Na blagdan Prikazanja Djevice Marije obilježavamo i dan krštenja moje najstarije kćeri. Sjećam se da sam je jedne godine dok je još bila mala na ovaj dan odvela na misu, a bila je otprilike istog uzrasta kao i Marija kada su je prikazali u hramu. Nastojala sam zamisliti kako je bilo sv. Joakimu i Ani ostaviti je u hramu tako malenu.
Priča o Marijinim roditeljima
Tradicija nam kaže da su sv. Ana i sv. Joakim, Marijini majka i otac, mnogo godina patili zbog neplodnosti. Prema vjerskoj tradiciji Joakim se otišao moliti u pustinju, a Ani i njemu poslana je poruka od Boga da će začeti dijete. Joakim je odjurio kući Ani i Marija je začeta bez grijeha. Ikone sv. Ane i sv. Joakima obično prikazuju trenutak kada se susreću na vratima presretni zbog Božjeg obećanja koje im je dao.
Moj suprug i ja iskusili smo jedno relativno kratko razdoblje (manje od dvije godine) neplodnosti, no jako dobro znam kakav je osjećaj dobiti dugo iščekivano dijete. Sv. Ana je zasigurno osjećala neizmjernu sreću kada je po prvi put držala svoju kći Mariju u rukama. Joakim je, kao svi dobri očevi, zasigurno bio oduševljen svojom malenom djevojčicom.
Anin i Joakimov dar
Nadati se i moliti za dijete toliko dugo, a onda je predati. Teško je zamisliti takav scenarij. Vjerska tradicija kaže da kada je Marija imala tri godine da su je roditelji doveli u hram. Budući da imam trogodišnje djevojčice, mogu zamisliti kako se Marija čvrsto držala za roditelje i jecala ne želeći se odvojiti od njih. No, Marija nije bila takva. Na ikonama je ponekad prikazana kao da pleše ili veselo hoda uz stube hrama ne gledajući u svoje roditelje. Marija, koja je već bila puna milosti, bila je oduševljena odlaskom i životom u hramu. Ovaj detalj dodaje još jednu dubinu žrtve Ane i Joakima. Ne samo da su Bogu ponudili najveći dar već su potvrdili i poduprli Marijin osobni poziv.
Poduprijeti poziv svoje djece
Imam tri kćeri i suprug i ja svakodnevno se molimo za njihove pozive. Oni su još vrlo mali, ali znam da je sjeme njihova poziva već posađeno.
No, budući da sam sklona brizi i planiranju, mentalno se pripremam na najgore, a nadam se najboljem. Ne znam koji će to poziv biti, no često se podsjećam da bi mogli biti pozvani u samostan zatvorenog tipa na drugom kraju svijeta. Ako budu pozvani na takav put, ja ću biti pozvana da ih poduprem i prihvatim njihovu odluku.
Iako znamo da u konačnici naša djeca zapravo nisu naša, lako je zaboraviti da oni zapravo pripadaju Bogu. To je vrlo lako smetnuti s uma i koliko god da nas oduševljavaju, oni zapravo ne postoje da bi ispunili naše oduševljenje. Oni postoje da bi oduševili Boga.
Naša je obitelj vrlo prisna i dijelimo si mnogo zagrljaja. Često se pitam kako bi bilo da je jedna od mojih kćeri osjeti poziv odlaska u samostan zatvorenog tipa, a ja je više nikada ne bih mogla zagrliti. (Iako sam čula da su zagrljaji kroz rešetke mogući, ali pomalo čudni.) Čak i ako jedna od mojih kćeri dobije poziv braka ili zavjetnog djevičanstva ili života u aktivnom redovništvu, ona više neće biti kod kuće. Ako smo uspješni u roditeljstvu, naše će se kćeri osjećati slobodnima da odlete iz gnijezda i žive svoj poziv.
Budući da imamo malu djecu, teško je zamisliti da smo odvojeni na takav način, ali znam da je to svrha roditeljstva. Ne odgajamo ih za sebe, već za Boga.
Kako pustiti djecu da odu
Kada smo prije nekoliko godina izgubili Gabriela zbog spontanog pobačaja, ovo je razmišljanje postalo još stvarnije. Sve do tog trenutka shvaćala sam da djeca, u konačnici, nisu naša. Kada smo izgubili Gabriela, doživjeli smo da je naše maleno dijete otišlo iz doma prerano. Ne znamo kakav je Božji plan za njega, ali znamo da mu naše molitve mogu pomoći.
Tijekom Gabrielevog kratkog života i odmah nakon njegove smrti dali smo mu duhovni smisao na koji god smo mogli naići. Otkrili smo da smo ga očekivali početkom Velikog tjedna te se ciljano molim s njim i za njega tijekom tog razdoblja. Kada mi je svećenik udijelio sakrament bolesničkog pomazanja jer sam tijekom trudnoće bolovala od prekomjernih mučnina i povraćanja, također smo blagoslovili Gabriela. Moguće je da se to dogodilo istoga dana kada je Gabriel umro iako to nismo znali još tjedan iza. Ponekad se pitam je li blagoslov dobio u posljednjem trenutku svoga života. Molili smo se za njega svaku večer, a moj bi se suprug prije spavanja molio da bude blagoslovljen.
Bio je s nama vrlo kratak period, no voljeli smo ga i molili se za njega cijelo vrijeme te smo ga često nosili na misu. I dalje se činilo da to nije dovoljno.
Zamišljam da su se Ana i Joakim jednako osjećali. Tri godine s djetetom nije baš dugo razdoblje. Vjerojatno su Mariju cijelo vrijeme obasipali ljubavlju. Njezini su se roditelji vjerojatno molili s njom kad god je bilo moguće. Ipak, kada su je doveli na stube hrama, sigurna sam da im je vrijeme s njom prekratko trajalo.
Kada smo izgubili Gabriela, shvatila sam da čak i ako smo fizički odvojeni od svoje djece, naša ljubav i molitva i dalje traju. Moj suprug i ja se još uvijek molimo za našeg Gabriela, cijelo vrijeme. Još ga uvijek volimo. Bez obzira koji Božji plan Gabriel sada ispunjava, još ga uvijek volimo i za njega molimo.
Naposlijetku, to je ono na što smo pozvani. Roditelji su pozvani voljeti i moliti se za svoju djecu, bez obzira koji je njihov poziv.
Odgajati djecu imajući na umu raj
Roditelji moraju svoju djecu usmjeriti prema raju. Ako ih želimo istinski voljeti, pozvani smo dobrovoljno ih pustiti od sebe.
Vrlo vjerojatno ovaj odlazak neće izgledati dramatično. Vrlo ih vjerojatno nećemo morati ostaviti na stubama samostana kada budu imali tri godine. No, pozvani smo da ih volimo dovoljno jako da ih uvijek usmjeravamo prema Bogu. Pozvani smo da ih volimo dovoljno jako da svjesno stavimo Božju volju iznad naših roditeljskih ciljeva i ideala.
Nadam se da ćemo poput Ane i Joakima vidjeti svoju djecu kako tijekom života radosno trče Bogu.
Michele Chronister – Catholic Exchange
Prevela: LR
Foto: TeiTo
