Hvaljen Isus i Marija, draga vrsna ženo!
Prije nego kreneš čitati ovaj članak, od sveg srca zamolila bih te da izmoliš barem kratak zaziv Duhu Svetome i ljubljenoj Gospi jednu Zdravo Mariju, kako bi, ako je ovaj mali tekst za tebe, Gospodin i Majka pripravili plodonosan teren u tvojemu srcu.
Želim ti još reći da ništa ovo što pišem nije moje. Sve pripada Njoj, sve ovo Njezino je djelo koje sam Joj predala u Međugorju i zamolila Je da Ona napiše što želi.
Također, onaj od kojeg sam čudesno puno učila o Gospinoj školi jest pokojni fra Slavko Barbarić, njegov sam zagovor zamolila prilikom pisanja ovoga članka jer taj Gospin sin ostavio je iza sebe pravu riznicu Njezinih želja za ovu dolinu suza.
Do sada, na temelju pročitanoga sigurno je već jasno o kojem postu ću pisati – post o kruhu i vodi. Onome postu na koji me Gospa pozvala prije više od desetljeća kada me čudom pozvala slijediti je svjesno i s ljubavlju u Njezinoj školi. Od svih pet kamena koje nam je ostavila i koje živim osvrnut ću se ovdje na jedan, pomalo zaboravljen i ostavljen po strani, na post.
Ovo je moj put u Gospinoj školi, i vjeruj mi ne mislim da činim išta bolje od tebe koja možda vršiš neke druge postove i odricanja, ovo je samo moje malo svjedočanstvo i iskustvo za one koji osjećaju poziv za upravo tim postom, ali možda ne znaju kako krenuti i kako ga održati.
Međugorje je čitav život bilo dom moje duše
Iako sam došla na ovaj svijet upravo Njezinom željom i Njezinim zagovor, iako sam Je osjećala čitav život, i u najvećim tamama i teškim životnim situacijama se okretala upravo Njoj da me zagovara kod ljubljenog Isusa, Njezinu školu ljubavi „upisala“ sam i krenula živjeti vlastitim obraćenjem, onim istinskim, iskusivši živu vjeru i živoga Boga van same tradicije naše katoličke vjere.
Međugorje je čitav moj život bilo „moje“ mjestašce i dom moje duše, no taj jedan dan kada mi je Njezin mili šapat uputio poziv da Je slijedim putem Njezinih pet kamena promijenilo je u potpunosti moj život. Kada sam shvatila da u Njezinim porukama postoji čitav jedan zadatak i poslanje, moje srce je htjelo samo jedno – dok god dišem živjeti to što Majka od mene traži te tako sudjelovati u trijumfu Njezina Srca.
Svih 5 kamena, postali su dio mene i živim ih dan danas, evo posljednjih pet godina skupa sa suprugom na očigled naše dvoje dječice. Bez Njezinog „oružja“, uvjerena sam da ne bih mogla ići kroz ovaj život, a svaki dan u Njezinoj školi učim sve to činiti na što bolji način od onoga jučer. Preljubljena Majka vodi nas i uči dok god dišemo.
No, ovdje u ovom tekstu naglasak je na mom putu s postom.
Osobno ne mogu pisati o tome da mi je bilo teško krenuti jer moje srce je tada bilo pomazanjem i milošću Duha Svetoga spremno prihvatiti to kao najljepšu želju Majke koju sam Joj ja silno htjela ispuniti.
Majka me pozvala na post po svojim, ne mojim željama
Dobro se sjećam da je bio vikend kada sam u srcu osjetila poziv, a u srijedu je već bio moj prvi susret s danom na kruhu i vodi. Djevojka od dvadesetak godina, emotivna studentica prava, po cijele dane u NSB-u, suočena s teškom bolešću najbližeg člana obitelji, vlastitim nesigurnostima, strahovima, znanim i neznanim (ne)oprostima, još uvijek s mišlju o nekim svjetovnim stvarima koje nisu bile za mene, krenula sam na taj put. Htjela sam odmah postiti srijede i petke, ali ne, to nije bila ni Majčina želja ni Gospodnja volja. Osjetila sam da trebam ići polako, i da mene osobno zove baš da počnem srijedama. Ljudi obično osjete petak, zašto je meni dodijeljena srijeda kao primaran dan i dan danas, ne znam, no vjerujem da ću jednom u Nebu – daj Bože – saznati.
