Biblijska priča: Pomozi mojoj nevjeri

Biblijska priča: Pomozi mojoj nevjeri

Jednom zgodom došao otac sa svojim bolesnim sinom k Isusu da ga izliječi. “Isus upita njegova oca: ‘Koliko je vremena kako mu se to događa?’ On reče: ‘Od djetinjstva! A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!’ Nato mu Isus reče: ‘Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!’ Dječakov otac brže povika: ‘Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!'”

(Mk 9,21-24)

Nekada sam vjerovao u Boga. Vjerovao sam i da su ljudi dobri i da je život lijep. Rođen sam u bogatoj trgovačkoj obitelji i u našoj se kući nikad ni u čemu nije oskudijevalo. Moje četiri sestre su se bogato udale, a otac je još za života podijelio posao između brata i mene. Brat je kao stariji ostao u kući i radio s ocem u trgovini, a ja sam dobio trgovinu u Jeruzalemu koju je otac otvorio nekoliko godina prije i do moje dvadesete godine vodio ju je naš daljnji rođak. Godinu ranije su me oženili najljepšom djevojkom u gradu. Svi smo bili sretni i sve je bilo dobro.

Rođenje sina jedinca

A onda je rođen naš sin jedinac. Do treće godine godine razvijao se lijepo kao i većina druge djece. Te je zime dobio vrućicu i prvi put pao i počeo se grčiti i tresti. Bojali smo se da će umrijeti od vrućice ali se oporavio. Ali padanje i grčenje su se nastavili i kako je rastao bivali sve češći. Od nekoliko napada mjesečno do petnaeste godine došlo je do nekoliko puta dnevno. Nema liječnika, travara ni vračare gdje nismo bili. Slušali smo i dobronamjerne i zlonamjerne savjete svoje okoline. Često ni sam nisam vjerovao u lijekove koje su mu prepisivali ali sam osjećao grižnju savjesti ako mu ih ne dajem.

Bilo nam je žao da ga stalno držimo u kući, a svaki izlazak iz kuće bio je opasnost. Ponekad bi pao u rijeku, a jednom pod konjsku zapregu pa ga konji izgaziše da je jedva preživio. U kući ga je trebalo držati podalje od ognjišta da ne padne u vatru.

Nevolja na nevolju

Obilazeći s njim liječnike zapustio sam trgovinu. Posao je opet vodio naš daljnji rođak. Onda je on jedne noći nestao i nikad ga više nismo vidjeli. Sa sobom je uzeo sav novac i mladu sluškinju. Meni je ostavio praznu blagajnu, svoju ženu i desetogodišnju kćer. Kod liječnika i travara sam već odavno bio zadužen, a nisam imao odakle vratiti novac. Prijetili su da će me dati na sud. Tada sam izgubio vjeru i u Boga i u ljude. Sve sam radio po propisima, Bogu se molio, milostinju davao, postio i kad je trebalo i kad nije, svima sam pomagao, no sada sam ostao sam. Čuvši što se događa, došao je moj otac, prodao kuću i radnju, radnike otpustio, a nas poveo kući. Poveo je i rođakovu ženu i kćer. Nije imao srca da ih ostavi na ulici.

Brat i njegova žena nisu bili oduševljeni našim dolaskom. Došlo je još nekoliko usta koje je trebalo hraniti. A mog sina držali su za obiteljsku sramotu. Smatrali su da je takva bolest Božja kazna za grijehe roditelja. I brinuli su hoće li svoju djecu moći dobro udati i oženiti sad kad se zna da imaju padavičara u obitelji.

Sve češće sam utjehu tražio u očevom vinskom podrumu. Nakon nekoliko čaša vina lakše sam zaspao, a i problemi su izgledali manji.

Dolazak Propovjednika

Nakon toga je s proljećem grad oživio. Došao je novi propovjednik koji je propovjedao ne samo u sinagogama već i po trgovima i livadama. Ljudi su ga slušali i pričali o njemu. Govorili su i da čini čuda – liječi bolesne, slijepe, gluhe, nepokretne, istjeruje zle duhove i ne znam što ne. Čak su pričali da može s jednom košarom hrane nahraniti nekoliko tisuća ljudi. Sve sam to slušao i mislio kako su me takvi čudotvorni iscjeljitelji i doveli do siromaštva u kojem sam se našao. Nikome više nisam vjerovao.

