Ne postoji ništa važnije od obnove vjere u svetu euharistiju. Najveća slabost današnjih vjernika je što ne vjeruju u stvarnu prisutnost. Evo kako se protiv toga možemo boriti.
Od vremena Uzašašća pa sve do danas, svaka generacija vjernika smatra da nam manjka vremena. To je očekivan način gledanja na život za one koji su svjesni da živimo u „posljednjim vremenima”. Živimo između Kristova prvog dolaska i Njegova slavnog ponovnog dolaska. Ni jedna generacija nije pogriješila u prepoznavanju sjena posljednjih vremena, bilo to u misterioznom liku Antikrista ili u apostaziji koja će biti konačna kušnja Crkve. Sjećam se riječi blaženog Johna Henryja Newmana o onomu što je on opisao kao „nadolazeću nevjeru‟. On je to objasnio ovako:
„Znam da su svaka vremena teška. Ozbiljni i zabrinuti umovi svakog vremena skloni su misliti da ni jedna vremena nisu teška kao njihova. Svjestan toga, ipak mislim da su kušnje današnjeg svijeta takve da bi užasnule i hrabra svetačka srca poput sv. Atanazija, sv. Grgura I. i sv. Grgura VII.. Vjerujem da bi svaki od njih priznao da, koliko god su se teškima činila vremena u kojima su oni živjeli, naša imaju tamu koja je drugačiju od svake do sada. Danas je svijet jednostavno ireligiozan.”
Ipak, nikada ne možemo izgubiti iz vida da su i naša vremena, iako se nad njih nadvila tama, također osvijetljena – do Gospodinova povratka – svetom euharistijom, tj. trajnom žrtvom križa i stvarnom prisutnošću Isusa Krista među nama.
Naša je najveća slabost to što ne vjerujemo u stvarnu prisutnost Isusa u euharistiji
Mnoge obitelji, generacije i župe su nam bolesne, a kao glavnu slabost Crkve možemo prepoznati gubitak iz vida Onoga koji je istinski prisutan u euharistiji.To je slabost koja je i u korijenu neuspjeha da se raspoznaju pozivi, bilo na kršćanski brak, svećeništvo ili posvećeni život. Svaki se poziv prepoznaje samo u svjetlu euharistije.
Nije to problem samo našeg vremena. Slično je zabilježeno i u pohodima sv. Karla Boromejskog u 16. stoljeću kada je došao u seosku župnu crkvu u kojoj je tabernakul bio slomljen, a Presveti Sakrament ostavljen unutra da se raspada. On je samo kleknuo i ostao tako ispred napuštenog tabernakula cijelu noć.
Konačno, nesretni lokalni svećenik i ljudi toga kraja čuli su da milanski nadbiskup sam kleči u molitvi te su nahrupili u crkvu da se pridruže ovom tihom bdijenju. U zoru, sv. Karlo je proslavio misu i otišao bez ijedne riječi. Ostavio im je tihu lekciju.
Umiremo žedni pored Izvora žive vode
Prije nekoliko tjedana molio sam u kripti bazilike u Lurdu. Sjeo sam malo previše naprijed u maleni, ograđeni prostor. Uskoro je pristigla grupa hodočasnika ili turista (nisam bio siguran što su). Prošli su točno ispred mene. Kako sam bio usredotočen na tabernakul, a oni su stajali između mene i njega, nisam mogao ne primijetiti da su samo jedna osoba i jedna obitelj prepoznali stvarno prisutnog Krista.
Neki su čak stajali leđima okrenuti tabernakulu kako bi bolje vidjeli kapelu. Mnogi su zastali, pogledali tabernakul i slikali ga kao da je to samo objekt umjetničkog interesa.
Sjetio sam se učenja arškog župnika koji je opisao kako u prisutnosti ovog velikog sakramenta možemo biti kao čovjek koji umire u siromaštvu, a ne vidi veliko blago koje mu je uvijek nadohvat ruke.
Sveta misa je ono što razlikuje kršćane od pogana
U svitanje 20. stoljeća, otac Anscar Vonier, opat Buckfasta, upečatljivo je rekao:
„Spasenje svijeta je u euharistiji. Ovo nije preuveličana fraza. Ovo je trezvena izjava duhovne stvarnosti. Spasenje svijeta je u njegovom približavanju otkupiteljskom otajstvu Krista. Ako to otajstvo postane stalna preokupacija ljudskog društva, njegov svakodnevni čin, njegova glavna briga, njegova najveća težnja, tada je društvo spašeno. Sveta misa je ono što razlikuje poganstvo i kršćanstvo, nemojmo se zavaravati.”