Dvije godine to je bila samo srijeda i mislim da je važno naglasiti te korake u duhovnom životu i razlučivanje u Mudrosti i Istini što je trenutno za svakoga od nas predviđeno i željeno.
Ja koja sam pila barem tri turske kave dnevno, srijedom je nisam kušala. Na početku sam to osjetila najviše, no ubrzo sam shvatila da se za post trebam molitveno spremiti dan ranije. I to je učinilo veliku promjenu u mojemu postu. Dan prije počela sam moliti za tu milost kako me nitko ne bi pronašao razdražljivu, blijedu, kako tražim tablete, čekajući da dan prođe. U molitvi krunice i na svetoj misi znala sam da će Gospodin uslišati želju mojega srca, jer poziv Njegove Majke Njemu je toliko mio. Kao što fra Slavko kaže, ne ide post bez molitve niti molitva bez posta. Post bez molitve je dijeta koja nema svoju duhovnu dimenziju.
Ne ide post bez molitve niti molitva bez posta
Dan prije sam se molitveno počela pripremati, a na sam dan započeti molitvom da moj post o kruhu i vodi po Gospinim rukama i želji Gospodin primi i blagoslovi. Moj post kao sve što činim od toga dana jest na Gospine nakane.
Slušajući vidioce naučila sam, i to svjedočim u mnogim vlastitim situacijama, da molimo i postimo na Gospine nakane, a da će nama sve što nam je potrebno biti nadodano i na vrijeme dano. No mi smo često ti koji imamo neku svoju sliku i guramo neke svoje želje Gospodinu u usta.
Tu post toliko pomaže, no o tome što sve post čini duši i tijelu nakon ovog dijela u kojem govorim više o tome kako postiti.
Neka tvoj post bude u skrovitosti
Skrovitost posta je tako bitna, osobito skrovitost dok si na početku ili se tek učiš postiti. U skrovitosti pusti da raste ta čudesna ljubav i radost u postu koju kasnije đavao, ako si pozvana posvjedočiti, neće tako lako srušiti. Mnogi su mi posvjedočili kako su odmah na početku krenuli govoriti svima da poste i ubrzo prestali… Polako, osluškuj kada je vrijeme i kada si dovoljno snažna da nekome to posvjedočiš. Sjećam se da u dane posta su mi redovno na poslu baš tada kolege nosile nešto slatko, nudili me svime i svačime pa čak i onaj najuži krug ljudi koji je jedini znao, zaboravili bi i krenuli mi baš taj dan dostavljati svakojake delicije. No ne brini se, Ljubav je domišljata, čudesno je kako se u tom trenutku snađeš s riječima i doista tvoj post prođe u skrovitosti.
Također, ako si pozvana na neko vjenčanje, krštenje, rođendan, nećeš stati u kutu i skretati pažnju na sebe i kruh, već ćeš prepoznati da je to Gozba ljubavi. Taj izraz naučio me svećenik kod kojeg sam sa zajednicom išla na trodnevni post o kruhu i vodi u Veternici. Ljubav prema bližnjemu koji slavi nešto njemu bitno iziskuje i naše dijeljenje radosti.
Posti u poslušnosti i uz razlučivanje
Ne bih voljela zaobići ni poslušnost. Osobno sam je morala ispoštovati u svojoj prvoj trudnoći nakon što mi je ustanovljen gestacijski dijabetes. Zabranili su mi između ostaloga i kruh, i ne mogu opisati da mi je upravo od tog tjedna trudnoće pa do kojeg mjeseca nakon poroda kada sam opet osjetila snažno zeleno svjetlo da krenem, bio najveći duhovni post. Postiti od posta, toliko mi je nedostajao taj kamen.
U svojim trudnoćama i periodima nakon – osluškujem i razlučujem kada je vrijeme da se vratim jer post nije naša snaga, post je dana i izmoljena milost.
U obje sam svela na jednom tjedno, na srijedu, te se istim tim putem polako vraćam, prvo neko vrijeme jednom tjedno, a onda, kada osjetim da mogu, uvodim i petak.
