Donosimo vam nastavak eseja o značaju Drugog vatikanskog sabora kroz pogled sv. Ivana Pavla II. Prvi dio eseja pročitajte ovdje.
Gledati Saborski događaj iz perspektive vjere
Vizija vjere sv. Ivana Pavla II. o Drugom vatikanskom saboru ima marijansku dimenziju jer je Marija savršen uzor svih kršćanskih kreposti. Ivan Pavao II. drži da je „opis vjere“ (U Dei Verbum, 5) Drugog vatikanskog sabora „našao savršeno ostvarenje u Mariji“. (Redemptoris Mater, 13) Oponašajući Mariju, koja se u navještenju savršeno povjerila Bogu i bila zasjenjena Duhom Svetim kako bi ispunila svoj poziv, sudionici Sabora povjerili su se Duhu Svetom u vjeri.
„Upravo je sa Saborom Crkva najprije doživjela iskustvo vjere jer se bez zadrške predala Bogu, kao ona koja vjeruje i sigurna je da je voljena. Stoga baš taj čin povjerenja Bogu nam ne dopušta, pa čak i onemogućuje, razmatrati Djela apostolska objektivno. Svatko tko želi pristupiti Saboru ne uzimajući u obzir ovaj ključ za njegovo tumačenje, ne može prodrijeti u njegove dubine. Samo iz perspektive vjere možemo vidjeti saborski događaj kao dar čije još uvijek skriveno bogatstvo moramo znati otkriti.“ (Obraćanje Vijeću za provedbu Drugog vatikanskog sabora, 27. veljače 2000.)
Bez vjere božanska dimenzija Sabora nije vidljiva
Rezultat Marijinog povjerenja u Boga kroz suradnju s Duhom Svetim je Utjelovljenje. I kao što je Kristovo čovještvo kod mnogih izazvalo skandaliziranost zbog njegove tvrdnje da je ujedno i pravi Bog, tako je i s Drugim vatikanskim saborom. Bez vjere, ljudska dimenzija Sabora jedino je što je vidljivo i tvrdnja da postoji i božanska dimenzija postaje kamen spoticanja. Tu tvrdnju treba ostaviti po strani u ime realnosti i razuma te proučavati Sabor prema načelima rigorozne povijesne znanosti.
Svođenje Sabora na njegovu ljudsku dimenziju, na ono što se može vidjeti „izvana“, objašnjava zašto je tako malo katolika uopće pročitalo proizašle dokumente. Zahvaljujući mnogim povijesnim prikazima Sabora njihove predrasude isključuju mogućnost da bi im se sam Bog – upravo onaj Bog koji je „radi nas i radi našeg spasenja sišao s nebesa“, onaj Bog koji je ljubav i koji je umro da bi nam otkrio tu ljubav – mogao obraćati upravo kroz saborske tekstove.
Bog nas ljubi kroz učenja Sabora
No za svetog Ivana Pavla II. govoriti o Drugom vatikanskom saboru kao daru Duha Svetoga, znači govoriti o ljubavi. Duh Sveti je, zapravo, Ljubav prema osobi, osoba – dar Presvetog Trojstva. (usp. Dominum et Vivificantem, 10) Budući da su Božja riječ i ljubav učinkoviti – Njegova riječ donosi ono što označava, a Njegova ljubav ispunjava ono što naviješta – vjerovati da je Drugi vatikanski sabor dar Duha Svetoga koji govori Crkvi nužno uključuje i iskustvo da nas On ljubi kroz učenja Sabora. To znači da je dokaz prisutnosti Duha u Saboru produbljivanje i obogaćivanje kršćanske vjere, odnosno svetosti. Svetost je autentični plod Drugog vatikanskog sabora i konačan dokaz njegova primanja, omogućen milošću istog Duha Svetoga koji je pomagao ocima Sabora.
George Weigel to kaže ovako: „Ono što se ne može osporiti jest da su dijelovi Katoličke crkve koji su živi, živahni, evanđeoski dinamični i kulturno dosljedni u dvadeset i prvom stoljeću oni koji su prihvatili tumačenje svrhe i učenja Drugog vatikanskog sabora onako kako ih donosi Ivan Pavao II., dok su mrtvi dijelovi svjetske Crkve oni koji su i za vrijeme njegova života i do danas ostali u suprotnosti s Ivanom Pavlom II.“
O pojedinačnim svecima ovisi konačna odluka o povijesnoj vrijednosti Sabora
Na sličan način, Joseph Ratzinger ostavlja Duhu Svetom da zapečati rad Sabora učinivši da njegovo pismo postane svetost života.
