„U zabludi je tko misli da je proročansko poslanje Fatime do kraja ostvareno“, rekao je papa, danas emeritus, Benedikt XVI. na propovijedi u Fatimskom svetištu 13. svibnja 2010. godine. Zaista, poruke Blažene Djevice Marije iz Fatime aktualne su i danas. I dok ih jedni smatraju apokaliptičnim i teškim, drugi ih shvaćaju – olako. No, istina je da je poruka iz Fatime ključ za razumijevanje ne samo prošloga, nego i ovoga stoljeća – sadašnjosti i budućnosti svijeta.
Tom prigodom retke našega portala otvorili smo zakladi koja živi fatimsku poruku u javnosti, a njene članove možemo smatrati svojevrsnim borcima za Istinu koje-je Gospa toliko tražila. Mnogi ste čuli za Vigilare, no tko su oni i kako ih Fatima veže, pročitajte u intervjuu s predsjednikom „onih koji su budni“, gospodinom Vicom Batarelom.
Odakle je došla ideja za osnivanjem udruge Vigilare?
Iza toga stoji cijela jedna priča. Bio sam na poslu i nazvala me supruga, koju su pak nazvale njezine prijateljice da je negdje u 11 sati prijepodne (kad su djeca još doma, prije no što krenu popodne u školu) na televiziji, u sklopu školskog programa emitiran neki dokumentarni program koji je pokazivao Pariz. Među inim stvarima bilo je govora o nekim sado-mazohističkim spravama u nekoj pariškoj trgovini. To su prikazivali! Mame su „poludjele“ i rekle: „Nešto moramo napraviti!“ A ja sam rekao: „Da, lijepo, ali ja sam na poslu sada.“ I dalje je govorila: „Da, ali nešto moraš napraviti!“
I onda, znajući još iz Australije mentalitet s medijske strane, napisao sam e-mail opisavši vrlo kratko o čemu se radi i poslao svim svojim prijateljima. Govorim tu o 2008. godini, vremenu prije Facebooka i drugih društvenih mreža. Poslao sam, dakle, mail i zamolio da na adresu Hrvatske radiotelevizije pošalju prosvjedno pismo, mogli su svojim riječima napisati ili kopirati dobiveno, što su u većini slučajeva i činili. U roku od nekoliko dana HRT je dobio oko 3500 mailova i vrlo je ozbiljno shvatio situaciju te je odgovornima dao opomenu pred otkaz i čak ih lišio dijela plaće, jer je toliko ljudi protestiralo.
Sve ostalo je povijest
Tako je Vigilare u biti počeo. Mi smo u početcima bili virtualna zajednica, nismo se htjeli registrirati ni kao udruga. U slobodnoj smo zemlji, u kojoj vlada demokracija, idemo slobodno djelovati! Već tada su počeli naše vrjednote gaziti. Otada – sve ostalo je povijest. Kasnije smo se registrirali kao udruga, gledali smo na stvari koje gaze naše vrjednote. Sjećam se Red Bullove reklame za Božić koja nas je ismijavala s četiri mudraca. Nazvao sam ih u ime građanske inicijative Vigilare i rekao da je takav način neprihvatljiv, no nisu nas ozbiljno shvaćali, pa smo i njih morali „zasuti“ porukama elektroničke pošte nakon koje su maknuli tu „reklamu“. Bilo je tu još puno inicijativa i reakcija, no rekao bih da smo mi prvi u Hrvatskoj počeli to raditi – reagirati.
Drago mi je da je danas više toga i da malo – pomalo postaje normalno ustati i dići svoj glas. Vigilare znači biti budan. Znači, uspjeli smo tu nekako probuditi svijest ljudi. Moram priznati da mi je najljepše bilo kad smo u velikom broju reagirali na blasfemični Gavellin plakat Majke Božje, katastrofalni, sablazni. Ja čak nisam ni bio u Zagrebu, ljudi su reagirali i u roku od 24 sata plakat je bio maknut. Hvala Bogu!
Obiteljske i antikatoličke stvari – tu najviše reagiramo. Najviše smo ponosni što smo doveli Judith Reisman i Lilu Rose, što smo bili dio referenduma o braku. Grozd i mi prvi smo slagali te baze za referendum. Danas imamo puno udruga i inicijativa, daj Bože da nas je još i više.
Dakle, postojala je konkretna potreba?
