U situaciji takozvane krize, manjka poslova, iseljavanja radi postizanja boljih životnih uvjeta, ja sam bila u situaciji da sam mogla birati između više poslova. I odbila sam ih. Ulagala sam u sebe tijekom cijelog studija, razvijala vještine, ali i stjecala znanja i iskustvo, no više od svega jako sam voljela raditi. Međutim, poziv za brak, a potom i majčinstvo, nadišli su moje tadašnje ambicije.
Sve se može ili ipak sve ima svoju cijenu
Nisam vjerovala da je najbolje „samo“ s djecom, a svoju karijeru odgoditi. Ja zapravo prije nikada nisam htjela biti mama kod kuće. A kad sam postala majka, mislila sam da se može sve i da sve ovisi o meni, o tome koliko ću sposobno obavljati sve svoje dužnosti i pretpostavljala sam kako je posao uz širenje obitelji samo stvar dobre organizacije i mene „posložene u glavi“ jer to sve mogu i ŽELIM. Kod mene se, što se tiče posla, nije radilo samo o financijskom priskrbljivanju za obitelj, već ostvarivanju same sebe i karijere za koju sam se dugo pripremala i žrtvovala vlastitu mladenačku ugodnost, kako bih si stvorila bolje životne uvjete kasnije. I mislila sam da se zaista sve može – i uspijevati na poslu i biti potpuno prisutna supruga i majka koja se s radošću daruje i svom poslu, a prije svega svojoj obitelji.
I može se zaista ispuniti hrpa aktivnosti i zadataka. Ali biti mama kod kuće ipak je nešto drugo od puno ispunjenih obveza. S jednim djetetom to je još nekako išlo, sve skupa. Ali drugo dijete, a potom iduća djeca, pokazali su mi još realnije zahtjeve majčinstva, ali i činjenicu da za brak zaista malo ili gotovo ništa ne ostaje nakon svih mojih dužnosti. I nakon puno muke u razmišljanjima, ali i velike muke vraćanja s porodiljnih na posao, muke oko adekvatnog čuvanja i ostalog – došlo je vrijeme da si priznam istinu.
Zaista ne mogu biti prisutna žena i mama s poslom izvan kuće
Mog prisustva na poslu je potrebno puno više nego što ja to želim dati u odnosu na obitelj, a brak je nešto za što najmanje imam vremena i volje, uza stizanje svih poslova koji me dočekaju doma i vremena s djecom koje želim nadoknaditi. Jednom sam pročitala izjavu: „Zaista se sve može, ali pod koju cijenu?“ I to me baš pogodilo. Jer je istina. Ne radi se samo o ekonomskom izračunu odlaska na posao, jer zapravo mogu čak solidno zaraditi, nego zaista o toj drugoj cijeni mog izbivanja. Zaista, previsoka je ta cijena da odgoj našoj djeci usađuje netko drugi, ma bio to i bliski član obitelji ili iskusna teta-čuvalica. Kad sam duboko pogledala u svoje srce, pronašla sam istinu o sebi, o svojoj obitelji, ali i prepoznala Božji plan.
Ali muž nije mogao zamisliti da odgodim svoj posao
Dugo nam je trebalo da dođemo u situaciju obitelji s dvije solidne plaće. S više djece treba i veći auto. Htjeli smo i kuću i dvorište, naravno, bolje je za obitelj. Došli su i krediti. A moja želja da budem kod kuće s djecom nije se uklapala u to sve. Kuću treba preurediti vremenom, trebat će i neka veća ulaganja. Neki dio se na polovnom autu pokvari. A ja bih se odrekla dobre plaće radi svoje želje da imam vremena s djecom?
Ipak, to nije samo želja i nije bijeg od poteškoća i stresa na poslu, a malo je čak reći i da je to poziv. Za mene je to životna stvar, jedna odgovornost u ljubavi i pronalazak Božje volje za mene, ali i moju obitelj. Posao i vrijeme s djecom, odnosno ostanak kod kuće nisu u suprotnosti. Jer to se ne može direktno usporediti, nisu iste kategorije. I uvidjela sam da ipak ja mogu birati. I da su posljedice ne toliko financijske, već životne. Za mene je daleko veća šteta prepustiti i propustiti vrijeme s mojom djecom (koje je ograničeno), jer dok sam ja na poslovima izvan obitelji, netko drugi mene mijenja, odnosno odgaja moju djecu. I da, to nije nimalo lagano čak ni meni.
