Bok, evo opet mene. Nadam se da si bolje. Cijela tvoja priča oko roditelja me poprilično zaokupila. Puno sam razmišljala i zaključila da su tvoje reakcije opravdane ljudski gledajući i da ti je prekipjelo.
Razumijem zašto si se naljutila. Zapravo, poznajem točno taj osjećaj kad sve napraviš i potrudiš se i na kraju opet ništa. Pogotovo što si ti sve pripremila, a na njima je samo bilo da prihvate tvoj dar. Odbačenost zbog pokušaja dobrog djela jako boli. Samo si ih htjela iznenaditi za godišnjicu.
Ako ipak stvari odlučiš raditi za Krista, onda je to već druga priča.
Zbilja, što si spremna učiniti za Krista?
Ja sam se u ovo vrijeme našla u mnogo situacija kada sam puno toga obavljala preko volje.
Ali ako promijenim pogled i počnem stvari činiti tako da u drugome gledam Krista, onda se sve mijenja.
Na taj način situacije u koje se ne bih upuštala postaju prilika za mene. Za moje obraćenje i poniznost.
Poniznost je nekako prihvaćanje situacija i događaja kakve jesu, barem se meni tako čini na kraju svakoga dana. Ne kažem da se ne treba i boriti za neke principe, ali meni je ipak veći izazov prihvatiti da se drugi oko mene ponašaju na određeni način. Poziv za mene je da ih jednostavno prihvatim takve, bez potrebe da ih mijenjam. Sama od sebe sigurno to ne mogu. Zato mi je potrebna molitva i blizina Božje riječi i sakramenata.
Zato te pozivam da u svojim roditeljima gledaš Krista kojemu služiš i da ne očekuješ od njih ono što ti sami ne mogu dati jer to nemaju. Možda nećeš dočekati da ti zahvale za sve što činiš za njih preko toga da se njima prilagođavaš; ali ako život crpiš od samoga Krista, neće ti to ni biti važno.
Mašem ti i pozdravljam te. Molit ću za tebe!
Tvoja Ana
Ana – Žena vrsna
Foto: J W – Unsplash