Mnogi su ogorčeni na Katoličku Crkvu. Ponekad su razlog tome neoprostive pogreške i grijesi istaknutih članova Katoličke Crkve, kako svećenika tako i laika. Ali često je razlog tome crkveni nauk, a osobito moralni nauk Crkve koji ljudi smatraju uvredljivim. Kako je moguće da Crkva naučava o nerazrješivosti braka, a nekim ljudima ipak uspijeva brak „poništiti” premda je sklopljen u Crkvi?
Nauk o nerazrješivosti braka
Crkva zabranjuje predbračni i izvanbračni seks te ne prihvaća istospolni brak, pobačaj i kontracepciju, od čega se mnogima diže kosa na glavi. U društvu, u kojem svaki drugi brak završi razvodom, inzistiranje na tome da je brak doživotan čini se staromodnim, okrutnim i osuđujućim stajalištem. Kolika je samo razlika između Katoličke Crkve i Isusa, kažu, koji je prihvaćao sve ljude, čak i ženu uhvaćenu u preljubu (Iv 8,1–11).
U Markovu evanđelju (10,2–16) taj isti blagi Isus, koji svakoga prihvaća otvoreno, kaže da razvod nikada nije bio dio Božjega savršenog plana. Čovjek koji se razvede od svoje žene i oženi drugom čini preljub. Za mnoge uši ovo zvuči prilično grubo.
Već dvije tisuće godina Katolička Crkva nastoji ostati vjerna riječima svog utemeljitelja u svom nauku o nerazrješivosti ženidbe.
Što je potrebno za sklapanje braka?
Ali stani malo, kažu oni. Nije li Crkva onda licemjerna? Nije li njezina praksa davanja „poništenja brakaˮ samo način da ono što opovrgava u svom službenom nauku omogući putem dotjeranih pravnih smicalica? Ako poznaješ „prave ljudeˮ, onda možeš jednostavno „kupitiˮ razvod braka koji Crkva odobrava. Zvuči pomalo farizejski, zar ne?
Zastanimo malo i zapitajmo se što je potrebno za sklapanje braka. Pravna ceremonija i vjenčani list? Crkveni obred s orguljama, svijećama i svećenikom? Ili pak tjelesno sjedinjenje supružnika?
Iako je sve od navedenog važno, Katolička Crkva naučava da nijedna od tih stavki ne učvršćuje ženidbeni vez. Ženidba je savez, veza uspostavljena davanjem slobodnog, svjesnog pristanka obaju supružnika. Ona nastaje onda kada dvoje ljudi, koji su slobodni za ženidbu te su fizički i emocionalno sposobni za sklapanje braka, predaju sebe jedno drugome shvaćajući da brak znači otvorenost za život i obvezivanje na vjernu ljubav do smrti.
Naravna veza i nadnaravni sakrament
Kada se to dogodi između dvoje nekrštenih ljudi, ustanovljuje se naravna veza koju Katolička Crkva uvelike poštuje. A kada se to dogodi između dvoje krštenih ljudi, Duh Sveti se izlijeva i naravna veza se uzdiže na nadnaravni sakrament. Naravne blagodati braka su zajedništvo, uzajamna podrška i intimnost supružnika koji dodatno imaju mogućnost da postanu dionici Božjeg stvaralačkog, životvornog djela – rađanja i odgoja djece. U sakramentalnom braku postoji još jedan cilj – supružnici prihvaćaju poziv da budu proročanski, vidljivi znak neraskidivog saveza između Krista i Njegove Crkve.
U oba slučaja Bog združuje par i dvoje postaju jedno – u prvom slučaju na naravnoj razini, a u drugom na naravnoj i na nadnaravnoj razini.
Kako, dakle, Crkva može dopustiti „poništenje brakaˮ? Nisu li izuzetci od ovog pravila neprihvatljivi?
Može li se brak „poništiti” ako je sklopljen u Crkvi?
Prije svega, Isus i sv. Pavao navode neke „izuzetkeˮ od apsolutne zabrane ponovnog sklapanja ženidbe razvedenih osoba (Mt 5,32; Mt 19,9; 1 Kor 7,15). Zašto? Zato što je moguće da ljudi izvrše obred bez uspostave ženidbenog veza. Možda je jedna osoba sklopila brak bez namjere da ikada bude otvorena za djecu. To uopće ne čudi s obzirom na društvo u kojem živimo, gdje je kontracepcija općeprihvaćena stvar. Možda jedno od supružnika nije ušlo u brak svojom voljom, već pod prisilom, recimo, zbog trudnoće. Kada Crkva proglasi da se supružnici čiji je brak razvrgnut mogu ponovno vjenčati u Katoličkoj Crkvi, to obično znači da su dvije skupine crkvenih stručnjaka u dvije različite biskupije pomno ispitale sve okolnosti razvrgnutog braka te da su obje zaključile da ženidbeni vez zapravo nije uistinu sklopljen.
Oni koji su na svojoj koži iskusili tragediju razvoda i osjećaju otuđenost od Crkve moraju znati da ih Krist i Crkva ljube. Takve osobe trebaju potražiti savjet i, ako je moguće, zatražiti od crkvenih vlasti pokretanje postupka za utvrđivanje ništavnosti ženidbe.
Oni koji su u braku ili razmišljaju o stupanju u brak trebaju znati da crkveni nauk potječe od samoga Gospodina i ta činjenica svjedoči, ne o nekakvoj staromodnoj čednosti, već o snazi i ljepoti onoga života koji upućuje onkraj sebe na nebo.
Marcellino D’Ambrosio – Catholic Exchange
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: TeiTo
