U svibnju otkrivam trudnoću. Neočekivana trudnoća u srednjim četrdesetima se dogodila nakon organizacije hodočašća za našu župu na doček sv. Leopolda Mandića. Za nas je to bio malen napor, a Bog nam je uzvratio najvećim blagoslovom. Ponekad sam se molila Mariji za bebu i znala sam da je to njen zagovor.
Odmah zovem muža koji je oduševljen, a potom istu vijest govorimo svojoj djeci. Njihova začuđenost je nevjerojatna jer su tinejdžerice i nije im baš jasno kako to sad nova beba. Cijeli se svijet, uključujući i nas, njihove roditelje, vrtio oko njih. Svjesne su da slijedi promjena i ne znaju što bi mislile o tome.
Dobre vijesti teško je zadržati za sebe
Mislili smo da će ova neočekivana trudnoća u srednjim četrdesetima barem neko vrijeme biti tajna radost samo za našu malu obitelj, ali nije bilo tako.
Bilo je to vrijeme ljetnog Oratorija i moji nećaci su, kao i svake godine, došli na Oratorij. Čim su čuli da svi o nečemu razgovaramo u sobi, dojurili su čuti o čemu se radi. Počeli su vriskati, zvati roditelje i sve ostale i tajna je otkrivena prije nego što je postala tajna. Moram priznati da su svi bili presretni. Ipak su najvrjedniji oni pokloni koje ne očekuješ, a nekim čudom ih dobiješ. Moja svekrva se uvijek protivila djeci, voli ih, ali nekako smatra da je i dvoje previše. Kad je čula vijest, rekla je: „Ovo dijete će nam donijeti sreću!“ Sam anđeo joj je šaputao riječi koje je izrekla.
Neočekivana trudnoća u srednjim četrdesetima unijela je oduševljenje u našu obitelj
A ja? Ja sam potpuno očarana. Nakon toliko godina beba i to u 44. godini! Znam da to nisu godine kada se očekuje trudnoća, ali osjećaj je bio fantastičan. Uopće, ideja da u meni raste novi život, novo prekrasno djelo Božje, činila me je blaženom. Otišla sam na prvi pregled i trudnoća je bila u potpunosti uredna.
Prvo pitanje koje mi je doktorica postavila odražava svu bijedu našeg društva. Pitati majku želi li zadržati trudnoću (ne, nije bilo spomena riječi „dijete“) za nju je bilo uobičajeno, svakodnevno pitanje, a ja nisam mogla vjerovati da ga doktorica postavlja jer i ona je žena. Nakon što je shvatila da mi ne pada na pamet prekid trudnoće, u potpunosti se promijenila i imale smo odličnu suradnju. Razgovarale smo o mogućim ishodima s obzirom na trudnoću u kasnijoj dobi, ali me ohrabrila riječima da u mojim godinama ima prvorotkinje. Ponudila mi je amniocentezu i neke druge pretrage koje sam glatko odbila jer nisam htjela ugrožavati ni sebe ni svoje dijete. Ništa ne dobivam s tim ako znam da će beba imati zdravstvene poteškoće osim brige, a ja sam htjela uživati svih devet mjeseci.
I zbilja, uživala sam u svakom danu. Kako sam već rekla, moje cure su već bile tinejdžerice i oko njih nije bilo prevelikog posla u smislu brige o malom djetetu, brige oko škole ili slično. One su već uhodane u svoje obveze i tu im moja pomoć nije bila potrebna. Nastavila sam raditi od doma i otišla tek na obvezni porodiljni. Moju doktoricu (istu onu s kojom nije baš dobro započelo) sam oduševljavala na svakom pregledu. Trudnoća je bila školska, bez ikakvih poteškoća. Marija je bila uz mene i ja sam to osjećala svaki dan. Njoj sam se utjecala i molila je da sve prođe u redu. Rekla sam joj da je moja djevojčica njena i da je njoj na brigu. Tako sam se riješila bilo kakvog straha.