Da, svakako. Potreba je bilo i danas ih ima još više! Uskoro će biti deset godina od našeg djelovanja i moram reći da mi je jako drago čuti da, primjerice, jedna ljevičarska redateljica govori da mi radimo „vigilarizaciju društva.“ To!
Naš je prvenstveni motiv za susret s Vama stota obljetnica ukazanja u Fatimi, koju slavimo 13. svibnja. Jedna od hvale vrijednih akcija svakako je donošenje hrvatskom narodu knjige „Fatima – poruka tragedije ili nade?“, koja je izdana na 18 jezika u više od 4,7 milijuna primjeraka diljem svijeta. Što ste njenim izdavanjem htjeli postići i kome je sve knjiga namijenjena?
Mi djelujemo u građanskoj sferi i naša udruga nije službeno katolička, iako smo mi vrlo ponosni i ne povlačimo se pred činjenicom da smo katolici. Ustvrdili smo da je jako važno promovirati nešto za stotu godišnjicu Fatime. Gospa je najavila da će se ići u izravni boj na zlo. Sve ovo što mi radimo, kao i udruge slične nama, zapravo je boj protiv posljedica zla. Mi reagiramo, promoviramo ili senzibiliziramo. To je sve dobro, ali mi smo tražili nešto još dublje. A to „dublje“ je duhovno. I Gospa Fatimska je 1917., sve što mi danas proživljavamo, prorekla tada. Sve se to dogodilo: dva svjetska rata, različite revolucije, naročito seksualna protiv čijih se izopačina mi danas borimo. Mi katolici kažemo „izopačina“, a sekularni svijet to zove dekonstrukcija. Dekonstrukcija obitelji, društva i tradicije. I zato mi toliko zastupamo tradiciju – jer, narod bez tradicije nestaje.
Izdali smo i Križni put, pa evo i male ekskluzive: radit ćemo na jesen čudotvornu medaljicu, tu je i knjiga o Fatimi. Mi jesmo katolički narod, mi jesmo katolička zemlja, iako nam je to nekad teško reći. U dubini i u biti – to jesmo. I važno je održavati tu „duhovnu temperaturu“ u našem narodu. Kad smo poslali ovu knjigu o Fatimi, koju su dobili na desetci tisuća ljudi, dobili smo na stotine pisama od mladih i starih. Najljepši primjer bila je jedna žena koja je pročitala knjigu i rekla: „Nakon 24 godine sam otišla na ispovijed.“ Nakon 24 godine! Toliko je svjedočanstava… Održavanje katoličke pobožnosti je izuzetno važno!
Gospa nas je naučila moliti krunicu
Zašto katoličke pobožnosti, zašto Fatima? Zato što nas Gospa uči: žrtvovati se za grešnike, moliti krunicu. Ona je govorila da će doći do obraćenja Rusije ako se cijeli svijet posveti Njezinom srcu. A ako ne – doći će do zabluda. Koje zablude mi imamo u svijetu? I to od Rusije. Primjerice, ovo što danas radimo – „Imam pravo živjeti“, vezano za pobačaj – ta zabluda je krenula iz Rusije! Službeno, zakonski, jer se to širilo iz komunističkog Sovjetskog saveza. I cijelo razgrađivanje obitelji, sve je krenulo otada.
Tako da, Gospa nam je stvarno kao Majka došla i rekla: „Djeco, napravite to i to. Imate Izvor, Bog vam šalje poruke.“ Ali mi ljudi i dalje ne slušamo. No, vjerujemo kako u hrvatskom narodu ima ljudi koji će slušati, i to ne samo slušati, nego i djelovati. Uz knjigu smo slali i krunicu za koju su mnogi zahvaljivali. Sada ćemo baš za obljetnicu imati Fatimsku krunicu i kako je moliti. Tako da mi nastavljamo dalje ove godine.
Znam da neki ljudi misle: „Što to sad Vigilare radi?“ Ali to ide zajedno, jer naša cijela motivacija, i ja bez srama kažem, sve ovo što mi radimo je iz sljedećeg: kao prvo, ja sam građanin ove zemlje, drugo, ja sam porezni obveznik; treće, u ovoj zemlji imam pravo reći što mislim. No, ono što mi je ipak ispred svega i čega se ne sramim jest moja vjerska motivacija. Ja sam katolik i znam što je katolička vjera napravila za cijelu civilizaciju. Cijela zapadna civilizacija je izgrađena na katoličkoj vjeri.
Pokora!
