U posljednje vrijeme oko mene je velika strka. Moj mali momčić jurca okolo u punoj brzini (upada i u svakakve nevolje), kći se odvikava od pelena, a moj 4-godišnjak je odlučio kako uopće nije zabavno slušati svoju majku. Nikad. Uz to ni suprugu nemam više što ponuditi.
Biti majka u ovoj kući nekad je teže nego trčati maraton
Dok ja teglim svoju kćer do kupaonice i stavim je na kahlicu, najmlađi također dojuri do kupaonice i zaokupira se cuclanjem nečeg, hm, odvratnog. Odvučem ga od toga i pokušam ga zaokupiti nečim drugim, hm, čišćim.
No, već pronalazim toaletni papir potpuno odmotan. I suknja moje kćeri se našla u kahlici, dok ona lijepo piški u nju. Dobar posao, zar ne? Dok nju pokušavam maknuti s kahlice, već čujem vrisak od kojeg se ledi krv u žilama, koji dolazi od mog 4-godišnjaka koji se igra vani (ili, sudeći prema zvuku, vukovi ga trgaju na pola).
Stoga sam prisiljena još nekoliko minuta ostaviti kćer na kahlici, unatoč tome što upravo zahtijeva bombon jer „ona piški“! Provjeravam kako je sin s bebom od 14 kg na boku, koja pak spretno vitla metalnom lopaticom.
A tek je 8 ujutro. Imam još pregršt vremena nekoliko stotina puta ponoviti ovaj predivan scenarij prije nego što se suprug vrati s posla.
Očito nije ni čudo što ponekad bebu bacim suprugu u naručje čim on otvori vrata ili mu zavidim što koristi kupaonicu u miru 10 minuta, prije nego što se počne baviti djecom.
Ne iznenađuje ni što se ponekad zavučem u krevet 10 minuta nakon što djecu pospremim na spavanje, i ne pomaknem se do jutra.
Djeca sve promijene
Sada kada sam majka troje male djece, ovakvi me događaji ne iznenađuju. Ali, prije 5 godina – idealističnoj djevojci kakva sam tada bila, zaljubljenoj u dečka imenom Bill koja je željela svaki slobodan trenutak provesti s njim, ovo bi bilo šokantno i zastrašujuće.
Život nije lak, i da, znam, djeca sve promijene. Možemo pričati o „ovom razdoblju u životu“ i ostalim sličnim otrcanim frazama, ali se sve svodi na to kako jednostavno ne želim propustiti desetljeće života sa svojim suprugom jer odgajamo malene. On je moj najbolji prijatelj – s njim želim provesti ama baš svaki tren. Želim mu svaki dan pokazati koliko ga volim.
A nije baš da mi ide od ruke pokazati mu koliko ga volim na kraju bilo kojeg dana.
Teško je biti puna ljubavi kada osjećam da je moj rezervoar potpuno prazan.
Sve što ponekad trebam je odrijemati ili prošetati sama – moj suprug to razumije i s veseljem mi pruža ono što trebam. No, počesto samo trebam duboko udahnuti, prebrojiti svoje (mnogobrojne) blagoslove i sjetiti se koliko uistinu i iskreno volim čovjeka za kojeg sam se udala.
Svakodnevno pronalaženje vremena za muža
Ne govorim o pronalaženju vremena za izlaske (što je, također, važno). Ne govorim o seksu (što je još važnije). Govorim o svakodnevnom pronalaženju vremena za svog muža – usmjeravanju energije prema njemu i voljeti ga onako kako sam ga na početku braka s oduševljenjem voljela, iako su ti trenutci sada majušni, neobični i teško ih je prepoznati.
Tako je lako voljeti mog supruga – on je nevjerojatno dopadljiv. Samo sam ponekad jednostavno gotova, nakon čitavog dana pranja i kuhanja.
No, problem leži u ovome. Za vrijeme mog sebičnog sažalijevanja (nećete VJEROVATI s čime sam se danas sve borila!), počele su se stvari odmotavati. Čim je suprug navečer ušao kroz vrata, on nije bio samo neko ljudsko biće kojem je bila potrebna moja pažnja i ljubav – on je bio tu da meni pokloni pažnju i ljubav.
Jer me voli. Jer mi želi služiti. Jer sam njegova supruga.
Kako sam to mogla zaboraviti?
Da, naravno, bila sam smoždena, no koliko je potrebno energije da se nasmiješim čovjeku kojeg volim čim uđe kroz vrata i dopustim mu da me poljubi?
Pa ipak, svake večeri je moja čangrizavost i zanemarivanje supruga postala rutina.
Htjela sam biti bolja od toga. Htjela sam biti supruga kakva sam bila prije 5 godina. Htjela sam reprogramirati svoj um tako da ga, i kad sam umorna i kada djeca vrište i kada odvikavanje od pelena postane noćna mora, želim voljeti onako kako on voli mene.
Što mogu činiti kako bih bila bolja supruga?
Stoga sam se, kako bih ga u tim umornim, izmoždenim trenutcima mogla voljeti i primati ljubav koju mi on toliko rado daje, trudila činiti sljedeće:
- Pogledavati sliku s vjenčanja i prisjećati se koliko sam bila uzbuđena što ću postati njegova supruga i imati njegovu djecu. Ovo sam htjela. Sretna sam što to imam. Uistinu sretna.
- Smijati se se njegovim šalama (umjesto okretati očima). Uvijek se iznenadim koliko smijeh, čak i kada je u prvi čas isforsiran, može naglo promijeniti raspoloženje. A moj suprug je stvarno smiješan. Volimo se zajedno smijati.
- Zastati i objektivno razmisliti što govorim i kako reagiram. Igram li ulogu žrtve? Ako se moram zapitati ovo pitanje, odgovor je najčešće potvrdan. I odjednom shvatim kako je lako promijeniti se. Nitko ne voli osobe koje se prave žrtvama.
Što još mogu učiniti?
- Smisliti barem dvije dobre stvari koje su se dogodile tijekom dana, a koje ću podijeliti sa suprugom kada se vrati kući. Sklona sam sve izbaciti iz sebe suprugu čim uđe kroz vrata. „Morala sam očistiti ovo, riješiti ovo i izdržati to!“ Moj suprug ponekad kad sam gotova sa svojom tiranijom krotko upita: „Je li se išta dobrog danas dogodilo?“ A naravno da se dogodilo milijun toga dobroga! Ako krenem s dobrim, zapanjujuće je koliko se čitavo moje gledište i raspoloženje promijeni, i prema suprugu i prema djeci. Sretan je što čuje da sam se ispuhala, ali on zaslužuje čuti i nešto drugo, a ne samo loše.
- Odlučiti se za bračno darivanje tu večer. Uh, jesam li ja upravo napisala ovo?) Ozbiljno, pokušajte. Seks je izrazito važan dio našeg (svakog) braka (izuzev kada nas PPO ograničava). Kada se želim povezati sa svojim suprugom, osobno se oslanjam na seks. Ukoliko se odlučim na bračno darivanje, moje ponašanje prema suprugu se radikalno promijeni. Zavodim ga i postajem slatka. Općenito se pokušavam emocionalno povezati s njim, kao što se nadam fizički povezati s njim tu večer. Kada mi je na umu da ćemo se navečer intimno povezati, ponašam se puno više poput SUPRUGE nego poput raščupane majke.
Jer to je ono što ja jesam – voljena supruga. A tako se želim ponašati u najgorim danima koji slijede.
Nancy Banduzch – Do small things with love
Prevela: Nives Horvat
Foto: Josip Ninković
