Na Tijelovo sam zamalo napustila svoje tijelo, ali mi je Gospodin darovao novu priliku

na tijelovo

Bilo je to 25. lipnja 2005. godine na dan kada smo slavili svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Na Tijelovo. Već malo više od mjesec dana sam bila punopravni član Crkve i s vrata nisam skidala lančić s privjeskom koji smo dobili za uspomenu. Privjesak je bio crveni križ na kojemu je bila bijela golubica. I danas se takvi mogu kupiti u Verbumu.

Dan je bio divan, sunčan i uobičajeno lipanjski vruć. Mama i ja smo se spremale za svetu misu i trebale smo poći ranije jer smo radile postaju za procesiju. Te se postaje kod nas zovu silnice ili sjenice. Svako selo naše župe je imalo svoju postaju i svaka je bila ljepša od druge. Žene iz svakog sela bi se posebno potrudile da baš njihova postaja bude najljepša.

Iz moga malog sela bi nas uvijek išlo više. Svake godine bi druga žena (iz druge kuće) brinula da pripremi što ljepše i svečanije ruho – poznate i vrlo cijenjene slavonske šlingeraje. Cvijeće, vaze, križ, klecalo, kipove i ostalo potrebno bismo uzele iz naše seoske crkvice. Neko cvijeće bismo nosile i iz svojih vrtova. Sa svim tim bismo se zaputile prema župnoj crkvi u susjednom selu.

Trebalo je doći ranije da se sve lijepo i smireno pripremi. Izrađivati te silnice sam silno voljela. Jedino nisam imala baš pravo glasa, a imala sam jako puno ideja kako to urediti. Kad malo bolje razmislim, i bolje da je bilo tako.

Tako je svako selo priredilo svoju postaju. Započela je sveta misa i na kraju smo išli u procesiju gdje bismo se kod svake postaje zaustavili i pomolili. Postaje su bile postavljene u krug oko crkve tako da nismo puno hodali. Nakon svete mise smo sve pospremili i vratili gdje je što trebalo.

Kreće moja pustolovina

Mama i ja smo došle kući i kuhale ručak. Nakon ručka smo mama, braco i ja išli kod dide i bake u posjetu. Tata je spavao. Kod dide i bake je bila cijela ekipa, jer su tamo bili i teta i bratići. Sjećam se da nam je bilo jako zabavno i da smo se puno smijali. Najveći krivac” za taj smijeh je bila moja pokojna baka koja je imala poseban smisao za humor. Baka je ispekla jedan sirotinjski” kolač koji se kod nas zove maglice i prži se na ulju. Nikad nisam voljela taj kolač, jer bi mi nekako teško sjeo na želudac, a tog mi je dana, začudo, toliko godio da sam bila jako neumjerena u njegovoj konzumaciji. Braco je ostao s bratićima kod dide i bake, a mama i ja smo se vratile.

Bilo je vrijeme poslijepodnevnog odmora. Ja sam se užasno dosađivala i poprilično samosažalijevala, jer nije bilo moje seke i nisam znala što bih sama sa sobom. Nekoliko tjedana ranije moj je tata kupio mali moped koji su svi vozili osim mene (da, čak i moj mali braco). Bila sam poprilično smotana i na puno toga se nisam usudila. Tata je vidio da sam bezvoljna i predložio mi je da ipak probam voziti taj skuterčić”. Rekao je: Ma ne možeš fulat’. Desnom rukom ručku pokrećeš za brzinu, lijevom kočiš i to je to.” I da, čovjek me uvjerio! Pokupila sam svoju susjedu i nas dvije smo lijepo Tijelovsko poslijepodne odlučile provesti vozajući se po svom i susjednom selu.

Lijepi ljetni dan se u čas pretvorio u gustu maglu – u mom sjećanju

Sjećam se kako mi je stvarno bio super osjećaj lijepog ljetnog vjetrića u kosi. Većina ljudi je bila ispred svojih kuća i razgovarali su međusobno, a ja sam ih ponosno pozdravljala svirajući im ili čak nepromišljeno mašući. Jesam li zaboravila spomenuti da nisam imala vozačku dozvolu? Hoćete li se dodatno šokirati kada vam kažem da ni susjeda ni ja nismo imale kacige na glavama? A moj je tata policajac… i to je jedna vrlo bitna informacija, vidjet ćete zašto.

