Pokojni Sartre iz dna duše je mrzio pogled bližnjega. Držao je da je pogled drugoga vatra koja spaljuje dušu. Pogled uništava. Pakao je da me drugi gleda. Toliko ljudi danas bježi od pogleda drugoga i zatvara se u svoje sobe. Svakodnevno nestaje na tisuće ljudi koji od svoje sobe stvaraju doživotnu samicu. Žive skriveni od pogleda svojih najbližih. Ne žele nikoga gledati niti da ih itko gleda.
Zašto se skrivaš?
Sartreova istina nije daleko nikome od nas. Kažu za svetog Franju Asiškoga da se povlačio u šumu i nije htio da ga itko vidi kada se nalazio u lošem stanju. Tada nije mogao odsijevati vedrinom i mirom i nije htio svojom pojavom nikoga ranjavati. Sijati u druge nemir.
A mi, običnim smrtnici, koliko puta bismo se mi htjeli povući? Postati nevidljivi za okolinu. Skriti svoje nezadovoljstvo. Umor. Nemir. Kada smo u lošem stanju, stvarno nas bole pogledi naših bližnjih. Sartre je puno pio. Imao je istovremeno po nekoliko ljubavnica. Gubio je zube. Dok je s jedne strane bio sve slavniji, istodobno je, osobno, bio sve jadniji. Mračniji. Mučniji. Možemo zamisliti kako je u takvom stanju preteško podnositi da te netko vidi onakvim kakav stvarno jesi.
Pogled pun ljubavi vadi nas iz naših samoća
Sjetimo se Adama. Nakon što je izgubio nevinost, skrio se u grm. Nije htio da ga Bog vidi. Bog ga je izvukao iz grma Svojim glasom. Zvao ga je! Adam je izišao jer je osjetio blagost u Božjem prijateljskom glasu.
A sada se možemo sjetiti Petra. Nakon zataje Krist ga je pogledao. To je bio pogled istine i ljubavi. Pogled sjećanja. Duboke spoznaje samoga sebe. Nakon tog pogleda Petar je gorko zaplakao i izlio kroz suze sav jad i gorčinu.
Krist Posljednjeg suda na ikonama istočne Crkve ima dječje oči. Velike oči pune nevinosti i milosrđa. Te me oči i sada traže. Na Sudu će me pogledati. To će biti stvarni posljednji Sud. Sve će biti golo i razgoljeno. Ljubav zaklanog Jaganjca će odnijeti pobjedu nad svim mojim skrivenim zlom. Milosrđe nevinog Djeteta trijumfirat će nad mojim paklom. Mojom bijedom. Gorčinom. Mojom zlobom.
Dođi k meni, iziđi..
Sv. Franjo Asiški nije ostajao dugo skriven u šumi. Bacao se na koljena pred pogled Raspetoga. Rane Raspetoga liječile su njegove rane. Milosrdni pogled betlehemskog Djetešca vraćao je Franji izvornu nevinost. Mir i dobro. Vedrinu onoga tko se osjeća do kraja ljubljen onakvim kakav jest.
Sartre je u trenutcima mučnine govorio da je svaki čovjek besmislena strast. Sv. Franjo Asiški i danas širi svijetom miris slatke Kristove ljubavi. Ta nas ljubav prijateljski doziva: Adame, dođi k Meni! Ja sam Tvoj brat! Kuća Očeva puna je milosrđa! Iziđi!
don Šimun Doljanin – Žena vrsna
Foto: Ant Rozetsky – Unsplash
