Slušajte Ga

Opipljiv je srcem, iako ga nikad nitko ne vidje. Čini nam se nestvarnim, a zbiljski je tu; do srži nam kosti potresa. On je dokaz - čvršći od kamena što ga čovjek može razbiti - da stvarima se život ne mjeri.

159

Put nebeski kojim duša putuje

O, kako li je golem svemir i kako smo sitni poput praha među zviježđima!

A i ona su tek neznatni patuljci naspram svemirskoga sjaja i beskraja.

Nisam prvi koji tako razmišlja. I nije to došlo od mene. I još mi je tajna golema: Kako to da ja, mrva od prašine s čudom duše u sebi, takvo nešto mogu pojmiti?

Tko sam?

Čiji sam?

Tko mi sve to dade?

Moje srce poveo je vapaj za spoznajom vječne Istine. I odmah sam stupio na unutrašnji Put; koji – već osjećam da – nikad neće stati. On je vjeran sebi, kao šutnja koja Zemlju ovija, bez obzira na prizemne nerede i buku. Slutim da me dobro vodi i da će me dovesti sa svih stranputica, gdje se gubim ili stradam, do pravoga mene.

Po vapaju sam stupio na Put koji je nadživio mnoge, koji ima srce i koji je svet; ničemu se zemaljskom ne da prispodobiti. Kojim samo vjerni putuju prema nebu, da im tamo ime zapiše i da im se djelo ne zaboravi. On će i u meni nadživjeti prah i zemlju i sve događaje, ako budem poslušan i vjeran. I vremenu on će odoljeti, noseći me na krilima svevišnjega smisla.

Gle, u mom srcu porađa se Vjera.

Tome Putu vjerno služi zaborav, jer otvara mome srcu dublje spoznaje što su ljudskom umu nedokučive. Služi tako što mi oproštenjem briše pete od nečistih tragova, od svih onih koraka i djela što mi život ruše u prašinu.

Put nebeski sad je u meni. Neopazice iz vremena me u vječnost prenosi pa se dušom tamo već nalazim, u blaženstvu kojeg ovdje nema. Lud bih bio da ga napustim. Ne bojim se sve vojske propasti, jer na njemu je moje izbavljenje.

Gle, u mom srcu porađa se Nada.

O, kako li sam bogat bez ičega već od prvog pogleda u nebo, jer sve što vidim i što čujem i što mi po smirenoj misli dolazi, već je u meni. Mogu samo diviti se i zahvaljivati toj tako svetoj i premudroj Slavi. Dugujem joj svu ljepotu, svu dobrotu i sav nebeski mir. Zbog toga joj svega sebe, sve svoje i sav ljudski rod po najdubljem povjerenju predajem. Dok tako mislim, u mene se ulijeva dobrota.

Gle, u mom srcu porađa se Ljubav.

O, kojega li nenadanog čuda! Iz slabašnog moga vapaja rodiše se Vjera, Nada i Ljubav. Siromaški vapaj ih je dozvao da se spuste iz nebesa u moju prašinu, u moj smrtni glib. Važniji su od samoga Sunca i svjetliji od njegova sjaja. Zato vapaj ne smije prestati. Dok ga imam, dotle sam i živ. On je moja snaga najveća.

Ta tri nevidljiva životvorna stupa, što na vapaj dođoše mi s neba, podupiru moje slabo srce i nose me k mom životnom cilju, što ga nikad neću sustići, jer ću pod njim živjeti u hodu.

Gledajući taj zvjezdani roj, svaku dušu prožme neki posebni strah, što istodobno prijeti i poučava začuđenu, zadivljenu i neuku dušu?! Ili možda na spasenje prijeti onoj koju zloća vuče u propast; ne bi li se oduprla zlu.