„Hoće li Sabor postati pozitivna snaga u povijesti Crkve ili ne, samo djelomično ovisi o tekstovima i organizacijama; ključno je pitanje postoje li pojedinačni sveci – koji su svojom osobnom voljom… spremni učiniti nešto novo i živo. Konačna odluka o povijesnom značaju Drugog vatikanskog sabora ovisi o tome postoje li pojedinci spremni osobno, u svojoj nutrini proživjeti dramu odvajanja pšenice od kukolja i tako dati cjelini jedinstvenost značenja koje se ne može postići samo riječima…
Usprkos svemu dobrom što se može pronaći u tekstovima koji su proizašli iz njega, posljednja riječ o povijesnoj vrijednosti Drugog vatikanskog sabora još nije izrečena. Hoće li, na kraju, biti uvršten među svijetle trenutke u povijesti Crkve ovisi o onima koji će njegove riječi pretvoriti u život Crkve.“ (Teološki nauk o principima: Elementi fundamentalne teologije, 377–78)
Kanonizacija Karola Wojtyłe, koji je izravno svojim životom svjedočio da Sabor prenosi Božju riječ i poziv na svetost, poziva nas da procijenimo djelotvornost Sabora promatrajući kršćanske kreposti – radost, liturgijsko sudjelovanje, marijansku pobožnost i apostolsku revnost – onih bezbrojnih katolika koje je nadahnuo.
Božanski i ljudski jezik
Očima vjere, sveti Ivan Pavao II. vidi da je sa Saborom Crkva dosegla novi stupanj u svom hodočašću vjere, stupanj obilježen dubljom sviješću o vlastitom otajstvu, pozivu i poslanju. Zbog toga on piše o svom „osjećaju zaduženosti“ Duhu Svetomu jer je „tijekom Sabora i posredstvom njega riječ Duha postala posebno izražajna i odlučujuća za Crkvu“. (Izvori obnove, 9–10 )
„Biskupi, članovi kolegija, koji su od apostola naslijedili obećanje koje je Krist dao na posljednjoj večeri, na poseban su način dužni biti svjesni duga nastalog `prema riječi Duha Svetoga` zato što su upravo oni ti koji su preveli božansku poruku na ljudski jezik. Potonji, budući da je ljudski, može biti nesavršen i podložan daljnjem preciznijem oblikovanju, ali istodobno je i autentičan jer sadrži ono što je Duh `rekao Crkvi` u određenom povijesnom trenutku. Stoga naša svijest o dugu potječe iz vjere i iz Evanđelja koja nam omogućuju izražavanje Božje riječi na ljudskom jeziku našeg doba dajući joj vrhovni autoritet crkvenog učiteljstva.“ (Izvori obnove, 10)
Posvećenost pontifikata Ivana Pavla II. provedbi Drugog vatikanskog sabora proizlazi iz tog osjećaja zaduženosti te svijesti da ga je Duh Sveti obdario i ljubio posredstvom Sabora. Stoga je odgovornost prema božanski objavljenoj istini za njega bitan pokazatelj autentične vjere.
Novo i staro blisko isprepleteni
Ivan Pavao II. misli o Saboru kao o nasljedstvu primljenom u vjeri i njegovo razumijevanje ovoga sve je samo ne ograničeno. Vjerom vidi da ovo nasljedstvo obuhvaća cjelokupnu baštinu vjere. Jasno, Ivan Pavao II. vidi strogi kontinuitet između 2000 godina stare Crkvene predaje i učenja Drugog vatikanskog sabora. Taj kontinuitet naziva načelom integracije. To znači da „možemo ponovno otkriti i, takoreći, ponovno pročitati učiteljstvo posljednjeg Sabora u čitavom prethodnom učiteljstvu Crkve, dok s druge strane možemo ponovno otkriti i ponovno pročitati cijelo prethodno učiteljstvo u onom posljednjeg Sabora”. (Izvori obnove, 40)
Na Saboru je biskupski kolegij djelovao poput mudrog „pisca koji je školovan za Kraljevstvo nebesko [koji] je poput gospodara kuće koji iz svog blaga iznosi ono što je novo i što je staro“. (usp. Mt 13,52) „U povijesti Crkve”, navodi on, “staro i novo uvijek su blisko isprepleteni. Novo izrasta iz `staroga`, a staro nalazi puniji izraz u `novom`. Tako je bilo i na Drugom vatikanskom saboru.” (Tertio millennio adveniente, 18)
„I u budućnosti ćemo se posebno brinuti za promicanje i praćenje obnove Crkve prema učenju Drugoga vatikanskog sabora, u duhu vječno žive Predaje. Zapravo, dobro shvaćenom tumačenju Predaje pripada i ispravno ponovno čitanje `znakova vremena` koji zahtijevaju da iz bogatog blaga Otkrivenja izvučemo `novo i staro iz svoje riznice`. (usp. Mt 13,52) Postupajući u tom duhu, u skladu s ovim savjetom Evanđelja, Drugi vatikanski sabor uložio je providonosne napore da obnovi lice Crkve…“ (Pismo svećenicima na Veliki četvrtak, Dominicae cenae, 24. veljače 1980., 13.)