I tako, vozimo se nas dvije, sunce sjaji, ptičice cvrkuću, vjetrić pirika… Ma sva ljepota svijeta kao da je u toj Slavoniji.

Odjednom – gusta magla. Ali u mom sjećanju. Nas dvije smo sletjele s ceste zbog moje nepažnje i mog neiskustva. Sletjele smo u duboki slavonski jarak na jednom zavoju. Volan mi se okrenuo tako da sam se prsima nabila na njega, a susjeda je svojom težinom pala na mene pa je taj udarac tim više bio teži.

Moja prva pomisao je bila: Je l’ skuter čitav? Ajme, što će tata reći?!” I sjećam se te tjeskobe. Na stranu to što ja doslovno nisam mogla normalno disati, meni je na pameti bilo to da će tata biti ljut i ne želim ni pomisliti na kaznu koja me čeka. A očekivala sam veliku kaznu. Tata nas je odgajao galamom i batinama pa je nekako prirodno da sam se bojala njegove reakcije.

Bilo me je strah i za susjedu. Ona je ustala na noge i odgovorila mi da je dobro. Imala je samo manje ogrebotine na rukama. Ali vidjela je da ja nisam baš dobro. Pomogla mi je izaći iz jarka i sjesti na ćupriju ispred te kuće gdje smo sletjele.

Bila sam uvjerena da ćemo se danas rastati

Na svome tijelu nisam imala vidljivih znakova, osim nekolike ogrebotine na rukama. Ali… jako sam teško disala. Pomislila sam da mi je rebro probilo plućno krilo koliko mi je teško bilo pomicati prsni koš. Na cesti nije bilo nikoga, a onda se gotovo iz vedra neba stvorio sekin kum koji je stao vidjeti što se dogodilo. Vidio je da ne izgledam dobro, stavio me u auto i odvezao kući. Na rukama me iznio iz auta i vikao mojima da izađu van. Bio je jako glasan, jer je pomislio da sam mu u autu umrla kada sam zatvorila oči.

Sjećam se kroz maglu da je mama vrišteći potrčala niz stepenice tako da su se oko mene skupili naši susjedi. A ja sam ležala na podu dvorišta… jedna je susjeda s mene skidala mrave. Tata je išao u noćnu smjenu i izašao je obučen u svoje policijsko odijelo. Vikao je na mene, a mama ga je smirivala. Niz lice mi je kliznula topla suza, sjećam je se. Nisam mogla puno pričati jer me sve boljelo, ali je tata uspio saznati što se dogodilo. Stavio me u auto i vozio je brzo kao nikada u životu tako da smo u rekordnom vremenu stigli na hitnu.

Dok smo se vozili, mama je tiho plakala, a tata je pokušavao održavati me budnom. Ispitivao me stvari da vidi jesam li pri svijesti. Sjećam se da sam im rekla (i to potpuno uvjerena u to) da ću ja umrijeti, ali da ne budu tužni. Ispričala sam im se za sve muke koje sam im nanijela, mami za sve suze koje sam joj prouzročila i rekla sam im da nikad ne zaborave da ih volim i da kažu seki i braci isto to.

Jedino mi je bilo bitno da me Gospodin primi k sebi

Stigli smo i tata je utrčao u hitnu noseći me na rukama pa su nas odmah primili. Budući da je bio u službenom odijelu, mislili su da je stigao s dužnosti. To je bio Božji prst, jer me inače ne bi hitno primili budući da nisam imala vanjske ozljede.

Odmah su mi izvadili krv i radili su mi UZV abdomena jer sam im tamo pokazala da me boli. Ovoga se sad već jako slabo sjećam, ali znam da su rekli tati i mami da im je žao, ali da mi je pukla gušterača. I sjećam se maminog krika…

Sljedeća scena koje se sjećam su velika blještava svjetla gdje me svlače. Pokušali su mi skinuti lančić koji sam dobila na krizmi, ali nisu mogli. Odlučili su prerezati ga. Htjela sam im reći da to ne čine, ali više nisam mogla pričati. Čula sam kako su mi rekli da brojim do 10 i da ću zaspati i da se ne bojim. Ali ja sam u sebi molila Oče naš i molila Gospodina da me primi k sebi i da ne dopusti da propadnem, barem da u čistilište odem.