I treća tajna, nakon poticaja za molitvu krunice i posvete Rusije Marijinom Presvetom Srcu, uključuje ono anđelovo: „Pokora, pokora, pokora!“ Te su riječi upućene svima nama danas. Nije to nešto što se tek nekad dogodilo. I kad čitate sve analize o Fatimi, shvatite da se sotona toliko uzoholio i on izaziva, rekao bih, kozmički rat između sebe i između žene. A mi danas biramo strane. Na engleskom jeziku za to postoji izraz: fence sitters – toga nema više, nema više sjedenja na ogradi, ti danas biraš: ili ćeš danas ići u tu bitku za kulturu života, za Božje kraljevstvo – ili ćeš biti sa strane. A ja ću reći da je to gledanje sa strane danas – težak grijeh propusta! Vigilare je stoga prirodnim slijedom došao do Fatime.
Obzirom na poruku iz Fatime i onu misao sestre Lucije da će se posljednja bitka voditi na području braka i obitelji, kako Vi vidite kršćanski brak i obitelj, koji su sposobni odolijevati zlu?
Kao sociolog gledam točno kako se to događa. I to nije slučajno, nema veze s konspiracijom. To je sustavno napravljeno, naročito na određenim fakultetima u Americi i Europi gdje su djelovali sljedbenici tzv. Frankfurtske škole: Reich, Kinsey. To su ljudi koji su „drmali“ sveučilištima i utjecali na mlade ljude koji su pohađali te fakultete. I te tzv. postmoderne ideje potpuno razgrađuju, dekonstruiraju. Nema više muško-žensko, za njih su obitelji mjesta gdje se događa nasilje i pedofilija…
I zapravo, kad slušate, primjerice, naše ljevičare, „kulturnjake“, za pomisliti je da ti ljudi imaju teške rane iz obitelji! Oni obitelj ne mogu smisliti! Danas se brak ne promovira. U Hrvatskoj je djece koja se rađaju van braka oko 18 posto, dok ih je na Islandu čak 64 posto.
Brak stvara stabilnost u društvu
U dijelovima zapadne Europe brak je, takoreći, nestao! A mi svi koji smo u braku jako dobro znamo (naročito žene!) što to znači brak. Dajemo bračnu privolu, svoju riječ! Što muškarac ili žena zakonski i moralno mogu jedno drugome kad drugo poželi otići? Zakon i institucija braka stvara stabilnost u društvu. Sestra Lucija je govorila o tome što se događa sada: imate destabilizirana društva, izgubljene ljude i – jake države. Sve to vodi prema totalitarizmu, državi koja sve kontrolira, sve određuje. Sjetite se naše akcije protiv onakvoga spolnoga odgoja: zar će oni meni određivati što će moja djeca učiti o spolnosti? To je indoktrinacija!
A što jake obitelji rade? Stabilan brak stvara jaku obitelj i jake ličnosti u našoj djeci. Naša djeca, ako su nam obitelji jake, ne trebaju državu koja će im nametati tzv. vrijednosti. Obitelj je najvažnija, a ovi koji su etatisti, ti revolucionari, oni vole kontrolirati državu koja pak kontrolira pojedince. Njihov plan je zahvatiti što više pojedinaca. Ne obitelji, ne majke ili očeve, ne više niti muško ili žensko – nego, ti, biraj. Zato se danas najveća bitka vodi oko dva termina: reproduktivna prava (pitanja pobačaja) i tzv. rodnog identiteta, transgenderizma.
Kad je sestra Lucija govorila te riječi, ljudi su možda mislili da to neće doći. Ali događa se…Hrvatska je, Bogu hvala, još uvijek otok po tom pitanju. Još idem u Australiju gdje sam i rođen, no vidim da su ljudi ondje anestezirani, nema više bitke. Mi u Hrvatskoj se još uvijek borimo.
Hoće li onda Hrvatska opet biti „predziđe kršćanstva“? Ili već to jesmo?
Mislim da već jesmo. Mi, Poljska, donekle Mađarska, Slovačka. Ovaj dio Europe je zadnje uporište i to sve više vidim. Kad sam došao u Hrvatsku i vidio duhovno bogatstvo: ljude na misama, studentski vjeronauk, oduševio sam se. Pa i vi – žene vrsne, dio ste toga!