Može li nas vjera sveca potaknuti da preispitamo vlastito stajalište?
U sadašnjoj crkvenoj klimi, prethodne tvrdnje neizbježno će izazvati različite odgovore. Za neke, zbunjenost: „Kako Ivan Pavao II. može ovako razmišljati o Saboru koji je toliko osporavan?“ Za druge, zaprepaštenje: „Je li on nesvjestan preokreta koji je Sabor donio, štete koju je učinio vjeri i jedinstvu Crkve?“ Za neke druge, snishodljivo odbacivanje: „Njegov je pogled na Sabor jednostavno naivan i proturječan povijesnim činjenicama.“
No reakcija ovisi o prethodnom uvjerenju ili stavu u vezi sa Saborom. Pravo je pitanje hoćemo li dopustiti sebi da nas vjera ovoga Sveca izazove i potakne da preispitamo svoje stajalište u odnosu na Drugi vatikanski sabor. Ako je on, koji je bio očevidac ljudske dimenzije Sabora i kao Papa bio potpuno svjestan krize vjere i katoličkog identiteta u godinama nakon njega, i dalje mogao vjerovati kao što je vjerovao, što onda mene sprječava da gledam na Sabor s vjerom?
Kao i sam Krist i njegova Crkva, Drugi vatikanski sabor znak je proturječja. Nema sumnje da ga je slijedila kontroverza niti ima sumnje da ga različite strane tumače na svoje različite načine. Je li Drugi vatikanski sabor uzrok kontroverzi i podjela ili je bio samo pogodna prigoda?
Uzrok podjela ili prigoda da se razotkriju tajne srca?
Razlikovanje je ključno za razumijevanje Kristovog poslanja. Njegov neočekivani način ispunjavanja obećanja Starog saveza izazvao je kontroverze i podijelio židovski narod. Čak je izjavio da nije došao radi mira, nego radi podjele. (usp. Lk 12,51–53) Je li on uzrok podjele ili samo povod da se razotkriju tajne srca? (usp. Lk 2,32) Ili, postoji li nešto nedovoljno ili dvosmisleno u Svetom pismu Starog zavjeta što bi objasnilo podjelu koja prati Isusovo poslanje? Isus, u svakom slučaju, gleda u srce. Za njega je pitanje vjera ili njezin nedostatak, tvrdoća ili sporost srca. (usp. Mt 13,15; Mk 16,14; Lk 24,25)
Njegova Crkva na sličan način tumači povijest hereza. Doktrinarni sukobi koji su izbili u ranoj povijesti Crkve nisu posljedica pretpostavljenih dvosmislenosti u propovijedanju apostola ili, dok se oblikovao kanon Novog zavjeta, nejasnoća u apostolskim spisima. Umjesto toga, uzrok hereze i podjela nedostatak je vjere. Ipak, s uvjerenjem kao u prvom načelu, mnogi danas drže da su nejasnoće u tekstovima Drugoga vatikanskog sabora – zbog kompromisa među sudionicima koje povijest Sabora stavlja u središte pozornosti, jer su oni lako uočljivi pogledu na Sabor „izvana“ – uzrok trenutne krize vjere.
