Sve počinje odlaskom na izlet. Dobiješ nečiji poziv ili sam osjetiš potrebu da trebaš poći. Tamo gdje si već bio nekoć davno ili tamo gdje tvoje gojzerice nikada nisu kročile. No, onda se javljaju one misli koje ti ne daju da ideš. Neprijatelj ne želi da planinariš.
Izlike: loša je prognoza, tko zna kakva je ekipa tamo, umorit ću se, ma dobro mi je i ovako dok ležim na krevetu, taj Vrh ionako nije ništa spektakularno, bit će još prilika… Ali ipak odeš, odvažiš se, kreneš! Imaš svu opremu na početku svoga puta. Guglao si. Imaš dobre gojzerice, toplu jaknu, štapove, dereze. Kupio si Bibliju, imaš krunicu, medaljicu, narukvicu, znaš nekoliko različitih devetnica. Mogu sve, hajdemo!
Hoću li se ikada uspeti?
Uf, ali kako je teško krenuti. Gledaš u tu planinu… Hoću li se ikada uspeti? Teški su prvi koraci, nije se tijelo još ugrijalo. Nije dugo hodalo… Hodaš, hodaš, dobro ti ide. Ali cijelo vrijeme gledaš u pod. Paziš, da slučajno ne zapneš na sklizak kamen, paziš da slučajno negdje ne pogriješiš. Jer, što će drugi reći? Ti, pa da padneš? Kao da Krist nije pao.
I onda shvatiš da ti je to hodanje malo bez veze. Ušao si u monotoniju. Ali On ti kaže: “Stani, digni pogled, pogledaj oko sebe.”. I ti učiniš tako. Očaran si. Zar sam već tako visoko? Vidi ono selo od kuda sam krenuo u daljini. Kako sam daleko dogurao! A vidici? Predivni. Kakva divna šuma, vidiš rijeku u daljini, čuje se njezin šum. Čuju se ptice. I od tolike radosti poželiš ostati na toj visini. No znaš da ne možeš. Spustit će se mrak, a zamisli neugodnjaka da moraš zvati GSS na 600 metara nadmorske visine. Pa kreneš dalje. I poučen primjerom sada češće dižeš pogled.
Počneš se ponižavati da si jadan
Vidiš brojni te ljudi prestižu. Jure kraj tebe. Zbog toga se malo zamisliš. Počneš se ponižavati da si jadan. Uzdižeš njih jer su brži, bolji. Ali pazi! Ti ne znaš koliko su oni trenirali, ne znaš koliko su dugo možda bili u podnožju planine u suzama jer nisu mogli nabaviti gojzerice. Hej, ma nije bitno kakvi su oni, bitan si ti. Ti se sam moraš uspeti. I moraš naći svoj tempo. Usredotoči se na svoj hod, a raduj se zbog njih, srest ćeš ih na Vrhu. Gledajući uokolo ugledaš bližnjeg kojem ide teže nego tebi. Muči se. Ono opreme što ima ne zna koristiti. I sam je.
Pročitao si negdje „Trči prema Kristu i ako neko trči brzinom kao ti pitaj ga za ime“. A ovaj tvoj bližnji skoro pa stoji na mjestu. No ipak on je na planini, on je već na putu, on čezne za Vrhom. Znači odlučio je, odvažio se, krenuo je. Nije da sjedi u birtiji u selu. I treba te.
Budi svjestan: usporiš li s njime tvoje tijelo će se početi hladiti i bit će ti teže ponovo postići ovu brzinu koju sada imaš. Ipak odlučuješ malo usporiti i hodati s njime. Daš mu nešto svoje opreme, naučiš ga koristiti onu opremu koju već ima, pokloniš mu knjigu, naučiš ga nekoj devetnici… No, ono najbitnije mu ne možeš ti dati. Volju i snagu može mu dati samo On. Koliko mu god ti pomogao, tvoj bližnji mora svojim nogama, u svojim, možda premalim gojzericama, doći do Vrha. Mora imati svoj tempo. Mora imati svoj put! Trebaš znati pustiti ga. Opet jedan dio ići sam. Ti sam i on sam. S Njime. Hodaš dalje.
Primjećuješ da kako se mijenjaju doline i usponi, mijenjaju se i ljudi oko tebe. Na svakom dijelu puta okružen si drugačijim ljudima. Neki su ti radost, neki tuga, neki ti idu na živce. To je tvoja družba s planine.
Pred kraj je najstrmije
I evo ga… Konačno ugledaš vrh. Sada želiš najbrže moguće. Najradije bi potrčao. Ali pred kraj je najstrmije i led je. Skliže ti se. Sad tek moraš polako. Biti strpljiv i ustrajati do kraja. Iako, sad kad vidiš vrh znaš da ćeš stići pa barem četveronoške. Pred sam Vrh jedan bližnji ti pruži svoju ruku. U poniznosti prihvatiš pomoć jer i ti ju trebaš. Stigao si! Kakva je radost na Vrhu!! Svi su tamo. Neki su došli puno prije tebe a neke gledaš kako pristižu znojni i izmučeni. Ali svi su tu. Ni po koga nije morao GSS. I svi imaju puninu radosti. Ništa drugo nije bitno.
Anonimna – Žena vrsna
Foto: Sam Mgrdichian – Unsplash
