koje volim, a koja su me vrijeđala i ostavljala prazninu u meni, na granicama svoga intelekta, strpljivosti, samopouzdanja.
Svaki taj put kada nisam znala kako bih dalje, stvarala se u meni nekakva blokada koja je polako gušila svaku sljedeću dobru ideju koja bi mi dolazila. Misli bi mi tekle otprilike ovako: „Pa nemoj i ovaj put ulaziti u istu situaciju, znaš da prošli put nisi uspjela” ili „Nema razloga da ponovno oživljavaš neki odnos, već si i previše sebe dala, moraš paziti da te ne povrijede”, a nekada u posebno teškim situacijama bi, nažalost, i one mračnije misli nadolazile.
„Zbog čega sam stvorena? Svi imaju neki talent, ja nemam ništa! Sigurno sam neka greška u prolazu. Nema smisla da se potrudim, ionako neću uspjeti…” I još more drugih. Svaka takva misao jednom dopuštena ovladava našim mozgom i baš se lijepo ugnijezdi u naše sjećanje pa se tako na svakom sljedećem padu ponovno vraća, no svaki put s više svojih „prijatelja” koji se suptilno ubacuju te čovjeka vode u sve veći ponor.
Trnovitim putom uz Isusa
Jedne noći sam tako u moru loših misli sanjala: ogroman mrak ispod mene, iza mene, ispred mene… gdje god se okrenem. Osjećala sam da sam u ponoru smrti. Užasno sam se bojala i jedino što sam se tada sjetila je povikati: „Isuse, spasi me!” U tom trenu oslobođena ustala sam se iz tog sna za koji ni danas nisam sigurna je li bio san ili java.
Od tog trenutka moj put se promijenio, nije to bila ona ogromna promjena koju dožive ljudi koji se obrate pa onda najednom mogu pričati o svom čudesnom obraćenju, nego je to bio trnovit put. Put koji je počeo najprije neprimjetno u mojoj nekoj laganoj čežnji za Bogom. Kako se taj put pomalo proširivao, sve više sam uviđala kako su lažne sve one rečenice koje su mi uporno dolazile u misli, kako sam i ja zbog nečeg stvorena, te da i za mene on ima itekako velike planove. Putove za koje nisam znala da ću ih moći prijeći. Znam da svaki taj put i svaku teškoću koja se na njemu našla ne bih mogla prijeći bez svog Isusa. Bez njegove snage i utjehe sve bi izgledalo besmisleno kao što je u prošlosti i bilo. Sada osnažena njegovom prisutnošću kroz teške trenutke prolazim u miru znajući da me iza svakog takvog trenutka čeka On i Njegova nagrada.
Ne boj se, samo vjeruj!
Puno puta sam razmišljala zašto sam morala proći kroz iskustva depresije i anksioznosti, koji je smisao toga bio? Ni danas ne mogu sigurno reći zašto, no vjerujem da je jedan od razloga bio taj da upoznam Boga, jer ponosna i tvrdoglava kakva jesam nisam Ga mogla niti potražiti sve dok nisam pala duboko na dno.
Vjerujem i nadam se da će moj primjer pomoći još nekoj osobi koja se možda nalazi na granici svojih slabosti i očaja da ga krene tražiti. Da mu preda barem jedan posto svoje vjere da će joj on pomoći i sigurna sam da će i taj jedan posto biti dovoljan da te podigne iz stanja u kojem se nalaziš i da te promijeni zauvijek.
„Ne boj se, samo vjeruj!” (Mk 5,36)
Anonimno – Žena vrsna
Foto: Max Bohme – Unsplash
