Prije osam godina ostala sam prvi put trudna. Tada je započeo i naš put koji će biti pun borbe i boli, ali praćen Božjom milošću. U 6. tjednu trudnoće doživjela sam krvarenje. Uslijedila je prva kiretaža.
Liječnik nas je bodrio da ne odustajemo i ne gubimo nadu. Iste sam godine još dva puta ostala trudna. Prvi put sam iskrvarila tri dana nakon pozitivnog testa. Drugi put nisam nikome niti govorila za pozitivan test. Čekala sam 9. tjedan trudnoće da odem k liječniku. Maštala sam da ću doći kući sa slikom ultrazvuka i obradovati muža. Plod je bio razvijen, ali nažalost nije bilo otkucaja srca. Poslana sam u bolnicu na kiretažu. Muž i obitelj bili su u šoku jer nisu niti slutili da sam trudna. Tada smo odlučili pričekati s ponovnim pokušajima. Bio mi je potreban odmor, fizički i psihički.
Nova trudnoća, nova nada, nova kiretaža
U proljeće dvije godine poslije smo išli u Rim. Tamo sam saznala da sam opet trudna! Išli smo na misu, vidjeli papu Franju i primili njegov blagoslov na misi. Bili smo puni nade i uvjereni da će ovaj put sve biti drukčije. Vratili smo se kući i odmah otišli k liječniku. Narednih mjesec dana išli smo na kontrole svaki tjedan. Pratili smo kako se plod razvija, srce kuca, i beba sve više i više raste. U 10. tjednu trudnoće liječnica više nije vidjela otkucaje srca. Zvala je još nekoliko liječnika da pogledaju i mijenjala ultrazvuk, ali srce je prestalo kucati.
Nisam htjela opet na kiretažu i molila sam ih za alternativu pa su mi dali tablete koje izazivaju krvarenje. Nisu djelovale tako da sam ipak morala na treću kiretažu. Uslijedile su brojne pretrage da bi se pronašao uzrok nemogućnosti zadržavanja trudnoće. I mene i muža su testirali. Oboje smo bili zdravi i nisu mogli naći nikakav biološki uzrok svemu tome. Ponuđena nam je još samo histeroskopija maternice da je razmotrimo kao opciju. Mjesec dana nakon kiretaže, kad sam bila na kontroli, ispostavilo se da nije sve uklonjeno i da je potrebno ponoviti kiretažu da ne bih dobila sepsu. Odmah sutradan su me hitno operirali i po četvrti put strugali maternicu.
To je bilo dva tjedna prije nego što ćemo ići na godišnji odmor. To ljeto sam napunila 30 godina. I tog ljeta se počelo mijenjati sve.
Znali smo da je samo u Božjim rukama
Njemu smo sve predali. Išli smo u Međugorje gdje smo se pridružili jednoj molitvenoj grupi. Taj dan je ostao nezaboravan u mom sjećanju. Pun iskustava i događaja, milosti i blagoslova. Iz Međugorja smo išli u Vepric. Nakon pristupanja sakramentu ispovijedi, prisustvovali smo predivnoj sv. misi. Stajali smo svi držeći se za ruke oko oltara kada je bila euharistija. Nakon sv. mise svećenik je pozvao nas i još neke parove koji su imali problema i položio ruke na svakoga od nas posebno i molio se za nas. Svi su se molili za nas. Nismo mogli vidjeti sve ljude jer smo bili okrenuti leđima, ali tu snagu, taj val blagoslova smo osjetili. Gorjeli smo. To se ne može opisati riječima.
Kada sam se poslije molila kod Gospina kipa u špilji i predala se, osjećala sam se kao da lebdim. I čula sam u srcu Gospu kako mi šapće da se ne bojim, da ćemo imati djecu, samo da vjerujemo! Taj dan mi je i dan danas u jasnom sjećanju, a Vepric od tog dana zauzima posebno mjesto u srcu.
Unatoč svemu, nisam strahovala, osjećala sam mir
Godinu dana poslije zakazala sam termin za preporučenu histeroskopiju. Ispostavilo se da imam Asherman sindrom. Radi se o zaraslicama i oštećenjima maternice koji su posljedica kiretaža. Zaraslice je liječnica uklonila koliko je mogla. Dali su mi terapiju tableta koje bih trebala piti preventivno u slučaju nove trudnoće. Liječnici su rekli da bi najgori slučaj bio da mi se zarasline vrate i da u trudnoći posteljica zaraste u trbuh. Tada bi mi morali izvaditi cijelu maternicu. Ne baš bajno. Pomirili smo se i s tim. Što je, tu je.
Nisam baš strahovala. Osjećala sam neki mir i vjerovala da će sve biti dobro. Rodica mi je par puta nudila da mole devetnicu za nas. Iako je moja želja za djetetom bila velika i često sam maštala kako bi ga nazvali ako bude dječak ili ako bude djevojčica, moliti za to mi se činilo pomalo sebično.
Molila sam Boga da me očuva ponovnog podnošenja boli i novih kiretaža
Jedne nedjelje oko Božića u srce mi je tijekom svete mise došlo ime David. Ubrzo nakon toga, dok sam sjedila na poslu, kroz prozor sam ugledala kombi sa slikom Gospe i malog Isusa u naručju. Na kombiju je velikim slovima pisalo: „Vjeruj u Boga!“ Budući da živim u inozemstvu, vidjeti ovakav kombi s hrvatskim natpisom bilo je ravno čudu. Taj dan sam odlučila ipak pristati na devetnicu.
Molila sam Boga da mi više ne da trudnoću ako mu nije u planu da rodim živo i zdravo dijete. To mi je bila jedina želja i molba. Samo da ne zatrudnim i ne podnosim opet torture kiretaže. 9.2.2015. započeli smo devetnicu Padre Piu. Molilo je 20-ak ljudi za nas. Sve su to nama dragi ljudi koji su se, kad su čuli da molimo, sami priključili. Prikazivali smo mise, postili o kruhu i vodi. Zadnji dan devetnice je bio na Pepelnicu, a nismo to ni znali kad smo počeli moliti.
Naše su molitve bile uslišane, sada imamo dvoje mališana
Sredinom trećeg mjeseca sam se zabrinula jer mi je menstruacija kasnila. Znam još da sam u drugom mjesecu imala mjesečnicu koja je trajala samo jedan jedini dan. To je bio 9.2., dan kada smo započeli devetnicu. U trećem mjesecu nikako nisam dobila mjesečnicu. Pomislila sam da su se zarasline Ashermanova sindroma vratile i sprječavaju možda protok krvi. Htjela sam otići k liječniku, ali muž me nagovorio da napravim test. Meni na kraj pameti nije bilo da bih mogla biti trudna. Test je bio pozitivan! Nisu zarasline ni Asherman sindrom, nego beba. Beba koja je po medicinskom računanju začeta 20.2., zadnji dan naše devetnice. Bila je to trudnoća iz snova, bez komplikacija! Beba je rođena i zove se David. Dvije godine nakon Davida stigla nam je i seka Rita.
Bog je velik! Prepustite mu svoje srce, svoje borbe i svoj život. Vjerujte mu i on će ispuniti sve želje vašeg srca!
Franciska Bratić – Žena vrsna
Foto: Obiteljska arhiva