Kako bih ovo objasnio, želim se okrenuti jednom francuskom selu u 19. stoljeću gdje je, tvrdim, počela nova evangelizacija zapadnjačkog društva. Mladi svećenik, Ivan Marija Vianney, stigao je u Ars da bi našao ne samo razrušenu i zapuštenu crkvu, nego i prožimajući očaj i duboku nesretnost. Kao takva, ta je malena zajednica u malome odražavala mnoga suvremena zapadnjačka društva.
U godinama koje su slijedile nakon Francuske revolucije slobodni mislioci su se sastajali u oskvrnutoj crkvi. Župnik je službeno objavio apostaziju i napustio svećeništvo kako bi postao oženjeni trgovac. Ljudi u Arsu postali su potpuno neosjetljivi, nezainteresirani i otporni na zahtjeve kršćanstva – i to je jedna od najvećih sličnosti sa našim vlastitim društvom.
Ta je seoska zajednica imala sve, no napustila je primljenu vjeru u euharistiju. To se manifestiralo u razrušenom stanju crkve i napuštenom tabernakulu. Arška misija, nova evangelizacija te zajednice, počela je upravo ondje. U kasnijim godinama, kada bi pitali arškog župnika kako se Ars obratio, on bi jednostavno pokazao na mjesto gdje je klečao u molitvi pred tabernakulom.
Naša najveća slabost je nevjera, ali slijedi je neznanje
Na tom istom mjestu i mi, također, moramo na neki način početi obnovu vjere u svetu euharistiju, a takvo nešto možemo postići samo na koljenima. Prepoznajemo to i u značajnom širenju euharistijskog klanjanja koje je obilježilo proteklih nekoliko desetljeća. Ne samo u osobnoj molitvi pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, nego također u župama, novim crkvenim pokretima i religijskim zajednicama.
Obraćenje Arsa nije bilo trenutno; zahtijevalo je godine i desetljeća strpljive ustrajnosti. Arški župnik vidio je neznanje kao osnovnog neprijatelja obnove vjere. To ga je vodilo do toga da posveti ogromnu količinu energije katehezi i poučavanju.
Proslava misne žrtve, liturgija, nešto je na što bi sv. Ivan Vianney poticao svoje župnike da na to ne štede truda. To se vidjelo u potpunoj obnovi zgrade crkve – iznutra i izvana. Priča se da je postao noćna mora za dobavljače u Lyonu koji su trebali osigurati namještaj, kaleže i misnice za ovu obnovljenu župnu crkvu. Oni prepričavaju da je njegova uobičajena reakcija kada bi mu pokazali najbolje predmete za slavljenje koje su mogli naći, bila uvijek ista: „Nije dovoljno dobro!” U njegovim očima, ništa što se koristilo u slavljenju mise nije bilo dovoljno dobro da se izrazi pobožnost stvarnoj pristunosti Isusa Krista.
Svetost je cilj života svakog vjernika, a nemoguća je bez čestog primanja sakramenata ispovijedi i euharistije
Arški nas župnik ovim unutarnjim stavom uči naravi i pripremi kojom uvijek moramo pristupati liturgiji euharistije – uvijek moramo dati najbolje od sebe.
Cilj koji je sv. Ivan Marija Vianney zadao svakom župniku i hodočasniku bio je uvijek isti: svetost za koju možemo reći da je druga riječ za sreću. Ova sreća bila je dublja od samog rješavanja društvenih i moralnih zala koja su opsjela to malo selo; vidno je svoju zajednicu izvela iz jada u radost.
Ipak, župnikov cilj bio je još viši. Predviđao je glavni poziv Drugog vatikanskog koncila „da su svi Kristovi vjernici, kojega god staleža ili reda, pozvani na puninu kršćanskoga života i na savršenstvo ljubavi; tom se svetošću i u zemaljskom društvu promiče čovječniji način života” (Lumen Gentium, 40). Znao je da su često primanje sakramenata ispovijedi i euharistije vitalna sredstva po kojima nam je dana milost da postanemo sveci.