U toj neprestanoj borbi dobra i zla isprepliću se i Božje milosrđe i grijeh. Gospa nas neprestano podsjeća da prestanemo vrijeđati Boga i otvoreno Mu se protiviti grješnim životom. A i sam Bog se u svojoj promisli ne vara i ne mijenja – ako je prije stotinu godina vrijedilo pravilo da je odustajanje od grešnih navika neminovan uvjet za dobru i sretnu budućnost, onda to sigurno vrijedi i danas. Ipak, među katolicima nailazimo na sve popularnija samotumačenja Božjeg milosrđa u kojemu Bog sve oprašta, dok ja i dalje radim po svome…čak nailazimo i na one koji niječu postojanje zla tražeći „u svemu dobro“. Koje je Vaše životno iskustvo?
To je to razgrađivanje, ne samo u društvu, nego nažalost i u Crkvi. Preko nekih modernista koje je već papa Pio X. osudio. Relativiziranje dobra i zla je jako. Ja sam za to da se vratimo vjeri naših predaka – oni su živjeli s krunicom u rukama i sa svakodnevnim teškim radom. Žrtvovali se, mrtvili se. Mnogi nisu bili školovani, ali su živjeli jedan sređeni život. Vjera ti daje sređeni život. To ne znači da nemaš problema, ali imaš sređeni unutarnji život!
Jer, grijeh nas razara, grijeh postoji. Zlo postoji. Pakao postoji. I svi koji olako govore o Božjem milosrđu: „O, nema frke, ja ću uplesati u raj!“ – vrlo oprezno s tim! To je preuzetnost. Milosrđe da – ali pretpostavlja obraćenje! Priznati da sam slab, da sam sagriješio. A oholo razmišljanje i preuzetnost – to je vrlo opasno. Bog je milosrdan, ali je i pravedni sudac. Neki se ljudi, čak i u Crkvi, ponašaju kao da Boga nema. A svi ćemo morati stati pred Boga licem u lice.
Sreo sam jednog hrabrog čovjeka, koji je nedavno nešto vrlo hrabro napravio u društvu. Zahvalio sam mu kao jedan katolik drugome, a on je rekao: „Ne trebate vi mene hvaliti. Ja znam da ću morati pred Bogom za svoja djela odgovarati.“ I to je ta svijest, što god mi radimo, svaki dan, kako se ponašam danas kao sin Božji, kao kći Božja, morat ću pred Bogom opravdati. Treba stoga imati intenzivan osobni duhovni život da možemo raditi ovo što radimo u javnosti. Sjećam se kad smo radili za referendum o braku, bile su takve napasti. Vi da nemate duhovni život, pali biste prije ili poslije. To je bitka!
Dakle, svaku bitku pretpostavlja ono unutarnje, duhovno osnaženje?
Apsolutno! Sv. Ignacije Lojolski kaže – biraš zastave: ili – ili. I to prvo iznutra i onda prema van!
Dolazimo do pitanja očinstva. Vi ste otac, kako gledate na ulogu oca u društvu i stanju te uloge? I kakvo je stanje u Vašoj obitelji?
Mislim da mi imamo krizu muževnosti, krizu očinstva i feminizaciju društva, feminizaciju muškaraca. A toga smo se već dotakli, to nije bez veze. To je dio dekonstrukcije, razgrađivanja o kojemu sam govorio prije. Što muškarac u svojoj osnovi radi? On brani svoju obitelj, on stvara osjećaj sigurnosti, on služi svojoj obitelji.
Problem je što ovo društvo gura infantilnost u muškarcima, da on produlji tu svoju fazu „ja, dečko, momak“ do beskraja. Muškarci ne ulaze u brak, boje se odgovornosti. Zašto? Zato što uopće ne učimo naše mlade što znači biti muškarac i otac. Oca često nema kod kuće i majka uzima umjesto tri, četiri kuta kuće. Jer u njenoj je prirodi brižnost.
I to ja govorim muškarcima: Vi ste se zaljubili u tu i tu djevojku, vi ste je zaprosili, ona ti je žena. Ovo je tvoja kuća i ovo su tvoja djeca. Hoće li ti biti teško nekad? Puno puta će ti biti teško, nećeš se znati snaći (jer mi muškarci se lošije snalazimo s emocijama), ali vrati se natrag i bori se za svoju obitelj! A ne tamo s dečkima. Nemojte me krivo shvatiti, nije problem otići van s dečkima. Pitanje je tko je tu papak. Reći ću vam. Onaj tko pobjegne od obitelji, taj je papak. Vrati se i suoči se!
