Zbog životne osjetljivosti i tolike ranjivosti kojoj nitko ne može izbjeći, što je dokaz da spolnošću čovjek ne vlada, nego da služi Onome koji ju je ugradio u njegovu narav, pred tom gorostasnom svojom slabošću ljudi uglavnom odustaju pa šute ili čak bježe od spoznaje tê najveće i najosjetljivije tajne u sebi. Pred svima se zatvaraju ili u stid – što od svakog pogleda se sklanja – ili u suze, da im bližnji ne uđu u muku u kojoj ih nitko ne razumije pa ni oni sami kad prostrijeli im dušu ljuta bol niti kad im za šutnju jezik čvrsto sveže stid.
Tako se ni ja sam po sebi nikad ne bih upustio tragati za spoznajom te tako zagonetne – i vlastite i svačije – biti, što i mene melje od rođenja, ali i veseli nečim svetim što me iz nje privlači. I s pravom ne bih, jer vidio sam da sva ljubavna poezija svih jezika i krajeva svijeta istinito o ljubavi ne zna ništa reći. A piše i piše, piše bolećivo i beskrajno piše – uvijek nešto različito piše da nadmaši ranije rečeno pa se zato i osjeća poraženo kad joj stignu novi konkurenti.
Međa na kojoj se razdvajaju vječni ljudski svjetovi
Začuđujuće je koliki se prihvaćaju ljubavnoga slova već na pragu svoje spolne zrelosti da ljepotom stiha uokvire spolnu zagonetku. Neki se do groba vrte u tom krugu. A drugi prestaju čim prihvate blud pa ogorčenjem stanu sjeći sve – i srca bližnjih i Božje Srce na nebu predajući se bezumno vlastitoj pohoti.
Zanimljivo! To je ta, dakle, međa na kojoj se razdvajaju vječni ljudski svjetovi.
Pisao sam i ja i vidio sam da se pjesnici na svojim susretima jedni drugih boje, osim u piću. Jedni druge hvale ne bi li se i sami domogli pohvale. I uvijek ih ovija neko bolećivo siromašno ozračje što ne nalikuje na svetačke aureole koje na oltarima neupitno stoje.
Dakle, po meni ova knjiga ne bi nikad nastala. Ali u molitvi su mi se neočekivano otvarala široka vrata na koja ulazi u ovdašnji život i izlazi sa svijeta cijelo čovječanstvo. U dubokom molitvenom miru, u Božjem silasku preda me i smiraju duše u njegovoj ljubavi, Duh Sveti mi je produbio vid. Tad je s kraja na kraj povijesti, do najmanjeg detalja sve postalo očito i jasno. Strgnuo je Sotoni sve maske i razotkrio njegov krajnji naum, da na spolu i po spolu – izvoru života – uništi svaku dušu i sav ljudski rod.
Taj je otrov zamotao u blijedi privid Božje ljubavi, da se ljudska srca na njega zalijepe kao što se lijepe miševi i muhe na onako sjajno ljepilo. I nažalost premnoge je tim ljepilom za sobom odveo u smrt; ne samo tjelesnu, nego i onu drugu – duhovnu, kad su se do ovisničkog predanja zauvijek podložili Sotoni. Stvoritelj ih nije zanimao, ni njegova djeca što iz spolnosti dolaze na svijet, nego samo seks – prazna pumpa praznih mozgova, giljotina njihovoga ledenoga srca što vlastitoj djeci bez milosti glave odsijeca.
Seksualna revolucija – prva i posljednja
A evo tog nauma i njegovog obrednoga plana iz kojeg sasvim jasno postaje kako to da nevinost se ljudska onako iznenada pretvara u grijeh i bezazlenost dječja u okrutnost kad porobi ih seks – makar pornografijom. I zašto je seksualna revolucija u povijesti, i prema Svetom pismu i danas očito, prva i posljednja? I zašto je Sotoni, začetniku svake pobune, tako važan spol?
Zašto se u društvu govori o seksu više negoli o bilo čemu drugom? Zašto je seksualna industrija najsnažnija na svijetu da joj nikad profit ne opada? Zašto je od svih umjetnosti bezbožnicima najvažniji film koji miješa scene bluda i ubojstva? Zašto zbog preljuba neočekivano propadaju sve do tog zločina protiv vječne ljubavi žuđeni i skladni brakovi? Zašto se zbog rastave roditelja ubijaju djeca il’ očajem tonu redom u sva zla?
Zašto od prvog spolnog predbračnog iskustva ili već koncerata nabijenih ritmovima seksa, koji više iz njih ne izlaze, iznenada podivljaju tako brojni mladići i djevojke da se s paklom u srcu i mozgu i s najvećim bijesom u tijelu kao neprijatelji vraćaju u roditeljski dom? Sve to nije od ljudske pameti koja nikad ni u čemu nije sigurna i čiji su planovi najčešće jalovi? Snaga koja sve to čini i još održava na globalnom planu Sotonin je duh. U njegovoj je bludnosti začetak svakog zla.
