Šanse da dobijete dvoje djece sa spinom bifidom su 4%. Unatoč tome što sam pila folnu kiselinu, unatoč tome koliko je to rijetka pojava, nama se dogodilo. – prvi dio svjedočanstva – Već neko vrijeme znamo datum carskog reza. Iščekujemo Jakova 11.8.2020. godine. Sestra je stigla k nama u Njemačku, pomoći suprugu oko Ive i biti s njima. Nestrpljivi smo i zabrinuti, ali zapravo mirni. Razmišljam o svemu… O Ivi, o tome da je prvi put ostavljam na duže vrijeme. Razmišljam o svemu što ostavljam, ali se radujem rođenju sina. Željno ga iščekujem, bez obzira na dijagnozu, na strah od bolova nakon carskog reza koji opet moram proći, bez obzira na muku koja čeka mog sina i bol koju ću opet prolaziti, sretna sam.
Moja snaga je u mojoj vjeri
Osjećam da će sve biti dobro, opet to znam. Moja snaga je u mojoj vjeri. U mom Bogu koji me vodi i ne dopušta ono što neću izdržati. Večer prije termina, kroz otvoren prozor dopire žamor ljudi koji šeću u predivnoj ljetnoj noći. Suprug i Iva spavaju. Moja sestra i ja molimo krunicu. Knedla je u grlu, molim se za snagu, za strpljivost i mir u srcu. Za sabranost i vjeru i da ostanem u Njegovu krilu. Da me ništa ne izbaci iz fokusa da moj Bog ne ostavlja. Uz mene ostaje od početka do kraja. Moja sestra mi je puno značila u tim trenutcima, njezin sakramentalni život, velika vjera i pozitivnost u tim trenutcima bili su sve što sam trebala. Zaspala sam mirno.
Došao je taj trenutak poroda
Ujutro rano suprug i ja smo otišli, Iva je ostala sa sestrom spavajući. Posljednji trenutci moga sina u mojoj utrobi. Sine moj, vrijeme je, znam da si unutra siguran, ali tvoj se život mora nastaviti vani. Bog za tebe ima predivne planove. U potpunom miru i s osmijehom suprug i ja dolazimo u bolnicu. Došao je taj trenutak, idemo u salu, suprug je uz mene. Osjećam mir i sigurnost… Cijelo vrijeme se molim u sebi. Ovaj put ću biti budna.
Uzbuđenje raste i kod mene i kod supruga. U sali četvero ljudi govori naš jezik, dolaze do mene i šapuću da će sve biti dobro, osjećam mir. Pripremaju me, suprug me drži za ruku, kao i uvijek nasmijan i miran. Govore da će uskoro krenuti s porodom, ne vidim ništa, gledam u supruga, drži me za ruku. Bože, u Tvoje ruke i ovaj put. Misli Ti… Vjerujem Ti… Suprug cijelo vrijeme priča i sa mnom i sa sestrama i doktorima, smijemo se, osjećam se dobro.
Odjedanput osjetim pritisak, Jakov plače iz sveg glasa, suze mi teku niz lice od sreće, osjetila sam ljepotu poroda koji nisam uspjela s Ivom. Zajedništvo sa suprugom, ljepotu tog trenutka kada dijete dođe na svijet. Bogu hvala na tom iskustvu. Na trenutak sam vidjela kako ga nose kraj mene, puno crne kosice, plakao je… Ja sam plakala od sreće jer je živ. Nisam razmišljala ni o čemu drugom. U pozadini je odjekivao njegov plač, odmah iza mene, Jakov mora na operaciju spine bifide.
Bez obzira na poteškoće, vjera ostaje jaka
Suprug odlazi iz sale jer mora nazad k Ivi. Mene odvoze u sobu i usput me doguraju do Jakova. Ležao je na trbuhu i plakao, čekao na operaciju. Kad sam se približila, dotaknula sam ga za ruku i on je istog trena prestao plakati.
Liječnici su prokomentirali kako je prepoznao mamu. Duša mi se raspala na sto komada. Bože moj, opet ne mogu uzeti svoje dijete, opet moram gledati bol svog djeteta, patiti i čeznuti za dodirom, mirisom bebe, ne mogu ga staviti na prsa i zaspati s njim zagrljena i sretna. Odlazim sama u sobu, boli me sve, i duša i tijelo, ali ne plačem. Odlazim od svoga sina i blagoslivljam ga i molim se da operacija prođe najbolje moguće.
Tako je i bilo. Operacija je trajala četiri sata, trebalo mu je 7 dana da se probudi. Bili smo 21 dan u bolnici, imao je još jednu kratku operaciju tijekom koje su mu otvorili stomu na mjehuru. Nakon nekoliko dana Jakovu se malo zakomplicirao rez i trebao je ići na treću operaciju – korekciju operacije po rođenju i da mu se ugradi pumpica u mozgu.