Mislila sam da sam u Raju, a onda sam shvatila da sam dobila novu priliku

Otvaram oči i oko mene sve bijelo. Blještavo bijelo. S moje lijeve strane lijepa žena u bijelom, ima poludugu smeđu kosu i crveni ruž na usnama. S moje desne strane također lijepa žena plave poluduge kose i crvenog ruža na usnama. To su anđeli! U Raju sam!” pomislila sam. Htjela sam ustati, ali ruke su mi bile svezane. Pitala sam ih gdje sam i odgovorile su mi da sam na reanimaciji. Nisam znala što je to, ali sam shvatila da ipak nije raj. Objasnile su mi da sam doživjela tešku prometnu nesreću i da sam preživjela tešku operaciju. Rekle su mi da moram jako mirovati i ništa ni piti ni jesti jer mi se sadržaj želuca razlio po cijeloj utrobi te da su sljedeća dva dana kritična zbog sepse.

Jedva sam čekala da mi dođu mama i tata, jer su jedino oni smjeli k meni. Došli su mi očiju punih suza i prepunih zahvalnosti jer sam se probudila. Mama mi je rekla da su joj sekunde trajale kao sati i da je hodnik u kojem su čekali bio pun ljudi koji su molili za mene. Za neke ni sad nisam sigurna je li im to bila prva molitva u životu. Tata je lupao glavom o zid jer je on taj koji me je poslao na skuter. Molili su i vapili za čudo i dobili su ga. Ipak nije bila gušterača, nego želudac. Prvi takav slučaj u toj bolnici. Kirurg mi je povadio organe van, zatim očistio cijelu trbušnu šupljinu i onda sve opet vratio natrag. Imao je puno posla jer sam, ako se sjećate, taj dan pojela jako, jako puno bakinih kolačića.

Oporavljala sam se začuđujuće brzo i ubrzo sam bila kao nova

Oporavak je tekao jako brzo, iznenađujuće brzo i moj kirurg je bio vrlo začuđen. Prvo time jer je bio siguran da na UZV nisu pogriješili i da je to zaista bila gušterača, a sada činjenicom da sam nakon 9 dana išla kući na kućnu njegu! Najgore od svega toga što se dogodilo bilo je pretrpjeti žeđ. To ne može znati osoba koja to nije doživjela. Glad se može preživjeti bez veće drame, ali žeđ… to je posebna kategorija. Žudjela sam za kapljicom vode i Bogu hvala na sestrama koje su mi mokru gazu samo prislonile na jezik da mi barem malo pomognu.

U 9 dana sam izgubila 6 kilograma i kući sam se vratila koštunjava. Luda moja glava je zbog toga bila jako sretna dok su se drugi sablažnjavali kada bi me vidjeli. Vrijeme je prolazilo i uskoro sam bila kao nova. Možda čak ne kao” nova. Stvarno sam bila nova.

Zapravo smo svi u obitelji dobili novu priliku

Zbog svega proživljenoga, Tijelovo mi je posebna svetkovina jer sam tada dobila priliku za novi život. Datum mi nije bitan budući da Tijelovo nije vezano za određeni datum. Na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove bila sam ranjena u tijelu i primila sam krv nepoznatih darivatelja, a sve to pod budnim okom moga Spasitelja. On je to dopustio da svi zajedno iz toga nešto naučimo.

Mislim da je najviše naučio moj tata… On je taj kojemu je bilo najteže, jer ga je osjećaj krivnje izjedao. Nešto se dogodilo i tada se počelo pokazivati da je i on čovjek od krvi i mesa. Prošle su godine od tada i sa svakom je on postajao sve mekši i mekši, no to je jedna potpuno druga tema. Bogu hvala i slava!

A mene i danas preko cijelog stomaka krasi jedan veliki rez od 17 šavova. Lijep podsjetnik da mi je dana nova prilika koju treba mudro iskoristiti. Taj je rez posebno lijep i simboličan kada sam trudna. Ispod simbola mog novog života nosim novi život. Bog je divan! Hvala Ti, Isuse, na novoj prilici i na svemu ovome što me čekalo, a što si Ti pripremio za mene. Proslavi se kroz moj život. Amen, aleluja!


Anonimno – Žena vrsna
Foto: Pixabay.com

Avatar
Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.