Kad bih te mogla barem malo utješiti

Dogodi se da netko koga voliš pati, a ti ne znaš kako reagirati. Svaki postupak i svaka riječ čine se neprikladni, nedovoljni. A onda tebe pritisne težak križ i svi oko tebe su nijemi. Možda si željna neke utješne, tople riječi. Ako ti se to događa, ovo je pismo za tebe.

24

Ponekad je našim prijateljima jako teško nositi životne križeve. Tada im je potrebno suosjećanje, briga, nježnost: naša ljubav. Ja obično u tim trenutcima imam osjećaj da što god izgovorim zvuči suvišno. Želim ih samo saslušati. Zagrliti. Šutjeti istovremeno s prijateljem koji pati. Izgleda mi da svaka riječ koju izgovorim u pokušaju da utješim zvuči neutješno. Višak je.

Jednog takvog dana, poželjela sam ipak nešto izgovoriti. Napisala sam prijateljici pismo koje je postalo moja želja utješiti sve one koji pate. Moja želja da im toplom riječju makar malo obrišem suze na Kalvariji kojom prolaze. Ovo pismo, posvećeno jednoj konkretnoj osobi, poklanjam danas svim čitateljicama koje pate s Isusom i koje su u svojoj slabosti potrebne barem malo ljudske utjehe, barem malo ljudskog ramena i riječi. U želji da im Isus obriše suze.

Prijateljice,

Kad bih te samo mogla zagrliti,

priljubiti se uz tvoju bol i onda naslanjati nježnost na to mjesto. Kao pamučne krpice namočene eteričnim uljima koje namirišu prostoriju.

Puno puta izgovaram: Isuse… onda sve tiše, sasvim nečujno: Isuse, misli Ti. A istovremeno stojim na nogama ili samo postojim tu negdje. Šutim s tobom. Jer kad mi bilo što rječitije od šutnje padne na um, ostanem nijema. Ne mogu dovršiti rečenicu. Ja ne znam. Ja te ne znam utješiti. A tako sve u meni gori da kažem: „Dođi, poskoči na moja ramena, prijateljice, ponijet ću te na livadu pored rijeke.“ Ondje je divna trokatnica u kojoj živi moja baka. Ponekad je posjećuje Isus. Onda ona obuče najsvečaniju crvenu haljinu i smiješi se. Moja baka se dugo smiješi. Nekada satima. Nekada čitavu vječnost. Uz rijeku.

Voljela bih da su mi ramena dovoljno široka za položiti tvoje tijelo na njih, ali nisu. Ja sam obična, krhka, nijema žena. Ja sam obična koja ponekad pomisli da stoji, a zapravo pada. To je neko trajno padajuće stanje. Jedino što me uhvati On. Nekako se nađem pri samom dnu, a ondje On objeručke, nježno, božanski umiri moje gravitacijsko potonuće u svojim rukama. Očinski. Kao da sam ono jedino zlatno pero endemske ptice koje treba uloviti da bi sto godina bio mir. Da bi zavladao pravi mir u kraljevstvu te bajke.

Znaš, voljela bih da ti mogu izgovoriti. Reći: „Gotovo je sad“. Ili barem šapnuti: „Lane moje, prospi malo ovoga i manje će te boljeti. Malo čaja. Malo večeri uz svijeću i knjigu. Malo spojenih svjetala u daljini prozora.“ Ali, ja ti uopće ne znam. Nekako nisam. Ja samo poznajem. Negdje iz daljine, iza haljina. Samo tu. Šutim. Samo „Zdravo Marijo“… samo šutim. Samo te želim ponijeti. Samo drhtavo. Samo. Samo suosjećam. I držim Isusu prstić.


Marija Grgić – Žena vrsna
Foto:  Debby Hudson – Unsplash

Ako te pritišće životni križ, pročitaj ovo razmišljanje:

Ako razmišljaš o tome kako djelima pokazati ljubav bližnjemu koji pati, pročitaj:

Print Friendly, PDF & Email
In this article