Donosimo svjedočanstvo majke koja je u svome srcu osjećala duboku čežnju za još jednim djetetom. Usprkos ne baš ohrabrujućim savjetima liječnika, ovaj je bračni par odlučio povjerovati i pouzdati se u Boga. Pročitajte kako Bog donosi mir u srce kada se otvorimo Njegovoj volji.
Neka je hvaljen i slavljen Gospodin Bog naš, svemogući!
Bila je to moja četvrta trudnoća. Nakon treće smo se suprug i ja srcem dugo za nju pripremali. Naime, bliski član moje obitelji, liječnik, koji mi je kroz život puno pomogao držati pod kontrolom kronične bolesti koje imam, nakon trećeg poroda je s težinom i ozbiljnošću jasno rekao da „bi bilo jako dobro da više ne zatrudnim“. Prema njegovom mišljenju sam „nakon zadnjeg poroda imala stanje jetre koje preživi tek 20% rodilja“. Kad sam to tad bila prenijela suprugu, odlučno je odgovorio da će „radije biti muž i otac troje djece, nego samohrani otac četvero djece“. Time je ta tema „kao“ trebala biti završena.
Bog je utkao snažnu čežnju za djetetom
Pa ipak čežnja za još jednim djetešcem nije me napuštala. „Gospodine, ti si Gospodar života, ako je volja tvoja, ništa je ne može spriječiti.“ Vrijeme je prolazilo i ništa se nije mijenjalo. Onda je jednog dana Gospodin snažno progovorio mome srcu da je Njegova želja i plan darovati nam još jednog sina. Zapisala sam to što mi je Gospodin u srcu govorio u natuknicama na jedan A4 papir koji ni dan-danas ne mogu pronaći.
I ponovno je vrijeme prolazilo. Njegov govor mome srcu vezano uz sljedeću trudnoću činio se dalekim i ponovno se ništa nije događalo. Ja sam sa svoje strane činila korake pripreme za sljedeću trudnoću, u smjeru poboljšavanja stanja svojih kroničnih bolesti te traženja drugih medicinskih mišljenja. „Ako Gospodin ipak htjedne darovati nam još jedno djetešce, neka teren za to već bude pripravan“, razmišljala sam.
Na svako spominjanje suprugu da „mogli bismo mi još jedno“, odgovor je bio da „ih imamo već troje i da će radije biti muž i otac troje, nego…“. A Gospodin je nastavljao pročišćavati moje srce. Kako li sam samo bila ljuta i zavidna kad bih vidjela neku trudnicu! Misao bi išla otprilike: „Pogledaj je kako samo sjedi tu, gledajući u svoj mobitel, nesvjesna dara koji nosi, kao da se ništa posebno ne događa!“ Onda bih samu sebe pokušavala „urazumiti“ da „mi valja biti zahvalna i zadovoljna sa djecom koju imam, jer ako je Majka Marija imala jedno rođeno dijete što ja sad tražim kruha preko pogače!“ i da „možda će Gospodin učiniti da budem duhovna majka nekome, pa i to je lijepo, zar ne…“ Išla sam samoj sebi na živce zašto me ta čežnja ne napušta i smatrala sam da bi mi život bio lakši da je nemam.
Bože, neka bude Tvoja volja, a ne moja
Mišljenja drugih liječnika (ginekologinje/porodničarke i endokrinologa) u čiju stručnost sam vjerovala su svaki put bila potvrdna, u smislu „da ne vide razloga zašto ne bismo imali još djece“ tj. da medicinski gledano je moje tijelo u zadovoljavajućem stanju. Pritom ni ta mišljenja nisam željela uzimati zdravo za gotovo. Znala sam da kad cijelim bićem nešto želiš, onda si sklon olako povjerovati glasovima koji potvrđuju to što želiš, a zanemariti one koji to opovrgavaju. Ja sam pak prije svega željela da stvarno bude volja Božja, koliko god mi ona bila teška ili laka.
Kako je moje tijelo kao rezultat truda na mnogim područjima (prehrane, fizičke aktivnosti, suplemenata, prestanka zanemarivanja sebe i svojih potreba, odnosno življenja prikladne ljubavi prema sebi) bilo u sve boljem zdravstvenom stanju, tako se i suprugovo srce i mišljenje oko ponovne trudnoće polako mijenjalo.
Trenutak kada se u moje srce nastanio mir
Bio je srpanj 2019. godine i bližio se trenutak ovulacije. Prateći i prirodno planirajući obitelj godinama, znala sam „da su sljedeća dva dana ključna“. Uz tu spoznaju se u moje srce uvukla oluja. Bio je to silan nemir uslijed dileme: „Hoću li zbog svoje sebične želje za još jednim djetetom učiniti da mi postojeća djeca ostanu bez majke?“.
Nazvala sam prijateljicu čije mišljenje cijenim i koja spada među one za koje znam da će mi reći istinu, sviđala mi se ta istina ili ne. Nakon što sam joj izrekla svoju muku, odgovorila je da obzirom da sva druga liječnička mišljenja jasno govore u smjeru da potencijalna trudnoća ne bi trebala biti posebno rizična, da joj u usporedbi s tim mišljenjima riječi liječnika iz moje obitelji zvuče kao kad netko djetetu koje želi skakati na trampolinu kaže „ne smiješ, opasno je, možeš pasti“.
U tom razgovoru postalo mi je jasno: naravno da se stvari uvijek mogu zakomplicirati (mogu pasti s trampolina), ali da to ni blizu ne znači niti da ću umrijeti niti da to moju želju za novim djetešcem na ikoji način čini sebičnom. Tad se u moje biće konačno nastanio duboki mir srca i jasnoća uma.
Novi život je začet.
Vjera u Boga je iznad svega
Na samom početku trudnoće bilo mi je dano u srcu razumjeti kako će najveća kušnja u toj trudnoći biti imati povjerenja u Boga, koji stavlja u moje srce mir da će zaista sve biti u redu, umjesto liječniku – stručnjaku, ali ipak samo čovjeku – koji kaže suprotno. Trudnoću rodbini dugo nismo spominjali. Nije bilo potrebe, Gospodin je ionako bio tvorac i izvršitelj svega. A šira odjeća je poprilično dugo i poprilično dobro odradila svoj posao.
Bog se još nije namjeravao zaustaviti nego se nastavio proslavljati i u nastavku ove priče…
Anonimno – Žena vrsna
Foto: Christin Noelle – Unsplash