Sudjelovanje u saborskoj svijesti Crkve
Za Ivana Pavla II., kao što je već rečeno, Drugi vatikanski sabor bio je iskustvo vjere za Crkvu. Iz toga proizlazi jedan od doista intrigantnih aspekata njegove strategije provedbe Sabora. Kako bi nadopunio sve ono što uči o Saboru i njegovu kontinuitetu s Predajom, smatra da je potrebno u to iskustvo vjere inicirati druge – kler, vjernike, laike. Odatle značaj njegovog naglašavanja „saborske inicijacije“ pod kojom podrazumijeva ne samo upute o tome što Sabor poučava, već „sudjelovanje u misteriju“, upravo „inicijaciju u stvarnost samog Sabora“, odnosno sudjelovanje u „ saborskoj svijesti Crkve“. Upravo se promicanjem ove inicijacije Ivan Pavao II. „nada da će barem djelomično vratiti svoj dug Drugom vatikanskom saboru“. (Izvori obnove, 11, 421, 422)
Dakle, za provedbu Drugog vatikanskog sabora u svojoj nadbiskupiji u Krakovu, Wojtyła reproducira iskustvo communio, iskustvo kolegijalnosti i suodgovornosti, na razini određene Crkve. Kao što je Sveto pismo Novoga zavjeta plod iskustva Krista u Duhu Svetom na Pedesetnicu i ne može se spoznati – u biblijskom smislu znanja – odvojeno od vjere koja je inicijacija u to iskustvo, tako se ni pravo razumijevanje tekstova Sabora, plod nove Pedesetnice, ne može shvatiti odvojeno od vjere u tom iskustvu čiji su plod. Ova strategija inicijacije primjenjuje se na sve skupštine Biskupske sinode održane poslije Sabora i na kontinentalne sinode vezane uz jubilarnu 2000. godinu.
Nedovoljno obuhvatan pristup tumačenju koncila
Neumorna predanost Ivana Pavla II. strategiji inicijacije reproduciranjem saborskog iskustva za mjesne i partikularne Crkve izuzetno je važna za njegovo poznavanje „iznutra“. Uz stalno pozivanje na Drugi vatikanski sabor kao objektivnu referencu djelovanja Duha Svetoga u Crkvi, sv. Ivan Pavao II. vrši svoju petrovsku službu na način koji je iznimno sličan ulozi sv. Petra u prepoznavanju prisutnosti i aktivnosti Duha Svetoga u ranoj Crkvi. To se vidi kada ocjenjuje da „ti ljudi… primili su Duha Svetoga kao i mi” (Dj 10,47); „Duh Sveti pao je na njih kao ono na nas” (Dj 11,15); „Bog im je dao isti dar kao i nama” (Dj 11,17); „Bog… posvjedoči za njih: dade im Duha Svetoga kao i nama“. (Dj 15,8)
Ovo biblijsko „kao što je učinio nama” ukazuje na pokretački misionarski motiv Ivana Pavla II. da voli druge onako kako je iskusio da njega Bog voli – upravo kroz njegovo sudjelovanje na Saboru. U tom svjetlu vidimo da je njegova provedba Drugog vatikanskog sabora jednostavno ispunjenje zapovijedi da ljubimo bližnjega kao samoga sebe.
Primjer svetog Ivana Pavla II. koji se odnosi prema Saboru s vjerom posebno je vrijedan u ovo doba kada znanstveni rad na tumačenju Drugog vatikanskog sabora pati od jednostranog isticanja povijesno-kritičkih metodologija. To i nije posve iznenađujuće jer je isti trend karakterističan i pri tumačenju Biblije. Poznato je da se Joseph Ratzinger, i kao teolog i kao Papa, trudio identificirati nedostatke isključive uporabe povijesno-kritičke metode i pokazati put do odgovarajuće biblijske egzegeze koja uzima u obzir vjeru Crkve.
Tri kriterija u tumačenju
Glavna referentna točka za njega, kao i za sve znanstvenike koji se bave ovim pitanjem, je Dogmatski ustav Drugog vatikanskog sabora o Božanskoj objavi, Dei Verbum, članak 12. Ovaj tekst kaže da je, budući da Sveto pismo ima autore, potrebno koristiti različite metodologije koje se općenito mogu opisati kao povijesno-kritičke. No tumačenje nadahnute Božje riječi ne može tu stati. Budući da je Duh Sveti božanski autor, „sveto se pismo mora čitati i tumačiti u svjetlu istog Duha po kojem je napisano“. To zahtijeva uzimanje u obzir „sadržaja i jedinstva Svetog pisma… žive tradicije cijele Crkve i analogije vjere“.
Budući da su tekstovi Drugog vatikanskog sabora plod suradnje između ljudskih autora i Duha Svetoga, ova se tri kriterija primjenjuju i na tumačenje Sabora. Sveti Ivan Pavao II. predstavlja primjer ovog tumačenja temeljenog na vjeri. Prvo, on čita pojedinačne odlomke u svjetlu cijelog saborskog korpusa uzimajući četiri ustava kao temeljne i tumačeći dekrete i deklaracije u njihovom svjetlu. Izvori obnove prividno su sintetički jer razvijaju različite teme koje se provlače kroz saborski korpus.
