Vodio sam grupe hodočasnika u Jeruzalemu. Jedan put, dok smo stajali u podnožju Brda hrama i prisjećali se Isusova proroštva, nekoliko ljudi željelo je postaviti pitanje. Radilo se o otkupljenju prvorođenog sina, o obredu čišćenja nakon rođenja djeteta, kako posložiti Lukino i Matejevo evanđelje kronološki i geografski – Betlehem, Hram u Jeruzalemu, bijeg u Egipat i povratak u Nazaret itd.
Sve su ovo dobra pitanja, ali to nisu pitanja kojima se bavi sveti Luka. Niti se oko njih vrti bit blagdana Prikazanja koje se u Crkvi s velikim poštovanjem slavi od četvrtog stoljeća. Najvažnija stvar vezana uz ovaj blagdan nije čak ni intrigantno Šimunovo proročanstvo Mariji u kojem otkriva kako će joj mač boli probosti srce „kako bi namisli mnogih srca bile otkrivene“.
Dublje značenje blagdana Prikazanja
O dubljem značenju blagdana Prikazanja govori nam njegov nadimak/sinonim kojeg dobiva u prvim stoljećima kršćanstva – Svijećnica. Taj naziv nosi jer se radi o danu blagoslivljanja svijeća koje bi se zatim koristile u Crkvi kroz cijelu godinu. Volimo svijeće jer su ugodne, stvaraju osjećaj topline i svečanosti cijelu godinu.
Kao dijete volio sam paliti svijeće u podnožju crkve. One bi nastavile podsjećati Boga na moju nakanu dugo nakon što sam napustio samo svetište. Danas volim vesele i nadom ispunjene svijeće na adventskom vijencu. Ne postoji ništa nalik zavjetnoj svijeći koja gori pred ikonom kako bi se stvorio ugođaj molitve. To su dobri razlozi za voljeti svijeće. Ali glavno značenje svijeće u katoličkoj tradiciji nije u stvaranju ugođaja ili podsjećanju Boga da odgovori na naše molitve.
Šimun, nakon što je uzeo Isusa u svoje ruke, izjavio je kako će on biti „svjetlost na prosvjetljenje pogana (op.a. koristi se naziv naroda – ali misli se na pogane)“ (Lk 2,32). Čudno je da se u tim okolnostima i na toj lokaciji spominju pogani. Kakvim točno okolnostima? Sveta Obitelj dolazi ispuniti obvezu po Mojsijevu zakonu – koja ne zahvaća nežidovske narode – već samo Židove. Mjesto radnje? Oni se nalaze u hramskoj oblasti, vjerojatno u unutarnjem dvorištu Izraela gdje je bio zabranjen pristup poganima pod prijetnjom smrti. Gospodin iznenada dolazi u ovaj Hram (Mal 3,1). No ne dolazi kako bi ostao tu. Niti je njegov plan otići do svetišta kako bi prosvijetlio svoj narod. Ne, on dolazi kako bi zapalio čitav svijet.
Svjetlo otkrivenja svim narodima
On, Svjetlo otkrivenja svim narodima, na to se odnosi naziv pogani/narodi, kasnije se ponovno vraća u Hram kao odrastao čovjek kako bi proslavio blagdan Sjenica. Večer uoči blagdana, dok je trg ispred Hrama bio ispunjen svjetlošću baklji i Židova koji plešu kako bi izrazili svoj poseban odnos sa Svevišnjim, Isus poput jeke starca Šimuna proklamira „Ja sam svjetlost svijeta“ (Iv 8,12).
Postajanje kršćaninom u prvoj Crkvi značilo je izlaženje iz tame grijeha i očaja uz pomoć sjajnog svijetla otkrivenja. U ovom svjetlu sve izgleda drugačije. Ono što je prije bilo sivo, odjednom postaje ispunjenom spektrom boja. Ono što je prije bilo mutno, odjednom postaje jasno. Ono o čemu se prije govorilo u zagonetkama konačno se može razumjeti. Ovo je u tolikoj mjeri bilo dio iskustva ranih obraćenika na kršćanstvo da su krštenje nazivali „prosvjetljenjem“ te novokrštenike koji su cijeli tjedan nakon Uskrsa nosili bijele haljine nazivali „prosvijetljenima“.
Sve do danas drevni obred uskrsnog bdijenja počinje s crkvom u mraku i zajednicom koja se nalazi u iščekivanju. Tada se uskrsna svijeća zapali od nove vatre i dok đakon navještava „svjetlo Kristovo“, manje svijeće koje drže vjernici bivaju upaljene od pashalne svijeće te se plamen se brzo širi od svijeće na svijeću. Nekad mračno svetište postaje ispunjeno sjajem stotinu malih plamenova.
Krist je naše svjetlo
Ovo je uzbudljivo za gledati. Pretpostavljam kako često zaboravimo na bit ovog obreda. Da, Krist je naše svjetlo. On nas je zapalio vatrom svoga Duha i on nas poziva da „budemo svijetlo svijeta“ (Mt 5,14). Nije smisao, niti bi On tako htio, da držimo to svjetlo ispod posuda u našim domovima i crkvama. Svjetlo koje smo primili namijenjeno je čitavom svijetu koji posustaje/prebiva u tami. Blagdan Prikazanja je zapravo zadaća, podsjetnik da se čitavi posvetimo onomu što posljednja trojica papa nazivaju „novom evangelizacijom“. Svijeće u kojima uživamo u bogoslužju i pobožnostima su podsjetnik na to da ne smijemo odmarati dok još ima ljudi koji se nalaze u dolini smrti.
Marcellino D’Ambrosio, Ph.D. – Integrated Catholic Life
Preveo: Nenad Palac
Foto: Unsplash
