Jedva sam dočekala petak večer. Uredila sam si kosu, našminkala se podrobno i napokon oblačim najnoviju haljinu baš za tu večer- konačno i nakon dugo vremena, dok djeca spavaju, nas dvoje, suprug i ja, odlazimo negdje van…sve je pomno isplanirano da bi se to sve i ostvarilo i svaka iznenadna situacija s djecom koja bi baku koja ih čuva mogla iznenaditi je dobro prodiskutirana- za slučaj nad slučajevima.
Dok sam oblačila haljinu, moja već hrapava ruka koja uz zvuk pucketanja klizi niz poliesterski crni rukav, iako još mlada i poletna, puna je nekakvih ožiljaka. Hrapava je zbog rada s vodom, ima nekoliko posjekotina od narezanih krumpira i jabuka, ima uvijek po koju opekotinu na nekom prstu, od ne znam kada. Da, to su moje ruke. Vjerujem da postoje i spretnije žene i one koje su pametnije od mene pa znaju da su nespretne i posluže se rukavicama ili predaju drugima kućanske poslove, ali ovo su moje ruke! Okrhnute nokte sam “sakrila” lakom za nokte kako bih izgledala kao svaka najljepša dama večeras u sjaju nekoga svjetla i žive muzike.
Ispod lakta nekoliko opekotina od pegle kao i crte od ljubičastog flomastera
Dok stavljam svoju omiljenu ali često zaboravljenu, sjajnu narukvicu na ruku, ispod lakta me odaje nekoliko opekotina od pegle, kao i crte od ljubičastog flomastera. Takva ulazim u auto i odlazim s mjesta služenja na mjesto svjedočenja svoje vjere.
Kažem Bogu: Oče, ako je tvoja volja pošalji mi neko svoje dijete tamo gdje idem večeras, da se susretnemo na tom nemogućem mjestu, kako bih mu pričala o Tebi. Neka niti jedna prilika ne bude propuštena, a niti jedno mjesto bez tvoje prisutnosti.
Svaki od tih ožiljaka je nastao da bi usrećio nekoga, da bi taj netko bio čist, sit i da mu je toplo
Ova večer mi je osvijestila i prebrojala sve vidne ožiljke ovoga tjedna…i to samo ovoga tjedna! Nikada nisam toliko gledala u te sitne podsjetnike kao toga petka (kako simbolično!), i svaki od njih ima neku svoju priču. Svaki taj ožiljak je nastao da bi usrećio nekoga, da bi taj netko bio 0čist, sit i da mu je toplo. Oni nastaju u prolazu, nekada ih ne primijetim, a nekada pretrpim popratnu bol. Najčešće ih primijetim u miru, dok svi spavaju, kada zatitraju, zasvrbe, zapeku i kažu: Sandra, ovo je tvoja živa molitva, pogledaj ju! Pogledaj mene u njoj!
Puno je ožiljaka, vrijednost svakog nije ista
Vjerujem da ožiljci nastaju ljudima i na radnim mjestima, isto u prolazu… ali biti ću iskrena- nije svaki ožiljak jednako vrijedan! Na jednoj duhovnoj obnovi je jedan svećenik rekao: “Nije svaka žrtva plodonosna”. Ta rečenica mi jako odzvanja. Ako dublje razmislimo, možemo lako prepoznati neplodonosne žrtve.
Ima jedna žena koja mi je najljepša u Dugom Selu. Kada prođem pokraj nje, dođe mi da ju svašta pitam- kako je, što radi, što misli, kako se moli…ali ne usudim se. Bojim se da bih joj mogla oduzeti vrijeme od onoga bitnoga. Uvijek je obučena u duge haljine i nije nešto posebno dotjerana. Skromna, mršava žena srednjih godina i uvijek nasmijana i vedra. Prošli put kada sam išla na misu, ona je stajala ispred crkve za nekakvim pultom, skupljajući nešto za nešto…ali od svih nas “dotjeranih” za Misu, ona je bila najljepša!
Ona je majka 9 djece. Prošla je sve te trudnoće, bolove, žrtvu tjelesnu i duhovnu, ožiljke, tugu, bol, radost, strah…sve je to prošla davno prije mene, ali je još uvijek u tome. Ona stoji i smješka se.
Žena biva sve ljepša, što veću žrtvu želi i može podnijeti
Tu večer sam rekla svome mužu kako žena biva sve ljepša, što veću žrtvu želi i može podnijeti! Ovo želi je bitnije, jer kada želiš onda i možeš.
I tako, drage moje žene, umjesto da se kitimo nakitom, kitimo se ljubavlju! Neka narukvice budu putokazi očima kako bi se bolje zagledale u ožiljak pokraj ovog zemaljskog ukrasa, a neka lakirani nokti ne služe sami sebi. Sve će dobiti svoj smisao ako ne služi samo sebi! Zamislimo samo kako Bog milo gleda naše ruke. Neka one budu alat za popravljanje svijeta, a ne za kvarenje već stvorenog!
Budimo ponosne na ove znakove žrtve, jer nisu svima dane. Dok ovo pišem, u sredini desnoga dlana imam ogrebanu i ubodnu ranu od trešćice koju sam palila u peći jednoga jutra kako bih ugrijala kuću svojoj djeci. I da se ona nije dogodila i da mi nije smetala ovih dana u svemu ostalome što radim, vjerojatno ne bih ovo napisala. Ti koja sada čištaš, odbaci sram radi rana i ožiljaka na ruci koja nije više kao nekada. Neka ti svaka rana bude podsjetnik kako Bog milo gleda na tvoje ruke. To neka bude tvoja utjeha.
Sandra Tominac – Žena vrsna
Foto: Pixabay