Voljela bih podijeliti da mi je zanimljivo što su moja dva poroda bila na upravo na te dane. Prvi u srijedu prije 3 godine, a drugi prije 8 mjeseci u petak. Čudesna je ta ljubav naše Gospe, u svakom je detalju života.
U dane kada nisam mogla postiti, nosio me post mog supruga
Zahvalna sam neizmjerno što me u tim danima, kada ja ne mogu, nosi post mojega supruga jer mi smo jedno tijelo. Nešto bih ti voljela posvjedočiti jer vjerujem da je na ohrabrenje. Kada smo se upoznali, on je bio već duboko u vjeri, predan Gospi i Isusu, obraćenik nakon mnogih životnih lutanja i težina, svakodnevna sveta misa i krunica bili su dio njegovog kao i mog života. No post nije prakticirao te sam nije došao u doticaj s nekim tko posti.
Počeo ga je upoznavati kroz mene nakon što smo počeli hodati i silom je htio postiti i on. To nikako nije išlo. Štoviše, on je samo mislio na glavobolju i slabost, jer dan bez mesa ili petkom ribe teško da je mogao zamisliti. Siljenje protiv snage srca nastavilo se sve dok mu nije bilo progovoreno da mora pustiti Majci i moliti za tu milost, želju i odluku. Pridružio mi se nakon godinu dana braka. S Gospinom željom i Njezinom snagom posljednjih godina zajedno koračamo i u tom Gospinom kamenu.
Ako se nalaziš u situaciji da tvoj suprug ne posti, i možda već nestrpljivo čekaš kada će krenuti, sjeti se da ste vi Jedno i da kada ti postiš duhom posti i on, po sili i snazi sakramenta braka, te u tišini i molitvi čekaj na njegovo vrijeme s Majkom i postom.
Kako izgleda moj post
Prošla sam u ovih 11 – 12 godina sve. Od studentskog života gdje su pekare i kruh i kifle iz istih bili moj post, do toga da sam se udala i počela sama mijesiti kruh pa evo me sada unazad par mjeseci i na bezglutenskoj verziji kruha te se u te dane posebno moram pripremiti dan prije uz duhovnu pripremu.
Fra Slavko naučio me jednu tako snažnu rečenicu koju ti želim prenijeti, a ta je: U vrijeme posta kruh se pije, a voda jede. Rečenica nad kojom možemo meditirati što nam je to Gospa poručila preko fra Slavka. On nas uči da sjednemo za stol, kao za bilo koji drugi obrok, da osjetimo taj kruh, da zahvalimo na daru kruha, da pustimo koji trenutak osjetiti njegovu težinu, miris i da ga svjesno žvačemo, do tada dokle ne postane tekućina u našim ustima.
Možda ti ovo sada zvuči čudno, ali probaj tako barem jedan obrok imati za vrijeme posta i vjeruj mi da će srce biti na mjestu. Meni tada misli budu uz Gospino Srce i nerijetko se stvara takva čežnja da što više ljudi krene postiti. Vjerujem i osjećam da je to upravo Njezina želja, ali kada bih samo mogla prenijeti kolika je ta Njezina želja da krenemo postiti upravo radi nas samih. Radi tolike silne majčinske ljubavi koju ona ima prema nama, bijednim grešnicima. Jednom dok sam bila u mislima o postu samo mi je došla slika kako me taj kruh vodi bliže Kruhu kojeg ću za par sati blagovati na svetoj Misi, Najvećoj snazi svijeta.
Što nam post čini i što je sve meni učinio
Post je rođenje nanovo, post je preodgoj našeg srca, uma i duše. Svjesna sam da su mi riječi presiromašne da pokušam objasniti koliko je osobito u današnje vrijeme i u vremenu u kojem živimo post potreban. Zarobljeni smo sa svih strana, što svime što se događa u svijetu, što našim grijesima. A post, taj snažan i poseban Gospin kamen, otvara ti vrata prema onoj slobodi koju ti nitko nikada neće moći uznemiriti i uzeti. Onoj unutarnjoj! Majka nas želi pripremiti, želi nas dovesti do unutarnje slobode od svega što nas priječi da osjetimo kolika je Božja ljubav za nas i koji On plan ima s nama.