O, dokle li će me misli ovako voditi, jer se nižu kao koraci?! Preda mnom se šire sve veći vidici. Taj uzvišeni strah je ljubomorni čuvar haljinâ beskrajne ljepote. On progoni samo bestidnike i bezumnike što se zloći predaju. U njemu je snaga smisla svega stvorenoga. On je čuvar iskonskoga reda. On je kao neko nevidljivo uzvišeno Biće Strahopoštovanja, što ga svaka zdrava duša poznaje po nadljudskoj sili i ustrajnoj dobroti prema svima koji žive krotko. Zato pred njim svatko od njih pada na koljena. Opipljiv je srcem, iako ga nikad nitko ne vidje. Čini nam se nestvarnim, a zbiljski je tu; do srži nam kosti potresa. On je dokaz – čvršći od kamena što ga čovjek može razbiti – da stvarima se život ne mjeri.

Ležeći na zemlji i gledajući u dubinu zvjezdanoga neba nad sobom, može dušu prostrijeliti pomisao: „Što bi bilo da od Zemlje budem odbačena pa usisana u duboku tamu među svjetlilima, negdje iza njihovoga sjaja gdje spaljuje se smeće iz svemira?!“

Pri ulasku u svjetovni krug, baš je takva misao pohodila i mene. Spasila me da se ne utopim u „realnost“; koja nije realna kad svakog trena mijenja svoje lice i zbiljski ništa u njoj ne ostaje. A baš to je čitav ovaj svijet. Sve što nudi, uskoro nestaje. Sve što kaže, bit će sutra laž. Sve pobjede, već domalo su njegovi porazi. Sve što slavi, zauvijek će postati sramota.

Lažem li il’ govorim istinu, to pitajte one koji umiru.

Od tada mi ništa nije obično ni nevažno

Ali kad sam prihvatio gubitak svega što mi ovdje svake noći nestaje iz vida pa se skrušio poput krivca pred svevišnjom voljom – svjestan svojih ludosti i zala, uznese me sila svevišnja pred nevidljivo prijestolje Svemoći, koja mudro svim tim čudom upravlja. Nenadano, tu se nađoh na izvoru vlastitoga i svakog drugog postojanja.

Od tada mi ništa nije obično ni nevažno. Sve je dar mome životu; ispružena ruka Stvoritelja, uvijek spremna da mi nešto novo dadne i iznenadi me nekom zagonetkom koju će mi rado otkriti. A i ja sam dar svima i svemu. Zato nisam nevažan, nego dragocjen. Nema tamo ni dosade ni zla. Stvoritelj i stvaralaštvo svega toga nemaju.

Stvaranje i darivanje, odnosno rad i ljubav – to je pravi život. Zbog toga mi zvijezde namiguju. Zbog toga me vjetrovi miluju. Zbog toga mi grmljavina snagu ulijeva. Zbog toga me vode njeguju. Zbog toga mi trebaju svi ljudi. Zbog toga mi treba živi Bog, a ne prazna priča o Njemu. Zbog njega se prema svemu odnosim obzirno, kao prema svetinjama što preda me ih spušta nježna ruka silnog Stvoritelja, okružena premudrom ljepotom.

Sve je čudo što god pogledam. Čak sam i sam sebi čudo neobjašnjivo.

Po slabosti izgleda mi da mogao bih svakog trena zauvijek nestati, a ipak jesam i dugo sam tu, premda tu mi nije biti zauvijek. Odlazak mi nije nestanak. To je novi korak na mom Putu kojemu se žrtvujem beskrajno, jer on nema kraja u sebi. On je Život.

U tom Duhu mogu biti strpljiv i ostati ovdje tisuću godina. A i već sutra mogu zauvijek otići u neviđenu i neslućenu stvarnost vječne Ljubavi, čije zrake u sebi realno osjećam.

„Ja sam se smirio
i upokojio dušu svoju;
kao dojenče na grudima majke,
kao dojenče duša je moja u meni.“ (Ps 131,2)

Pod zvjezdanim nebom

Kad mi je bilo desetak godina, pozvao me u našem selu neki student da te noći zajedno čuvamo konje njegovoga oca.