Porod koji su pratili Majka Marija i moj suprug
Porod je započeo na Valentinovo (pred trudovi) i dan poslije, a dan prije sv. Julijane, došla je naša malena ljubav Julija. Što reći o porodu? Klasično za mene, trudove sam osjećala cijeli dan i sljedeći dan oko tri ujutro budim muža da krenemo prema rađaonici. Na nesreću (a možda nije tako) dočekala me stažistica od koje sam ja sama bila veći stručnjak. Otvorena 6-7 cm, a ona ne želi ništa započeti, već me stavlja na bok. Tako sam, moleći i pjevušeći pjesmu koju sam izabrala za porod (Kao Marija) dočekala drugu smjenu koja me se sjetila tek oko 9 sati.
Oni su pak nadoknadili sve loše postupke svoje prethodnice. Donijeli su mi radio da izaberem glazbu, vodu, strunjaču, pilates loptu i ponudili alternativno rađanje na stolčiću. U 10 sati se rodila Julija na najprirodniji mogući način, bez upotrebe ikakvih analgetika ili bilo kojih drugih kemijskih sredstava. Moj muž je cijelo vrijeme bio sa mnom kao i prva dva puta. Znam da mnoge žene imaju različito mišljenje o prisustvu muža na porodu, ali on je meni najveći oslonac kao i najveća utjeha u teškim trenutcima. On je taj koji je organizirao lanac molitve i pobrinuo se za duhovnu potporu u ovom našem putovanju.
Sestrinska ljubav
Moja srednja cura je tad bila u 6. razredu osnovne škole i cijela škola je već ujutro saznala da je mama u bolnici i rađa sestru. Poslije mi je jedna od profesorica prepričavala kako su ta tri školska sata svi bili uzbuđeni jer je ona svoje raspoloženje uspjela prenijeti na sve njih. Svi su čekali Juliju, kazala mi je ona. Došle su u rodilište i divile se i čudile tom savršenom malom biću. Vrlo brzo su se navikle da više nisam samo njihova i da beba oduzima većinu mog vremena.
One su bile u svom tinejdžerskom svijetu i moram priznati da nisu baš nudile pomoć. Zabavno im je bilo fotografirati je, izabirati joj odjeću, ali ne i izvesti je u šetnju. Tome je sigurno doprinijela situacija, kad ju je izvela starija kćer, a jedna gospođa ju je pitala je li to njezina beba. Bilo je to previše za jednu curu koja se taman upisuje u srednju školu. One su izvršavale svoje dnevne obveze, ali beba je bila moja briga, a njima samo i jedino zabava. Mislim da je tako i najbolje jer sestre se moraju prvenstveno voljeti i sve izlazi na dobro ako proizlazi iz ljubavi.
Neočekivana trudnoća u srednjim četrdesetima naučila me da je novi život dokaz Božje ljubavi
Na kraju vam mogu samo reći da me je ovo dijete u potpunosti preobrazilo. S prvom djecom sam bila mlada, na pragu karijere, na magisterijima i puna planova što sve moram postići u životu. S Julijom me više ništa nije bilo briga. Sve što nam je bilo potrebno, a i više od toga već smo imali. S karijerom sam bila zadovoljna, privatni posao je pokrenut i muž ga izvrsno razvija. Tako sam dobila privilegiju da ostanem doma dokle god želim.
Ono što nisam rekla, a što je vrlo važno, je da smo u ovu trudnoću ušli preobraćeni i savršeno svjesni Božjeg plana za nas. Ovo vrijeme koristim da budem bliža Bogu, da bolje razumijevam njegove planove i želje za nas i našu obitelj. Što sam više posvećena, to on više ukazuje i daje. A kako i ne bi kad je on sama ljubav, a ljubav se daje bezgranično i kad onaj drugi pokaže tek malo namjere da je primi. Čudesno je koliko smo nesavršeni, a koliko ljubljeni.
Anonimno – Žena vrsna
Foto: Claire51700 – Pixabay
