„Samoća nije pust prostor, praznina; ona je susret s Bogom koji nas ljubi…“
Draga sestro,
koji aspekt karmelićanske duhovnosti smatraš najkorisnijim za svoju molitvu?
Draga prijateljice,
Kratak odgovor na tvoje pitanje jest samoća.
Slijedi i duži odgovor…
Kako sve molitve započinju klanjanjem, za moju molitvu je potrebno okružje samoće u kojem se moja vjera nanovo zapaljuje dok tražim Onoga za kim moje srce čezne. Samo kroz povlačenje od mnoštva glasova koji nas okružuju kroz dan, od neprestanih zahtjeva našem vremenu i energiji, od neprekidnih potreba iscrpljenog svijeta, možemo zadobiti perspektivu koju trebamo, izdvajajući onaj glas, koji vodi naš život prema spoznaji Očeve volje.
Isusa je, radi toga što je naučavao i ozdravljao, stalno tražilo mnoštvo. No, postojala su vremena kada bi On nestajao, odlazio na samotna mjesta, moliti. U svojoj samoći bio je u zajedništvu sa svojim Ocem. U samoći, dok je boravio s Gospodinom, zadobivao je jasnoću koja mu je bila potrebna kako bi tijekom ovozemaljskog života mogao savršeno vršiti Očevu volju. Kroz Očevu volju zadobivao je hranu koja Mu je bila potrebna kako bi izvršio poslanje koje Mu je povjereno.
Moja ili Božja volja?
Kako drugačije možemo raspoznati kada „dobre stvari“ koje činimo dolaze samo od nas kako bi zadovoljile samo naše potrebe, a kada dolaze od Boga kako bismo služili? Bez vremena samoće ne možemo biti sigurni da li je glas koji čujemo naš ili je to glas Duha Svetoga. Vrijeme samoće nam omogućuje da se odmaknemo od pojedinih situacija, kako bismo ih objektivnije procijenili, potražili savjet, ukoliko je to potrebno, te zatražili prosvjetljenje u molitvi.
Veliko pitanje je vjerojatno: „Gdje da odem kako bih pronašla ovu samoću?“ Ovo traži ponešto planiranja i kreativnosti, ovisno o tome gdje živite. Gdje ćete ustanoviti svoj tajni kutak samoće? Neki su možda toliko sretni da u blizini imaju kutak prirode ili barem neko takvo mjesto u prirodi gdje mogu otići nekoliko puta godišnje. Drugi bi mogli iskoristiti nekoliko trenutaka u danu kada soba, mjesto u dvorištu, obližnja crkva ili čak vožnja pružaju vrijeme koje mogu provesti s Gospodinom.
Samoća nije pust prostor, praznina.
Ona je susret s Bogom koji nas ljubi, prostor ljubavi gdje nas željno iščekuje otajstvo Susreta. Mnoge nam smetnje ispunjaju dan i utječu na našu sposobnost da se usredotočimo te razlikujemo između konačnog i beskonačnog. Kroz samoću smo u boljem položaju da pustimo sve ostalo i dopustimo Bogu da djeluje u našem životu, da prepustimo kontrolu, da znamo kako nas Bogu ljubi i da budemo otvoreni putu na koji nas Bog postavlja.
Ostani u tišini.
Što radite u ovom vremenu samoće? Jednostavno ostajete nekoliko trenutaka u tišini kako biste se udaljili od vreve svog dana i dopustili da Božja prisutnost prožme vaše biće. Zatim možete odlučiti odmarati u ljepoti Božjeg stvaranja, razmišljati o nekoj misli iz liturgije dana, pročitati odlomak iz Svetog Pisma, prisjetiti se nekog djela Božjega milosrđa u svome životu itd. Mogućnosti su bezbrojne.
Ukoliko ovo učinite ključnim dijelom svoga života to će vam omogućiti da rastete u svom odnosu s Bogom i primit ćete novi život, vječni život koji započinje ovdje i sada.
Primjena rečenog na evanđeosku priču o Marti i Mariji – Koje su vam misli prošle kroz glavu kada ste u Evanđelju pročitali kako Marija sjedi do Isusovih nogu dok Marta „kuha“ u kuhinji, jer je ostavljena da sama služi? Zašto Marija nije primijetila kako je potrebna pomoć te ustala i pomogla? Ono što ona jest vidjela bila je osoba, Isus, i započela je od toga. Marta je također vidjela Isusa, no započela je od onoga što je ona mislila da Njemu treba. Mogla je nastaviti s posluživanjem, samo da je iskoristila svoju aktivnost kao priliku za samoću, obavljajući svoje zadatke s mirom i osjećajem klanjanja.
Sestra Laus Gloriae, O.C.D. – Integrated Catholic Life
Prevela: S.Š.
Foto: Ümit Bulut – Unsplash
