Svjedočanstvo o oslobođenju od ovisnosti o video igricama-1.dio

oslobođenju od ovisnosti

Pavao Čavlek je bio apsolvent na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu i pred njim je bila još samo obrana već predanog diplomskog rada. Trebao se vratiti s otoka Krapnja na koji je otišao zbog podvodnog ribolova – hobija koji je jako volio. Uživao je u morskim dubinama, a još više u dijeljenju ulova sa svojim bližnjima. Međutim, ovog puta jedan je njegov zaron završio tragično, jer se u četvrtak 19. lipnja 2008. iz morskih dubina više nije vratio.

Svom je dušom pjevao slavu Bogu, bio je potpuno iskren svojim prijateljima i roditeljima, uvijek spreman za šalu, te je svojom vedrinom unosio posebno ozračje i entuzijazam u svako društvo u kojem se našao. Posebno je volio djecu koja će i najviše osjetiti njegov odlazak. Dva mjeseca prije svoje smrti napisao je svoje svjedočanstvo o ovisnosti o igricama na računalu kojeg donosimo.

Najprije sam bježao od stvarnosti samo u svojoj mašti, a kasnije sam to isto počeo raditi koristeći računalo

Zovem se Pavlek, odgojen sam u katoličkoj obitelji, a ovo je svjedočanstvo o mojoj ovisnosti – o igrama na računalu. Svaka ovisnost je u biti bijeg od nečega, pa tako ni ovisnost o igrama na računalu nije iznimka. Nikad nisam bio sklon bježanju od stvarnosti pomoću klasičnih metoda – alkohol, droga, … Budući da sam oduvijek bio sklon apstrakciji i imao bujnu maštu, takva su bila i moja bježanja u svjetove koje sam ja stvorio i u kojima sam ja imao svu kontrolu – u tim svjetovima ja sam bio bog. Najprije sam bježao od stvarnosti samo u svojoj mašti, a kasnije sam to isto počeo raditi koristeći računalo.

Razdoblje osnovne škole bilo je ispunjeno ruganjem na moj račun zbog mucanja i pogledima sažaljenja

Razloga za bijeg u ovisnost bilo je više, no glavni je bio mucanje. Počeo sam mucati kad sam imao oko 5 godina. Točno se sjećam scene u kojoj sam prvi put svjesno zamucao i postao ,,opečaćen” kao mucavac. Pod teretom pogleda ljudi (neki obiteljski prijatelji), spoznao sam da sam drugačiji – bila je to velika rana. Od tog događaja mucao sam sve više i svakom zamucanom riječju postajao sve svjesniji svog hendikepa koji me još više ,,gušio”, a rana je bilo sve više. Razdoblje osnovne škole bilo je ispunjeno ruganjem na moj račun zbog mucanja i pogledima sažaljenja. Upravo su ti pogledi bili najbolniji i ostavljali najdublje rane. Srednja škola je prošla sličnim scenarijem.

Računalo sam prvi put vidio kod obiteljskih prijatelja još kao dijete. Bila je to Amiga 500. Vrlo rado sam odlazio do tih prijatelja, samo da bih promatrao kako se starija djeca na njemu igraju. Samo gledajući kako se drugi igraju, toliko sam se zadubio da sam zaboravio na sve probleme i svu stvarnost, a tek kada sam sjeo i sam zaigrao – bilo je jednostavno neopisivo. Kasnije kad sam imao oko 16 godina već sam i posjedovao računalo.

U početcima igrao sam svaki dan i to u prosjeku po 3 – 4 sata na dan

U drugom polugodištu prvog razreda nabavio sam prvu pravu igru – Diablo. Kada sam je pokrenuo, ruka mi se tresla od uzbuđenja, srce je lupalo kao da će iskočiti van – potpuna sreća, rješenje svih mojih problema! Barem se tako činilo. U početcima igrao sam svaki dan i to u prosjeku po 3 – 4 sata na dan. Nakon što sam igru Diablo odigrao oko 6 puta, počela mi je biti dosadna, pa sam smišljao kako da dođem do novih igrica. Rješenje je bilo to da sam prestao jesti u školi i tako uštedio 100 kuna na mjesec. Kasnije sam se više zbližio sa dečkima iz razreda koji su imali isti ,,hobi”, pa smo razmjenjivali igrice.

Kad dođem kući i moram birati između učenja i igranja, učenje nema nikakve šanse

U višim razredima igrao sam sve više i više, pa sam neke dane igrao doslovno i do 18 sati. Škola je patila zbog moje ovisnosti, no nikada toliko da bi se to jako isticalo. Sva četiri razreda sam prošao sa vrlo dobrim uspjehom i to sa minimalnim trudom – učio sam u prosjeku 20 – 30 minuta na dan. Za vrijeme odmora između satova nisam izlazio na hodnike, već sam većinom pisao ili prepisivao zadaće, učio, radio šalabahtere,… jer sam znao da kad dođem kući i moram birati između učenja i igranja, učenje nema nikakve šanse. I tako sam se provukao kroz gimnaziju uz mnogo spretnosti i neke neopisive ,,slučajne” sreće. Na maturalno putovanje u Španjolsku nisam išao, već sam za taj novac (2500 kn) nadogradio računalo.

