Ove godine osjećam da će advent biti drugačiji. Glavni je razlog tome što dočekujem blagdane u visokoj trudnoći, očekujući da će se dijete roditi bilo kojeg dana u prosincu. Ako prođem termin, moguće je da ću Božić dočekati u rodilištu.
Advent i trudnoća imaju mnogo toga zajedničkog
Bilo je ovo dugo iščekivanje. „Imam osjećaj da si oduvijek trudna.“ – kaže mi prijateljica. „Kao da ne znam.“ – odgovorila sam. Trudnice iščekuju. To nam je posao. U početku čekamo pravo vrijeme da svojim bližnjima objavimo sretnu vijest. Zatim čekamo da prođu mučnine. Čekamo preglede i nalaze. Čekamo bebine kretnje – one ohrabrujuće leptiriće i udarce. Čekamo bez da zapravo znamo je li sve u redu već vjerujući da jest. Konačno, čekamo znakove trudova. Čekamo babice. Čekamo prvi plač i objavu da je rođen zdrav dječak ili curica.
Advent i trudnoća imaju mnogo toga zajedničkog. To su razdoblja iščekivanja i priprema, a vrhunac dostižu radosnim slavljem rođenja. Postoje i različitosti, naravno. Četiri tjedna su mnogo kraći od devet mjeseci i zasigurno se ne posti toliko mnogo u trudnoći. Međutim, duhovno su to putovanja ka rođenju.
Trudnoća je duhovno putovanje. Mora biti. To je vrijeme velikih promjena, emocionalnih i fizičkih. To je vrijeme prihvaćanja poziva, majčinstva, kao i vrijeme prihvaćanja otajstva: novog života. Takvo vrijeme zahtijeva razdoblje prilagodbe.
Novi život – koje otajstvo!
Sjećam se trenutka kada sam uistinu shvatila da ću dobiti dijete. Koliko god besmisleno zvučalo i iako sam osjećala leptiriće i pokrete, nisam mogla vjerovati da se u meni nalazi jedno ljudsko biće. Izgledalo je previše neobično.
No, jedne večeri tijekom trećeg tromjesečja nakon posebno dugog i stresnog dana na nogama, uživala sam u toploj kupki te se uvukla u krevet potpuno iscrpljena i nepomična. Postala sam svjesna tišine, svog vlastitog disanja i jednog novog osjećaja – tuđih otkucaja srca pravilnoga ritma, drugačijeg od moga, negdje ispod rebara. Odjednom sam se povezala sa životom na nezamisliv način. Novi život – koje otajstvo! Kakva je privilegija sudjelovati u takvom blagoslovu. Osjećala sam kako život u meni buja, kako buja u tijelu koje ne pripada meni, a s kojim sam svejedno povezana – iz toga tijela u čitavi svijet.
Od toga sam se trenutka prilagodila i započela s pripremama. Prije toga bih jedva provirila kroz vrata trgovine s dječjom opremom, preletjela pogledom i proplakala zbog poplave osjećaja. Dječji krevetić? Kolica? Komoda za presvlačenje? Kolijevka? Hranilica? Dječja robica? Kako ću si moći priuštiti sve te stvari ili se osjećati sposobnom sve ih sastaviti i pripremiti. Jesam li došla k sebi i održala si lekciju? Ne, učinila sam ono što bi svaka katolkinja koja drži do sebe napravila u krizi: pronašla sam najbližu crkvu, zapalila svijeću i kratko se pomolila.
Otada je sve postalo izvedivo. Prijatelji su donosili dječju robicu, obitelj se ponudila kupiti različitu opremu. Trgovine s rabljenom robom čudesno su bile pune upravo nama potrebnim stvarima po vrlo povoljnim cijenama. Moj vlastiti Josip (usp. Marija i Josip, op. prev.) dao mi je kreditnu karticu i ostavio u trgovini s opremom za majke. Nevjerojatno, ali prepreke se mogu svladati.
Samo je bilo potrebno određeno vrijeme da se moja situacija staloži prije nego se s njom suočim
Sada sam spremna, ne preostaje mi nego čekati. Upravo u tom razdoblju čekanja prepoznajem ovogodišnji advent iz novog ugla, iz Marijine zadivljujuće perspektive majke koja očekuje dijete. Marija je s takvom milošću i strpljivošću iščekivala dijete. Da mi je Josip u trećem tromjesečju trudnoće rekao da sjednem na magarca i putujem tisućama kilometara bez da si barem rezerviram hostel u mjestu dolaska, uputila bih mu nekoliko probranih riječi.
A Marija? Ona je sve to smireno prihvatila i bez prigovora. Porod u štalici bez babice? Marija je sve to stoički podnijela. Strpljivo je čekala i prihvatila stvari kakve su bile. Ispunjena sam sasvim novim osjećajem divljenja i poštovanja prema Mariji. Još sam uvijek tu, umorna i nervozna, brinući se kako ću podnijeti trudove, nositi se s obavezama oko novorođenčeta. No, evo i Marije, bez potrebe za najmodernijim rodilištem blizu kuće ili babice da ju obilazi. Nikad se nije zabrinula jer je prepustila Bogu da se pobrine za sve.
Nikada nije niti posumnjala. Koliko nas zaista pristupa adventu kao što je to učinila Marija? Pred sam Božić izgleda kao da se skupilo previše toga za obaviti. Pokloni koje se treba pokupovati, čestitke poslati, hranu priskrbiti. Pripreme nas mogu toliko zaokupiti da teško pronalazimo trenutak kada postajemo svjesni tišine u kojoj možemo čuti otajstveno kucanje srca, svjesni neobične odsutnosti posebne osobe čije rođenje iščekujemo.
Ove sam godine primorana usporiti i povjeriti Bogu da će se sve na vrijeme srediti. Međutim, iščekivanje nije lako. Ne posjedujem Marijinu smirenost. Brinem se oko toga kada će trudovi započeti i hoću li biti dovoljno hrabra da izdržim bol. Istovremeno priželjkujem da se trudovi požure tako da završe sve neugodnosti kasne trudnoće.
No, trudnoća je, poput adventa, prepuštena Božjoj palici. To je vrijeme koje je potrebno da bi dijete naraslo, kao i da bi osobe koje iščekuju to dijete narasli u vjeri. Prilika je to da iznova osvijestimo otajstvo utjelovljenja i kako smo svi povezani blagoslovom novoga života.
Laura Keynes – Catholic Herald
Prevela: LR
Foto: Megan lynette – Unsplash
