Toliko je toga napisano o prijateljstvu, da se teško može nešto novo dodati.
Pa ipak, svako prijateljstvo je, kao i svaki čovjek, jedna posebna priča. Općepoznata je izreka da rodbinu ne možemo birati, ali prijatelje možemo. Koliko nam to daje slobodu, toliko je i teže, jer se oko prijatelja i prijateljstva itekako treba potruditi.
U Svetom pismu, kako u Novom, tako i u Starom zavjetu, možemo pronaći brojne misli i savjete o prijateljstvu: o tome kako prijateljstvo tješi dušu (Izr 27,9), kako je naći vjernog prijatelja ravno pronalasku blaga (Sir 6,14) te kako prepoznati pravog prijatelja (Sir 6,7-12). Možda je najbolji opis pravog prijateljstva dao Isus koji, na posljednjoj večeri, govori svojim učenicima: Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima, jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. (Iv 15, 15)
Prijatelj je onaj kojemu objavljujemo svoje misli, planove, želje, onaj tko nas zna, kako bi se reklo, u dušu.
Primijetila sam kako se razbacujemo riječju prijatelj pa se često može čuti: „Imam puno prijatelja“, no to su više poznanici nego prijatelji, jer ne otvaramo svoju nutrinu baš velikom broju ljudi.
Opasnosti prijateljstva
Jedno od najvećih opasnosti u prijateljskom odnosu je kada se prijateljstvo zapusti, kada se uzima „zdravo za gotovo“. Kao što ne možemo očekivati dobar urod ako zemlju ne plijevimo i ne zalijevamo, tako ni dobro prijateljstvo ne može uspjeti bez ulaganja u njega, bez truda i napora. Nije lako biti osoba za drugoga, dati svome prijatelju svoje vrijeme i pažnju, ne samo kada nama to odgovara i kada se osjećamo ugodno, već i onda kada nam je to teško, mučno i nezgodno. Iz svog osobnog iskustva mogu reći da mi je najteže pokloniti svoje vrijeme, čak i dobrom prijatelju, jer često osjećam kao da mi se nešto oduzima. Možda zvuči proturječno, no to je zapravo i jedini način za očuvanje prijateljstva: umirati sebi radi drugoga i činiti to dok ne shvatimo da smo zapravo uvijek u dobitku.
Druga situacija je kada prijateljstvo prestane biti ugodno, kada nas prijatelj povrijedi ili kada ne prihvaća našu dobronamjernu kritiku. Čak i tada, ne treba odustajati od tog prijateljstva. Kada riječima ne možemo doprijeti do drugoga, ne preostaje nam ništa drugo, već moliti za svog prijatelja, za naše prijateljstvo. Sama sam više puta doživjela da moji prijatelji, iako sam ih ponekad povrijedila, nisu digli ruke od mene. I tada se redovito dogodi čudo, nakon što se razriješe nesuglasice i kada dođe do oproštenja s obje strane, prijateljstvo postane snažnije nego prije.
Sveto prijateljstvo
Sveto ili duhovno prijateljstvo je najviši oblik prijateljstva. U središtu takvog prijateljstva je Bog, a osobe jedna drugu potiču, hrabre i vode na putu prema svetosti. Poznata su tako prijateljstva sv. Franje Saleškog i sv. Ivane de Chantal, sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa, sv. Pavla i sv. Timoteja, sv. Grgura Nazijanskog i sv. Bazilija te mnoga druga.
Sv. Franjo Saleški u svom poznatom spisu Filotea ovako govori o pravom prijateljstvu: „Svakom čovjeku, Filotea, iskazuj ljubav, veliku i iskrenu, ali prijateljstvo sklapaj samo s kojima možeš razmjenjivati kreposne stvari; a što uzvišenije budu kreposti, to će i prijateljstvo biti savršenije.“ I na drugom mjestu: „Ako je pak u žarištu vašeg prijateljstva međusobno poticanje na ljubav, pobožnost, kršćansku savršenost, Bože, kako li će ono dragocjeno biti! Bit će izvrsno jer od Boga dolazi i Bogu smjera, jer vas sam Bog u njemu povezuje, i vječno će u Bogu trajati“.
Razmislimo na trenutak imamo li pravih prijatelja i njegujemo li sveta prijateljstva.
I ne žudimo za brojnim prijateljima, već za onim jednim ili nekolicinom pravih koji će nam u životu biti pomoć i putokaz za vječnost.
Ana Vizler – Žena vrsna
Foto: Pexels