Drugo, njegove brojne referencije na Sveto pismo, crkvene oce i doktore, prethodne sabore, liturgiju i svece jačaju kontinuitet Sabora s apostolskom predajom (njegovim načelom integracije). Treće, učiteljstvo Ivana Pavla II. duboko je ujedinjeno s onim što bi se moglo nazvati pastoralnom hijerarhijom istina, zasnovano na apsolutnom prvenstvu Božje objave njegove ljubavi u Kristu – stoga su središnja važnost u njegovu pontifikatu 22. i 24. poglavlje pastoralne konstitucije Gaudium et spes – kao i antropologije ljudskog dostojanstva usredotočene na savjest.
Kolegijalno djelovanje je posebno djelovanje Duha Svetoga
Tumačenje Drugoga vatikanskog sabora Ivana Pavla II. dovodi u fokus četvrti aspekt čitanja tekstova u istom Duhu u kojem su napisani. To je krajnja svrha dokumenata, koja je ista kao i Božja svrha u otkrivanju i nadahnuću Svetoga pisma, budući da je Drugi vatikanski sabor „Božja riječ koja je proizašla iz tog Sabora“. (Izvori obnove, 11) Među stvarima koje je Bog otkrio je i njegov motiv za otkrivanje, naime, njegova ljubav prema čovjeku. Sabor to prenosi na sljedeći način: „Kroz ovu objavu, dakle, nevidljivi Bog (usp. Kol 1,15; 1 Tim 1,17) iz obilja svoje ljubavi govori ljudima kao prijateljima (usp Izl 33,11; Iv 15,14–15) i živi među njima (usp. Bar 3,38) kako bi ih pozvao i poveo u zajedništvo sa sobom.“ (Dei Verbum, 12)
Božanska namjera, to jest Božja ljubav, ključ je gledišta Ivana Pavla II. na Sabor „iznutra“. Promatranje Sabora „iznutra“ stoga je plod promatranja Boga „iznutra“ na temelju onoga što je otkrio o sebi. Tekstovi Drugog vatikanskog sabora plod su nasljednika apostolskog sudjelovanja u božanskoj nakani, u pastoralnom milosrđu Božanskog pastira. Za Ivana Pavla II. odlučujući trenuci vodstva Duha Svetoga na Saboru su glasovi sudionika. Ovo je najbolji kriterij po kojem se „može najbolje otkrivati i pratiti prisutnost kolegijalne i saborske misli i njezin razvoj. I upravo ta kolegijalna misao na Saboru potpada pod posebno djelovanje Duha Svetoga.“ (Ovdje i u nastavku citiram pismo nadbiskupa Wojtyłe objavljeno u jednom poljskom časopisu u travnju 1965. pod naslovom „Vijeće iznutra“.)
Pogled s vjerom „iznutra“
Ključni trenuci tijekom Sabora su, za sv. Ivana Pavla II., oni trenuci istine u savjesti sudionika kada su glasovima izrazili sud o sukladnosti teksta s apostolskom predajom. Drugim riječima, glasovi su sredstva kojima sudionici svjedoče o apostolskoj vjeri. „Na temelju rezultata glasovanja može se najbolje otkriti prisutnost kolegijalne i saborske misli i njezin razvoj. I upravo ta kolegijalna misao na Saboru potpada pod posebno djelovanje Duha Svetoga“ koje „izvana može ostati neopaženo i neocijenjeno “.
Time dolazimo do najdublje dubine pogleda sv. Ivana Pavla II. na Sabor, s vjerom, „iznutra“. Glasovi očituju svaki biskupski sud pred Bogom, to jest sa savješću kao svjedokom, u pogledu sukladnosti teksta s apostolskom predajom. To je u potpunosti u skladu s mjestom savjesti u kršćanskoj antropologiji Ivana Pavla II.. Čitavu povijest čita sa savješću. „Jer povijest se ne piše samo događajima koji se u određenom smislu događaju `izvana`; napisano je prije svega `iznutra`: to je povijest ljudske savjesti, moralnih pobjeda i poraza.” (Pismo mladima svijeta, 1985., 6)
Treći dio eseja pronađite na ovom linku.
The Catholic World Report – Žena vrsna
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Cathopic – Raquel Acosta
