Trebam Te jer sam opet sebi nedokučiva i strana. Kao da je netko nepoznat ušetao u moje tijelo i sada, eto, živi moj život. Nisam dovoljno hrabra za sve ove moje male boli koje su ništa naspram Tvoje patnje, Tvoga Križa.
Kada me jako boli, kroz glavu mi prođu patnje ljudi u ratovima i bude me sram jer ja liježem u miru u topli krevet, ne razmišljam o bratu koji se dršćući smjestio u skloništu dok grli svoju obitelj i moli za prestanak zla.
Kako sam razmažena…
Kako sam razmažena, Bože, samo kukam, ne vidim Tvoje toplo nebo išarano oblacima kojima nas obavijaš. Zaboravili smo uživati u Tvojim ljepotama. Sve smo zaboravili.
Jedno sam toplo jutro kroz prozor promatrala vrapčića koji se kupao u malenoj lokvi vode. Bio je presladak, dizao je lagano jedno krilo, zatim drugo. Prskao se vodom.
Zastala sam i gledala ga. Dok se kupao, veselo je cvrkutao. A nebo se topilo od ljepote sunčeve svjetlosti koja je svom svojom ljepotom obgrlila ovaj svijet.
I što sada ja kukam, a Tebe je toliko boljelo na Križu. Kapala je Tvoja Presveta Krv, Tvoja Predragocjena Krv. O, moj Isuse, da sam bila tamo, kupila bih je da ne pada po podu.
Darujem ti svoju ništavnu bol
Predragi, darujem Ti svoju ništavnu bol koja je jadna naspram Tvoje patnje.
Uzmi je, oprosti na kukanju…
Toliko želim patiti s Tobom, a kada dođu patnje, prepadnem se i pobjegla bih.
Sada Te grlim, Isuse. Znam da me toliko ljubiš jer osjetim da Ti opet preuzmeš dio boli na sebe kada mene boli. Otkud meni onda takva snaga ako ne od Tebe?
Moja malenkost je prebolna, kažem Ti da sam razmažena jer ne znam patiti ni bolovati. Ali nema Neba bez patnje i križa. Kako ću bez križa do Tebe u Nebeski Jeruzalem, a u njemu želim biti, s Tobom i voljenima.
Sanjam o susretu Tebe i mene, kako me puštaš u Raj. I zato Te molim da mi oprostiš ova ludovanja, manjak hrabrosti i bježanja od Tebe.
Zato ljubim svaki svoj križ, ljubim ga, Isuse, jer me vodi k Tebi.
Ljiljana Ćosić – Žena vrsna
Foto: Mehmet Kürşat Değer – Unsplash