Jednog dana žena je došla za mnom u podrum. Mislio sam da će opet početi s pričom kako puno pijem, malo radim i kako to nije dobro, ali nije zato došla. Kaže da bi taj novi propovjednik mogao pomoći našemu sinu i moli me da ga odvedem k njemu. Ništa drugo ne traži od mene i neće više nikada tražiti. Gledao sam tu izmučenu ženu nekad najljepšu u gradu koju sam nekad volio i s njom maštao o dobrom životu kojeg nikad nismo dočekali. Htio sam da me ostavi na miru pa sam rekao da ću ići sutra.

„Ali propovjednik možda sutra odlazi.“, kaže ona. „Molim te, idi sada. Ako ne kod Učitelja, onda kod njegovih učenika, navodno i oni liječe.“

„Ali nemamo novaca,“ rekao sam.

„Oni ne traže novac. Ni Učitelj ni učenici.“

„Ne traže novac? A zašto onda to rade?“

„Oni to rade iz milosrđa.“

„Oni to rade iz milosrđa?“ ponovio sam njenu rečenicu ne znajući što to zapravo znači.

Na vratima podruma je stajao naš sin, mršavi petnaestogodišnji dječak, gledao me svojim lijepim crnim očima i rekao:“Tata, molim te, vodi me Učitelju.“

„Ma nitko nama ne može pomoći, ali, da mi više ne dosađujete, idem.“ rekao sam i izašao iz podruma.

Dolazak pred Učitelja

Poveo sam sina na trg i pitao za Učitelja.

„Mi smo njegovi učenici,“ reče jedan od meni nepoznatih ljudi. „Što trebaš?“

„Sin mi je bolestan.“

Njih troje položiše ruke na njega i počeše moliti, a on se ukočio, iskolačio oči, pao i počeo se tresti. Vidio sam da tu neće biti ništa od ozdravljenja. Htio sam ga odnijeti kući, ali su me nagovorili da ipak sačekam Učitelja. U tom trenutku pojavio se niotkud. Bio je odjeven u jednostavnu bijelu haljinu i bio je neobično miran unatoč gužvi koja je vladala oko njega.

„Koliko je vremena kako mu se to događa?“ upita me iako mu nitko o nama nije ništa rekao.

„Od djetinjstva! A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!“ rekao sam.

„Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!“ rekao je to gotovo ljutito.

Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!

Trgnuo sam se na te riječi. Ali ja ne vjerujem, pomislih. A kad bih vjerovao možda bi… Pogledao sam Učitelja. Pogledi su nam se sreli. Znao sam da On zna da ja ne vjerujem. Dječak se i dalje valjao i grčio u blatu i prašini, a krv i pjena curile su mu iz usta. Bože, daj da povjerujem, pomislio sam u sebi a glasno zavapio: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!“

Učitelj zapovijedi zloduhu da iziđe iz dječaka i on se odjednom smiri i ostane ležati kao mrtav. Zatim ga Učitelj uze za ruku, podigne i dovede k meni.

„Vodi ga kući i daj mu nešto jesti,“ rekavši to, nestane u mnoštvu.

Bio sam toliko zbunjen da nisam stigao ni zahvaliti. Znao sam da je sve gotovo. Sin mi je zdrav. Idemo kući. Osjećao sam da godinama skupljan teret polako spada s mene. Hodao sam kao da letim. Na pragu kuće čekala je moja žena. Opet je volim. I opet vjerujem.


Jagoda Prebeg – Žena vrsna
Foto: Pixabay

Print Friendly, PDF & Email
Žena Vrsna

Žena vrsna je dragocjena, ali jednostavna - baš kao biserje. Njen sjaj se povećava dok je milosrđe Božje oblikuje u sigurnoj školjci Njegova Presvetog srca. Nije savršena kao Otac, ali svakim danom tome teži. Žena vrsna si ti, ljubljena kćeri Božja, dok nastojiš biti i Marta i Marija u jednoj osobi. Da, čak i onda kada se osjećaš nesposobno, nevrijedno i slabo. Presveta Djevica, jedina vrsna, uvijek ima ispruženu ruku da te povede sa sobom. Hajdemo zajedno, s Marijom do Isusa!