Vjera i duhovni ljudi
Uvriježeno je mišljenje da su duhovni ljudi samo oni koji vjeruju u Boga, a nije tako. Od ranog djetinjstva pa do preminuća svi su ljudi svakim danom duhovni. Svatko služi svome nadahnuću od onog trena kad ga srcem prihvati. Tako su i bezbožnici ljudi duhovni, ali sa sotonskim duhom u sebi. Zato s onako silnom snagom djeluju u društvu i progone sve na zemlji koji su u miru. Okupljaju se kao zvijeri u jazbine i po grijehu stapaju se u Sotonino otajstveno tijelo koje pod glavom Antikrista svim narodima oduzimaj mir i donosi golemu nesreću kakve nije bilo nikad prije niti će je takve ikad više biti, što svjedoče baš ovi naši dani.
Spolni sotonizam
Da bi uništio čovjeka – muško i žensko – odvajanjem od Presvetog Trojstva, od njegovog nauma i Duha, odnosno od njegove istine i ljubavi, Sotona je obeščašćenjem muža naumio postići da nas napusti živa i životvorna Božja Riječ po kojoj smo stvoreni i u kojoj živimo, mičemo se i jesmo. Po obeščašćenju žene naumio je da ostanemo svi bez ljubavi, odnosno da napusti nas Životvorac, njegov Sveti Duh. A obeščašćenjem i odbacivanjem smisla bračnog zajedništva, da odustane od nas čak i Stvoritelj pa, poput njega, Zloga, da zauvijek odbaci i nas.
No, znao je da Božja svetost ne odbacuje svoja stvorenja, nego samo grijeh što protivi se njegovome vječnom naumu. Ta iskusio je već bič tog strašnog gnjeva na sebi pa je usmjerio sve opake snage svoje vojske da čovječanstvo zarazi pobunom pod maskom sebične i samodostatne zasljepljujuće i zaglušujuće strasti pa po njoj sve duše bez otpora navede na grijeh.
U prividu sladunjave lažne ljubavi i tobožnje čovječje slobode, čovjekovom bogodanom smislu i dostojanstvenom poretku čednih bračnih odnosa (što ih Bog blagoslivlja darom čeda – djeteta) suprotstavio je neplodnu i razornu perverziju u divljačkoj strasti s namjerom:
- da oboje bogodani, plodonosni i jedva dočekani bračni zavjet pred ljudima i Bogom drsko pogaze,
- da im tako iz srdaca izagna bogodano sveto roditeljstvo,
- da bračni par se što prije rastane pa da im nesmetano nezaštićenu, napuštenu i odbačenu djecu što ranije pretvori u vlastito opsjednuto roblje, u paklene sluge svih poroka te – na kraju poput Kajina i Abela – da se Božja djeca što okrutnije, bezdušnije i prije međusobno mrze i istrijebe.
Ništa ne može dok mu ljudi ne povjeruju
Dakako, to ne može postići dok mu ljudi ne povjeruju, odnosno dok mu srce dragovoljno sasvim ne otvore, jer se duša samo vjerom osvaja. Zato zavođenjem započinje borbu dok pristankom na grijeh nad tim jadnim dušama tobože ne preuzme vlast. Odnosno dok, navodeći ih da odbace nad sobom Božju vlast (zakonitost vlastitog života), ne okuje ih svojim bezvlašćem (pobunom), što i nije ništa drugo doli koncentrat paklenoga nasilja i smrti. A to znači i vječnim prokletstvom.
Vlast nad stvorovima ima samo Stvoritelj. Ta vlast ih stvara. Sve stvoreno ona održa u svom postojanju. Svu tu vlast je Stvoritelj, vječni Otac, dao svome Sinu, Isusu Kristu, Riječi svojoj koja je tijelom postala i nastanila se među nama. Isusu koji je u svom tijelu očitovao da ima i život i uskrsnuće i već izvršeni sud nad Sotonom, grijehom i smrću. Sotona mu se ne može suprotstaviti izravno zato što je već bačen s nebesa iz anđeoskog svetog zbora i osuđen na vječnu propast.
Ovu istinu dokazuju svi egzorcizmi svakim danom kroz sva ova stoljeća i tisućljeća, izvršeni valjano u ime Isusovo i po njegovoj ovlasti prenesenoj na obredno zaređene službenike svete Crkve. Zato se Sotona iz pozadine ljudskog djelovanja suprotstavlja Kristu opsjednutim čovjekom, Antikristom i njegovom opsjednutom vojskom otpadnika.
Antikristom završava povijest pogana
U Velikoj Bludnici iz Otkrivenja je jasno prikazana sva njegova razorna snaga, snaga bezakonja, smrtonosnih hordi i svih perverzija na spolnome planu koje dokidaju smisao i pojam čovjeka kakvoga je poželio i osmislio Bog. Antikristom završava povijest pogana, a ne borbom između Sotone i Boga, jer taj rat je odavno završen od kad je Bog i dalje na nebu, a Sotona nije niti može biti. Božji neprijatelj u toj borbi je čovjek, otpadnik, i njegov idolopoklonički veliki otpad, koji poput Jude novcem i batinama nasrće na Krista i njegovu nesavladivu Crkvu pa, slično njemu, na svršetku svoga vijeka svojom šijom podižu se samo do vješala. Puna ih je povijest ratovanja. Nitko od njih nije pobjednik.
Rajko Bundalo – Žena vrsna
Foto: Josip Ninković
Tekst je poglavlje iz neobjavljene knjige radnog naslova “Sodoma je morala gorjeti”. Dozvola za prijenos teksta vrijedi isključivo za Ženu vrsnu.