Prema kraju svog života napomenuo je, samo da su dječaci i muškarci prihvatili njegov poziv na često primanje svete pričesti, „svi bi oni sada bili sveci”. Bio je to nedvosmislen poziv na često pristupanje oltaru, izniman za njegovo doba kada bi čak i oni najodaniji primali svetu pričest samo u najveće dane u godini. Ipak, čvrsto se temeljeći na učenju Tridentskog koncila inzistirao je na čestoj svetoj pričesti kao hrani i lijeku pomoću kojeg bi svaki muškarac, žena i dijete mogli postati sveci na koje su pozvani.
Ili ćemo odgovoriti na poziv na svetost ili nećemo uopće biti kršćani
Papa sveti Pio X. zapanjio je katolički svijet potičući vjerne, počevši od najmlađe moguće dobi, da često primaju svetu pričest. Pri tome je mislio na svaku nedjelju ili ako je moguće, svaki dan. Bila je to, bez sumnje, najveća liturgijska promjena 20. stoljeća. Suočavajući se s oblacima koji su se nadvili početkom stoljeća, papa Pio X. shvatio je da ni jedan kršćanin ne može ostati osrednji. Ili ćemo odgovoriti na poziv na svetost ili ćemo prestati biti kršćani uopće. Nemam puno sumnje da je papa Pio preuzeo ovo stajalište od samomg arškog župnika i arških svjedoka.
U dekretu iz 1905. godine kojim je na snagu stupilo primanje svete pričesti stjecanjem uporabe razuma (dekret o pravovremenoj pričesti, op.prev.), te tjedno i dnevno za sve vjernike (dekret o svakodnevnoj pričesti, op.prev.) u doba kada su „religija i katolička vjera napadnute sa svih strana i kada često nedostaje istinske ljubavi prema Bogu”, možemo naći protuotrov redovitim dolaskom na euharistiju. Imat ćemo rastuću želju da ugodimo Bogu i da budemo tješnje sjedinjeni s Njim pomoću milosrđa te ćemo imati pristup božanskom lijeku za naše slabosti i mane. U viziji pape Pija X. „često ili svakodnevno primanje svete pričesti” uzrokovalo bi „ojačano zajedništvo s Kristom, duhovni život neprekidno obilniji, dušu bogatije obdarenu krepostima; zalog vječnog spasenja sigurnije darovan”. To nije bila praksa iz liturgijskog antikvarijata ili trivijalna uključivost 21. stoljeća. To nam je dano kako bismo ti i ja imali sredstvo da postanemo sveci.
Najveća slabost može se pobijediti samo snažnom vjerom i sakramentalnim životom
Vratimo se u kriptu bazilike u Lurdu gdje nitko tko je prolazio pred mojim očima, osim jedne osobe i jedne obitelji, nije prepoznao stvarnu prisutnost Isusa Krista u euharistiji. Ako se pitate zašto biskup Shrewsburyja nije samo zatvorio oči i nastavio sa svojom molitvom, bilo je to zato jer su mu, kao i meni, ti ljudi pomogli moliti. Pomogli su mi vidjeti nešto i od mog vlastitog zanemarivanja, hladnoće i ravnodušnosti prema ovom velikom sakramentu. Pomogli su obnoviti moju vlastitu ljubav za Gospodina koji je žudio da ostane tako blizu nama. Jer, obnova vjere u svetu euharistiju mora uvijek početi na neki upečatljiv i osoban način, s tobom i sa mnom.
Nadam se da primjer strpljenja može imati veći utjecaj nego kritičko ispravljanje. Kroz prilaženje misnoj žrtvi i blagoslovljenom sakramentu u ispravnom raspoloženju, prepoznat ćemo u svetoj euharistiji urođen poziv i vitalno sredstvo za svetost. Neka se radost ovog prepoznavanja odražava u našoj vlastitoj radosti i načinu na koji slavimo misu i stavljamo euharistiju na prvo mjesto u svojim životima kako bi sve ostalo moglo biti ukorijenjeno i utemeljeno u misteriju Ljubavi koja je otišla toliko daleko.
Sveti Ivan Vianney nije sumnjao da će vrijeme provedeno pred ovim velikim sakramentom biti naši najradosniji trenutci na zemlji. Svetica 20. stoljeća, Edith Stein, osvrnula se na to da je Kristova radost biti s nama u euharistiji (što je izvanredna misao), a naša trajna radost biti s Njime u vremenu i vječnosti. Neka nam ove misli budu trajni poticaj na prebivanje s Kristom.
Biskup Mark Davis – Catholic Herald
Prevela: dr.sc. Danijela Janjanin
Foto: Josh Applegate – Unsplash