Provesti noć u tako divnom izazovu za mladenačku dušu, i to još sa studentom zagonetne elektrotehnike iz meni neviđenog i nedostižnog glavnog grada naše države, bilo mi je važnije od neba i od svega što se pod njim nalazi. Pristao sam, a otac se tome nije protivio. To je meni bio prvi ispit zrelosti pred kojim sam od uzbuđenja drhtao k’o zec.

Nasred pokošene visoravni ležali smo u noćnoj tišini na tankoj prostirki od sijena, nabačenog prema našoj mjeri povrh nisko pokošene trave.

Dok je njega obuzimao san, ja sam netremice gledao u zvjezdani bezdan nada sobom. Promatrajući ga, potajno me prožimala neka čudna jeza od ljepote. A s druge strane i strah, koji mi je htio zaklopiti oči da se vratim svome tvrdom tlu. Ali me je od tog straha štitila prisutnost ovog starijega ljudskog bića uza me pa još i ta dva živa konja, koji svu noć svojim moćnim zubima monotono čupkaju i mrve sočnu travu.

U meni se to blaženo uzbuđenje i cijelo ovo naše malo planinsko selo (raštrkanih kuća po brdima) neočekivano pretvorilo u pravi mali svemir ljubavi, u stanište nadnaravne dobrote i beskrajnog mira.

Tiha ljetna noć. Ja tu ležim opčinjen ljepotom, a konji mi pasu tik do glave. No, začudo, svu noć nisu stali na mene ni njuškom mi se licu primakli.

Kakav divan osjećaj! Kakav sveti sklad zvjezdanoga neba, trave, kónjā, mene koji bdijem i ovog koji spava – utonuo u unutrašnji svemir duše, beskrajan i vječan kao ovaj nad nama!

Tko je taj

Tko je taj što mi dade čovjeka za utjehu, da ne budem sam? Koji me po susjedu pozva na čuvanje kónjā cijelu noć, tih čudesnih bića što su mnogo jača od mene, a da nisu opasna već draga. Tko je taj koji me ovim noćnim mirom i tišinom pod zvjezdanom rasvjetom zove k sebi u meni? Koji me nadahnjuje ljepotom da poštujem sve što mi je dao.

Čak da i svemir u svom srcu čuvam, čuvajući istodobno i u sebi i u svemu njegov sveti mir i beskrajni sklad.

E, u slapu ovih misli ovog Duha nema više onog straha, koji mi je htio zaklopiti oči.

Kad sam dopro do krajnjih granica svoga mladenački zdravog vida, uranjao sam u promatranje svemirske dubine, što je mnogo veća, dublja i tajnovitija od zvjezdanog roja.

Tada mi je taj blaženi unutrašnji vodič uzvisio dušu do čudesne slutnje, zapravo do zagonetne realnosti nestvarnoga svijeta u meni, da su te zvijezde sićušne stanice nekog gorostasnog, skladnog, zdravog, živog ljudskog tijela u kojem sam i ja samo jedna njegova čestica. I to ona najniža – u njegovoj peti. Zbog toga mu ozdol ne vidim ni glavu ni lice, a poznajem ga iznutra po sebi, jer smo jedno zauvijek. Dakle nisam stranac u svemiru, nego sam živi djelić njega, potreban i vrijedan kao svaka zvijezda u visini. Od tad mi je svemir postao pitom kao blagi zagrljaj, a ne kao prijetnja koja muči krivca. Taj blaženi osjećaj – to je moje zdravlje i moja sloboda. Po njemu sam u središtu svemira, potreban svemu, kao i meni sve.

Prihvaćanjem ove misli (ili spoznaje), utonuo sam u najdublji mir. Vječnost već sam imao u srcu. Prožela me takva preobrazba, kao da više nisam u okovima sićušnoga tijela, nego kao da sam u tom Nadsvemirskom Biću. Ja u njemu i u svemu i sve u meni.