U mome životu Gospa je preko posta zagovorila čuda što se tiče slamanja mnogih okova, i to mi se potvrdilo na karizmatskim molitvama oslobođenja.
Od pretjerane osjetljivosti, jako velikih ljudskih obzira, nošenja tereta koji nisu moji, mnogih strahova, napadaja panike, do toga da je dijelom i preko posta uz molitvu moj sadašnji suprug doživio obraćanje i čudesno se upoznao i zavolio Gospu i prije nego smo se upoznali. Majka je pripremala „teren“ u tišini. Postom možemo bolje i više razlučivati, jasnije čuti i vidjeti duhovnim očima.
Snaga posta nadilazi i nas same, snagom molitve i posta ratovi se mogu zaustaviti i toliko toga ublažiti. No mnogi ni ne pokušaju jer je post toliko apstraktan za povjerovati, shvatiti. Zato ga probaj na „svojoj koži“ i čim vidiš što čini u tebi samoj, neće biti teško istinski povjerovati koliko bi zaista sudjelovala u borbi za mnoge živote.
Što činiš, čini srcem
No želim sada reći ono najbitnije, ono na što se svodi najljepša Majčina škola ljubavi. A to je srce! Toliko često nam govori da to što činimo, činimo srcem. Jednom je u jednoj poruci molila da postimo srcem i s ljubavlju jer ima onih koji poste samo zato što misle da moraju. Uvjerena sam da im se svaki taj post uračunava u pravednost, no bez srca nema promjene, nema rođenja nanovo, ostajemo isti kakvi smo bili, iako revni. Štoviše tako lako možemo otići u duhovnu oholost…
Zato nas Majka toliko opominje da molimo i postimo srcem, poradi nas, poradi uskrsa naših duša. Post nas drži u istini i čudesno je kako se tako često upravo na taj dan kada postim dogode situacije koje me osvještavaju koliko još trebam raditi na sebi i koliko je puta i stepenica ispred mene, koje su mi Gospine kreposti još toliko daleko, gdje sam „tanka“ i gdje me onaj drugi još može prevariti. Fra Slavko kaže da je to ona najdublja istina o čovjeku, da je to milost – biti toliko svjestan svoje malenosti i siromaštva da ovisiš o Gospinoj ljubavi i Gospinom vodstvu bez kojeg bi zaista teško, u mom slučaju gotovo nikako, lovila put Neba, put Isusa.
Sve na Njezine nakane, a Ona će se brinuti za nas
Stoga prije svega, ako ti nije dana milost te ljubavi prema postu, moli za ljubav i odluku da ćeš krenuti tim putem. Jer Majka zove, štoviše vapi u posljednjoj poruci da se vratimo postu. Često zamišljam Njezin Osmijeh i Radost kada se ljudi odazovu Njezinom pozivu i porukama. Sve nam je dala, neumorna je, evo preko četrdeset godina Bezuvjetne Ljubavi. Toliko bih Joj voljela za tu silnu Ljubav zahvaliti. Srce mi gori za time da možda, ako je volja Gospodnja, barem jednoj osobi nakon ovog mog malog iskustva zatitra želja da krene ovim putem, da upiše Gospinu školu ljubavi i prihvati post o kruhu i vodi kao predokus Neba i zaista Njezin dar nama.
Dar preko kojeg živimo Nebo u srcu, dar preko kojeg se pomalo oslobađamo ropstva ovome svijetu, dar preko kojeg sudjelujemo u Najvećoj Pobjedi, Trijumfu Njezina Srca, pa kada god to bilo, jer nama se nije baviti ičim drugim osim time da dio Njezine ljubavi budemo u ovoj dolini suza.
Sve na Njezine nakane, a Ona će se brinuti za nas, jer svim srcem vjerujem i malim djelićem osjećam da zaista kada bismo znali koliko nas Ona ljubi plakali bismo, molili i postili od radosti i s radošću.
Mir i ljubav Gospinu te Božji blagoslov od srca ti želi mala učenica Gospine škole ljubavi koja još toliko razreda treba položiti.
Kraljice mira, moli za nas!
Fra Slavko, zagovaraj nas!
Mila Jakić – Žena vrsna
Foto: Klaus Nielsen – Pexels
