I.
Požuri, požuri
jer “viđeno” se brzo vidi!
Neka zagori ručak,
neka se zalije stolnjak kavom!
Požuri, požuri
jer “viđeno” se brzo vidi!
II.
SVJEDOK: Zaboravio sam. Što sam ono zaboravio? Ajme, zvoni telefon. Moram promijeniti ovaj “ringtone”. Uf, što sam ono zaboravio? Uskoro mi dolazi novinar kojega moram izvijestiti o nepogodi koju sam iskusio, uf, uf!
III.
NOVINAR: Evo, mislim da možemo započeti sa intervjuom. Kako biste opisali svoje iskustvo nedavne nepogode u Vašem mjestu?
SVJEDOK: Odjednom nas je uhvatio strašan osjećaj nesigurnosti. U dizalu se uvijek lagodnije osjećam u društvu, znate? Društvo kao da nudi neku sigurnost. Kad se dogodila nepogoda, činilo mi se kao da je mojih 60-ak godina postalo 10-ak. Moj akademski rječnik je postao rječnik djeteta. Samo je nekolicina riječi iz mene izlazila, riječi kao “Molim Te, molim Te….”. To je za mene bio veliki trenutak. Znate, struje je nestalo. Nema više govorkanja preko mobitela, tipkanja preko društvenih mreža, prosljeđivanja slika i slično… Sve je postalo nekako i glasno i tiho i očajno i stvarno. Odjednom sam shvatio da dugo nisam rekao “Molim Te”. Svaka moja nesigurnost je bila uljuljkana brzim odgovorima, za razliku od onih Božjih. Bi li ga ubilo da govori glasnije? Lijepo Ga je fra Marin zamolio u pjesmi.
Uglavnom, uvijek bi mi se brzo odgovorilo i uvijek sam ja nastojao brzo odgovoriti. Pa zamisli sramote, mislio sam, da nekome ostavim plave ili sive kvačice predugo! Onda se dogodila ta nepogoda i shvatio sam nešto očito. Previše se opterećujem tim mobitelima!
Zanimljivo je kako ljudi katkad ne znaju ono što znaju. Nedavno sam u brzini, kako sam zamahnuo rukom na “zov mobitela”, srušio sa stola drvenu skulpturicu. To i ne bi bilo tako fatalno, da moja mala nećakinja nije smatrala genijalnim ostaviti moju omiljenu CCR (Creedence Clearwater Revival) ploču na tepihu tako zgodno položenu, da je drvena skulpturica uništila ploču. Najprije sam bio ljut na nećakinju, a onda sam shvatio da unatoč dobrom vidu nisam primijetio da je ploča na podu. Nisam primijetio da mi je nećakinja prošla kraj stola. Uostalom, ja sam srušio skulpturicu. To Vam je sve bilo neposredno prije nepogode. Nepogoda je za sobom ostavila velike štete, ne znam kako smo ostali živi. Bar je nešto dobro iz toga izašlo…
NOVINAR: Što?
SVJEDOK: A da, skoro sam vam zaboravio reći, malo godine i to, znate… Nisam Vam rekao? Uglavnom, sad veoma često kažem “Molim Te…”, ugasio sam one “potvrde čitanja” na WhatsAppu i općenito se manje zamaram mobitelom i slično…Ne bih ja to skroz eliminirao iz svog života, ali treba imati zdrav odnos prema tome. Nisam ga imao prije. A sad me ispričajte, čeka me nećakinja za šah.
IV.
Novinar se poslije intervjua osjećao nekako smeteno. Zaključio je da je to zbog nelagodne teme, teme nepogode. Nije se veoma uznemiravao oko toga. Javio je šefu preko WhatsAppa da je obavio posao i kvačice su ubrzo poplavile. „Zbilja“-pomislio je-„nema razloga da se osjećam nelagodno!“.
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Christian Wiediger- Unsplash