Osim čovjeka kraj mene, sad je Čovjek bio čitav svemir, a i ja čovjek u takvom Čovjeku i jednako čudesan kao ovaj čovjek koji tu kraj mene spava. Zato sam se osjećao istodobno i mnogo neznatnijim i mnogo značajnijim i slobodnijim, gotovo u lebdećem stanju. Kao bilo koja zvijezda u svemiru, i meni je pripadalo neko mjesto zvjezdano.

Pojavilo se u meni strahopoštovanje

Umjesto onog početnoga straha, koji mi je oči pokušao odvratiti od neba, pojavio se u meni neki sveti strah, odnosno strahopoštovanje da kakvom besmislicom u prolaznom vremenu i trošnom svijetu ne izgubim ovu silnu milost u sebi kojom mi je nebesko tajanstvo ispunilo dušu.

Kasnije sam doznao da i u nama živi čitav svemir nevidljivih sitnih bića – bakterija, virusa, gljivica i tko zna čega još, koji služe našim životima ili nas razaraju kad se grijehom odmetnemo od Zakona svevišnjega reda.

I život i smrt pred nas je taj Netko postavio; da uzmemo što nam srce želi, odnosno da biramo propast ili spas.

Zbog toga nas s pravom obuzima i prožima sveti strah pred svime što nam je vidljivo i nevidljivo, u oba smjera makro i mikro kozmosa. Taj strah nas ne uništava nego obvezuje na čuvanje i njegovanje sveopćega svetog reda, prije svega reda u sebi i među nama. Unatoč onom drugom strahu, čini nam se da je dobro što smo takvi stvoreni i što smo baš tu. Vrijedi biti i ostati čovjek iskonski, kojemu se klanjaju vremena, a ne onaj kojeg vrijeme gazi, kao što kratke sezone gaze svoje vjerne pomodare.

Golemo neznanje pred širinom i dubinom svetim strahom probuđene svijesti neprestano nas potiče na stjecanje uvijek neke nove spoznaje iz koje se neprestano rađa uvijek ista Riječ od koje živi cijelo čovječanstvo.

Snagom i darom te Riječi, kroz svoju dugu povijest ono ide sve dalje i dalje, ali tako što se svaki naraštaj uvijek nalazi na istom vlastitom početku.

Kojega li čuda u nutrini jedinog takvog stvora, koji uvijek nešto novo doznaje, premda samog sebe ne razumije, a razumno je biće zaista?!

Nalazimo se u središte svega što nas izvanjski okružuje i iznutra ispunja po izuzetnom Božjem naumu.

Duhovnom dušom i tvarnim tijelom poslani smo biti središte i posredništvo između duhovnog i tjelesnog svijeta. Postavljeni smo tu kao svojevrsno prijestolje svevišnje Mudrosti u jedinom stvoru među stvorovima, koji ne dijele s nama ni ovaj poziv niti ovaj dar.

Čuđenje je naša najtočnija slika. I čuda su naša prava baština. Samo nama pripadaju razgovori, molitve, zagonetke i razni problemi. Zato nam je dosada užasna, a rad s ljubavlju najveće veselje. Pravi rad je suradništvo s Njim, koji gore iznad svega stoluje. Blagoslov je živjeti u Njemu. A prokletstvo biti bez Njega.

*

Sve što govorim, bila bi i ostala pusta tlapnja iz jednog djetinjstva da se nisu dogodila dva povijesna trenutka kad se nad jednim Čovjekom nije začuo – i to iz oblaka – vječnog Oca glas:

Najprije kad je Isus Krist bio kršten na rijeci Jordanu:

„Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3,17)

A onda opet na višoj duhovnoj razini, kad se taj isti Isus Krist preobrazio u čovjekovu nebesku slavu na gori Taboru:

„Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ (Mt 17,5)

Rajko Bundalo (Iz neobjavljene knjige „Sodoma je morala gorjeti“) – Žena Vrsna


Foto: Jeremy BishopUnsplash

Print Friendly, PDF & Email
In this article