Ponekad sam hodajući ulicama Varaždina (u stvarnom svijetu) razmišljao o primjeni opcija Save i Load u stvarnom svijetu

Jednostavno je neopisiv osjećaj potpuno se izgubiti u zamišljenom svijetu u ulozi heroja kojeg si sam kreirao i njime rješavati zadatke, spašavati ljude, otkrivati blaga, pričati s likovima, zarađivati novce, kupovati bolja oružja i oklope, ubijati razne beštije (trolove, ogrove, divove, ente, zmajeve, pale vitezove, zle mađioničare, …) i tako rasti u iskustvu, vještini, snazi, izdržljivosti, okretnosti, … U svijetu računalnih igrica nije bilo pogrešaka, sve je bilo točno onako kako sam ja to htio, a kada bih napravio neku glupost za koju bih morao snositi odgovornost, jednostavno bih se poslužio opcijama Save i Load (pohrani poziciju i nastavi s prije pohranjene pozicije). Ponekad sam hodajući ulicama Varaždina (u stvarnom svijetu), razmišljao o primjeni opcija Save i Load u stvarnom svijetu (npr. kad bih dobio neku jedinicu u školi), ne shvaćajući da to nije moguće u stvarnom svijetu – linija između dva svijeta u koja sam ja živio bivala je sve tanja.

Ja sam bio bog

U svijetu računalnih igrica sve je dopušteno, sve je moguće, sve je kao u ovom realnom svijetu, samo mnogo privlačnije, jer ja sam glavni lik u tom svijetu i ono najvažnije – ja ga kontroliram. Da, kontrolirati svijet je bilo ono zbog čega sam igrao igrice – ja sam bio bog. Zanimljivo – u mojoj najdražoj igri Baldur’s Gate glavni protagonist igre tj. moj lik upravo je u toj priči bio polubog – slučajno? ,,Biti kao bog” – nije li to čežnja svih ljudi, nisu li zbog toga pali anđeli s neba predvođeni Luciferom i njegovom željom da bude jednak Bogu, nisu li zbog te iste želje Adam i Eva istjerani iz Raja, ne pita li se samo ime najvećeg vojskovođe arkanđela Mihaela ,,Tko je kao Bog?” želeći naglasiti da nema drugih bogova osim jedinog i istinitog Boga.

Sve vrijeme mog igranja znao sam da radim krivo, no jednostavno nisam si mogao pomoći. Nekoliko desetaka puta pokušao sam se osloboditi od igrica, no bezuspješno, jer sam se borio sam, a neprijatelj je bio mnogo jači – onaj isti neprijatelj koji mi je godinama šaptao u uho: ,,Ti jesi bog.”

Nakon mjesec dana vratio sam se kući i spalio sve svoje igrice

Otišao sam u Istru kod obiteljskih prijatelja i dobrih vjernika na mjesec dana kako bih radio u stolarskoj radionici kao pomoćnik, samo da se maknem od igrica. Nakon mjesec dana vratio sam se kući i spalio sve svoje igrice (oko 30-ak CD-a). Mislio sam kako sam napokon nakon 5 godina ovisnosti slobodan i umislio si da sam ja napravio veliku stvar i na fini način rekao Bogu – ne trebam Te. Jasno, ovisnost se vratila i to na vrlo profinjen način (kao i uvijek); npr. mlađi brat mi donese neki CD da mu ga presnimim, a na CD-u igra koju sam oduvijek htio igrati, ili ,,slučajno” pronađem neki zametnuti CD s igrom, ili mi jednostavno dođe neki od prijatelja s nekom igrom da mi je posudi, ili već nekako, igre su uvijek pronalazile put do mene i to uvijek one koje sam baš htio – opet slučajno?

Igrao sam dokle god sam mogao držati otvorene oči tj. do 4, 5, ili 6 sati ujutro

Na ljetnom roku 2001. upisao sam se na FOI u Varaždinu. Postao sam student, no ovisnost me ni dalje nije puštala – i dalje sam u prosjeku igrao 6 – 8 sati dnevno. Uglavnom sam igrao dokle god sam mogao držati otvorene oči tj. do 4, 5, ili 6 sati ujutro onih dana kada nisam morao rano na predavanja. Unatoč mojim nastojanjima da idem spavati barem prije 3 sata, to nikako nije išlo. Kada bih ugasio računalo prije nego bih bio mrtav umoran, jednostavno ne bih mogao zaspati od uzbuđenja znajući da me čeka neka uzbudljiva bitka, neka princeza koju treba spasiti, nivo koji treba proći, zmaj kojeg treba ubiti, … i to sve 1 metar udaljeno od mojeg kreveta. Spavao sam 5 – 6 sati i prvo što bih napravio kada bih se probudio (kada nisam morao na predavanja), bilo je paljenje računala i to bez silaženja s kreveta.

Dok bi se operativni sustav podizao, ja bih se presvukao za 30-ak sekundi, sjeo za računalo i nestao iz zemlje živih – i dalje sam se igrao boga. Sjećam se hrabrih obećanja samome sebi i Bogu gotovo svakog podneva kada bih se budio – obećanja da danas neću igrati. Sjećam se stotina borbi koje su se odvijale svakodnevno u mojoj glavi. Sjećam se dubokih kajanja gotovo svakog jutra prije spavanja, kada bih ugasio računalo, legao u krevet, osvrnuo se unatrag i vidio da sam izgubio još jedan dan svog života. Palo je zaista mnogo pokajničkih suza. Jedino je još nada tinjala, a to definitivno nije bila moja zasluga već zasluga Duha Svetoga, jer ja bih od sebe već odavno digao ruke i ugasio zadnji plamen nade.

I dok se đavao borio da se ja ne oslobodim svoje ovisnosti, Bog je vidio moje pokajničke suze i svu moju slabost te se sažalio.

Nastavak svjedočanstva….

Pavao Čavlek

Žena vrsna

Foto: Pexels.com

Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.