Uzeli smo si vrijeme za molitvu
Moj muž odmah nije mogao skroz primiti moju duboku želju koja je kasnije postala odluka. Jedva sam došli do toga da oboje imamo dobra primanja i sad bi tako moglo biti jedno vrijeme i nekako nismo računali sad na opciju da ja možda uopće ne radim. Ali uz oba posla i zahtjeve oko djece jako malo smo imali vremena jedno za drugo. Uzeli smo si vrijeme za molitvu, osobnu i zajedničku. I napokon, postali smo jedno u odluci. Bog nas je tada obilno pohodio i odlučili smo da ćemo odgoditi moj posao da bih se mogla posvetiti obitelji. Tada nam je to bilo novo i drugačije, ali sad kad gledamo na to, ne možemo zamisliti da smo htjeli nekome drugome povjeravati svoju djecu i sve zahtjeve odgoja i potrebe obitelji. To pak najbolje mogu savladavati uz Božju pomoć ja, koja sam supruga i majka u obitelji.
Dati otkaz i odreći se svojih ciljeva?
Iskreno trebamo priznati da ne žele sve žene zaista biti kod kuće s djecom. l dakako, ne treba nikoga osuditi zbog odluke koju donosi. Nekada je i zaista takva situacija kada je npr. suprug bolestan ili ne radi, pa je žena primorana ići na posao, koji čak i nije dovoljno plaćen, a uvjeti rada su loši. Međutim, ne treba biti ni gorljiv da se „može sve“, a vidimo posljedice i na svom bračnom i obiteljskom zajedništvu, ali i na drugim područjima, posebno jer se dosta današnjih poslova donosi kući i zahtijeva višednevna putovanja.
Potrebna nam je prije svega molitva i obraćenje, a da Božji naum za ženu, muža, djecu i obitelj bude svima ostvariv. To ne znači da prvo trebamo promjenu zdravstvenog sustava i porodiljnih naknada, naravno da je to potrebno, ali prije svega mi, kršćani, trebamo sustav promjene naših srca i pogleda na važnost braka i obitelji. Jedna odluka o povratku na posao, odnosno odgodu posla nije samo moja – utječe i na mog muža, svu moju djecu, te općenito brak i obitelj.
Mi duhovni hajdemo sve sagledati duhovno
Ono što malo ipak razočarava jest što mi katolici kod ovakvih životnih odluka sve zbrajamo i oduzimamo, a tako malo zaista prepuštamo Bogu. Kad smo moj muž i ja prestali sve gledati kroz računicu, iskusili smo obilje milosti, te brojne duhovne, ali i financijske blagoslove, te kušanje Božje prisutnosti kroz sve veće oslanjanje na Njegovu providnost. To su neizreciva čuda Njegove dobrote i brige za našu obitelj.
Razlika između dobrog i najboljeg
Nisam dala otkaz, barem ne još, jer trenutno koristim razdoblja roditeljskog dopusta. Hoću li dati otkaz, odnosno kada će to biti i kako će stvari izgledati ako i kad Bog bude darivao još djece, odlučit ćemo tada, kako bih ja mogla ostati kod kuće s djecom. Ono što također sada znam jest da ja želim jednog dana (nastaviti) raditi i znam da će se Bog pobrinuti za to – kad dođe vrijeme i na način koji će biti najbolji za čitavu obitelj. Kako će to točno izgledati i kada s obzirom na djecu, nije na meni da sada vidim. Ali sam sada slobodnija u odnosu na posao i ništa ne osjećam da moram ili da, primjerice, dugujem nekome na poslu.
Tijekom vremena od kada sam odlučila posvetiti se obitelji, primila sam više jako dobrih ponuda za svoju karijeru što bi čak bile i prilično dobre financijske prilike za nas. Međutim, postoje situacije koje su dobre za obitelj, a postoji ono što je zaista najbolje. Želim se truditi pružiti upravo to i sve vanjske poslove sam odbila i odgodila, jer želim pokušati pružati svojoj obitelji nešto još bolje od svoje moguće plaće.
Natopljeno Božjom prisutnošću
Ja nisam idealna mama, ali svojoj djeci sam najbolja, ona koja se trudi biti bolja kad pogriješi, koja se ispovjedi i moli Isusa da joj pomogne ma baš u svemu, jer sve više vidim da ništa bez Njega ne mogu. I nije lagano i bezbrižno biti samo kod kuće s djecom. Ali je izazovno, ima nevjerojatno puno radnih zadataka i aktivnosti, a uz Božje vodstvo je i jako ispunjavajuće, puno radosti, osobnog zadovoljstva, ljubavi i ono najvažnije – natopljeno je Božjom prisutnošću.
Sigurno znam da jednom u danima starosti neću razmišljati: „Eh, da sam duže sati provela u uredu…“ ali znam da bih mogla pomisliti: „Šteta što nisam više bila s obitelji…“ I zato sam na vrijeme odlučila.
Anonimno – Žena vrsna
Foto: Le Creuset – Unsplash