Jakovljevo krštenje
Tada sam shvatila da je vrijeme za krštenje. Bog je tu intervenirao. U sobu mi je došla žena koja obilazi pacijente i ona je iz crkvene zajednice kao podrška pacijentima. Zamolila sam je da nazove bolničkog kapelana i da organiziramo krštenje. Tu nedjelju, 30.8.2020., dan prije zakazane operacije krstili smo Jakova u bolničkoj crkvi. Imao je prekrasno bijelo odijelo koje mu je kupila svekrva još prije rođenja, svijeću s imenom i datumom krštenja koju je napravila medicinska sestra. Na krštenju smo bili suprug, svećenik i ja. Bilo je tako divno. Ja sam ga držala na krštenju, bilo je na tri jezika – engleski, njemački i hrvatski. Svećenik je tako lijepo govorio, to je bilo kao u raju. Bez glamura, bez gostiju i poklona. Jednostavno, a predivno. Nikad ljepše.
Ja sam već bila primijetila da Jakov više nema izraslinu na leđima. Ujutro je stigao kirurg i trebao je operirati dijete. S obzirom da izrasline nema, glavica je ok, operacija je otkazana i mi smo sutradan išli doma. Ta je operacija trebala biti 31.8., na moj rođendan. Doktor je ostao šokiran, rekao mi je da ga je jako mučila situacija s Jakovom, da nije znao što ga čeka tijekom operacije. Na kraju smo se mi sretno 1.9. vratili doma. Opet čudo krštenja i dokaz da Bog sve okreće na dobro makar se činilo nemogućim.
Danas slavimo život, slavimo zajedništvo
Jakov ima jednu godinu, nikad više nije bio u bolnici, ide na fizikalnu terapiju, uključen je u ranu intervenciju, smije se puno, guguće i može stajati uz namještaj. Jako voli kupati zeku za kosu. Naša kuća je puna veselja i graje. Zar to nije ono najvažnije?! Slavimo život, slavimo dane kad smo zajedno i to je dovoljno za sreću. Činimo koliko možemo. Kad god možemo, obiđemo neko Gospino svetište. Teško je biti redovan i na misi i u molitvi uz dvoje djece s posebnim potrebama i sve drugo. Borba je svaki dan.
Što reći za kraj… Ova godina je prošla tako da se nemam sto požaliti, Iva ide u vrtić, Jakov napreduje, Iva napreduje, dobila je kolica. Preselili smo se u stan s liftom. Sve funkcionira kako treba. Kad Bog nešto dopusti, makar se činilo teško, preteško, znaj da će svojom malom rukom sve ublažiti, u to sam se milijun puta uvjerila.
Vjera ne smije posustajati, bez obzira na sve
Vjera je upravo to – skok s padobranom. Moramo skočiti! Možda se bojiš dok se pripremaš za skok, svašta prolazi kroz glavu, netko možda i odustane; onaj tko skoči, u letu se možda i boji, ali znaš da će se otvoriti padobran. Ideš na križ, ali znaš da dolazi Uskrs, uvijek dođe. Tako je s Kristom, trnovito, ali na kraju itekako blagoslovljeno. Život s dvoje djece s teškoćama je itekako zahtjevan i ponekad iscrpljujući, ali blagoslovljen i poseban u svakom smislu. Bogu hvala što mi je ipak dopustio da sa svojim suprugom doživim dolazak djeteta na svijet. Hvala za predivne trenutke Jakovljevog krštenja, koji su za mene bili raj na Zemlji. Toliko toga lijepog u naizgled preteškoj situaciji.
I dalje ne razumijem puno toga: zašto dva puta, zašto baš mi, što nas sve čeka, ali nije ni važno, ne trebam znati sve. Jednoga dana kad ugledam lice Krista, kad Mu potrčim u zagrljaj, ako zaslužim, sve će prestati. Vjerujem da me od silne sreće neće ni zanimati odgovor na pitanja koja sam imala, neću tada ništa ni pitati, sve ću znati tog trena kad Ga ugledam, više ništa neće biti važno, za to živim i tome se nadam.
Zalutam, ali se nekako uvijek vratim kad pogledam u tu svoju posebnu dječicu, vratim se izvoru i smislu i to je jedan od razloga zašto njihov život i jest poseban, čak nosi jednu posebnu dubinu. Hvala Ti, Bože, sve je kako treba biti, idemo dalje!
Ana Božinović – Žena vrsna
Foto: Gabriel Tovar – Unsplash