Ali, to mora ići dvosmjerno. Mi muškarci volimo poštovanje, divljenje i odobrenje. Stručnjaci kažu: nama je to nasušno potrebno. Kad meni žena kaže: „Joj, kako si super to napravio!“, meni to znači. Žena koja zna, koja zna biti nježna sa svojim mužem uvijek će imati muževnoga muža. Žena koja samo kritizira, ili još gore – ako ga kritizira u javnosti – imat će zatvorenoga muža. On će tu biti, ali zapravo ga nema. Čak će u većini slučajeva i otići.
Žena i muškarac su različiti i to nije loše
Ženi je danas najteže, jer joj je ovo postmoderno društvo toliko napunilo glavu mentalitetom da si ti „ista kao muško“. Mi nismo isti. To je ono što je kod vašeg portala fantastično! Vi pokazujete kako je lijepo biti žena, a ne željeti biti muško. Mi smo jednakopravni i jednako vrijedni. I žena koja želi raditi, postati astronaut, ja nemam problem s time. Ali vi ste žene, a mi muškarci! Imamo različite potrebe.
Ženama je teško puno puta biti nježna, jer je često i s pravom ljuta. On je, primjerice, zaribao i onda žena krene s napadom. I sad žena misli da smo mi druga žena. Dvije žene u razgovoru jedna drugoj gledaju izraz lica, ton glasa, što ona druga misli…sve intuitivno shvaća. I gleda tako žena svoga muža i to njega iziritira, dok ne pomisli ili ne izgovori: „Daj, pusti me na miru!“ Kad je žena nježna prema muškarcu, na dobitku je. Opet ponavljam, to nije lako. Puno puta je teško. Ali ja ne vidim drugačije.
A mi dečki, često znam reći, mi trebamo biti džentlmeni i vitezovi. Naši hormoni su isti jučer, danas i sutra. Žene osciliraju, nekad ti žena ni sama ne zna kako će reagirati dok te ne vidi ujutro. Dakle, postoje jasne razlike, koje se mi moramo naučiti poštovati. Moramo ih uočiti i poštovati. Moja poruka je tu, koju često govorim zaručnicima: muškarci i žene su različiti – to shvatite prvo. Kad ulazite u brak, onda smo zaljubljeni, to je Božji dar. No, ona nestaje i dolazi ona tvrda odluka za ljubav – koja nije često logična, niti pravedna. Najljepše je rekao pokojni vlč. Josip Frkin: „Nije važno tko ima pravo, nego tko u ključnom trenutku ima hrabrosti reći oprosti.“ To je brak. To je ljubav!
Austrijski car, blaženi Karlo na dan je vjenčanja svojoj supruzi Ziti rekao kako od toga dana jedno drugome trebaju pomoći doći u Nebo. Tom mišlju vođeni, i Vašim prethodnim iskustvom potvrđenim – što biste savjetovali mladima koji stupaju u brak: kako jedno drugome najbolje pomoći da dođemo u Nebo?
Kod ovog pitanja moram reći da je naša velika privilegija što smo katolici, a puno nas tu privilegiju uopće ne koristi. Poticati jedno drugo neprestance i… moliti! Reći ću da naša obitelj svaku večer već jako dugo moli krunicu zajedno. Za muškarce je osobito važno da svjedoče molitvu krunice. Molitva krunice nije rezervirana samo za žene ili bakice, ona je za prave muškarce! Pravi muškarci mole! Jer, pravi muškarci crpe svu snagu iz molitve i duhovnog života. Da bi brak opstao, da bi bio bogat, sretan i zadovoljan, da se živi bez one tenzije – duhovni život je važan.
Što je bit vjere? Doći do Boga i usvojiti krjeposti. A među najvažnijim krjepostima je poniznost. Kad smo ponizni, onda nećemo toliko sebe gurati ispred žene, niti ona sebe preda mnom, nego ćemo lakše oprostiti i nadići teškoće. Nećemo tražiti pravicu. Vjera je važna u odnosu bračnog para, ali i njihovom odnosu prema djeci! Važno je da djeca vide da roditelji mole i da imaju duhovni život. Mi koji živimo u velikim gradovima, svakoga dana možemo ići na misu. Euharistija je tu. Krist je tu. Koliko god je to moguće, što češće idite na misu! Čitajte duhovna štiva.
Za djecu je izuzetno važno vidjeti da tata moli, inicira molitvu i ide na misu, mnoga su istraživanja to potvrdila, to ima veliki utjecaj na djecu u kasnijoj dobi da se i oni posvete duhovnom rastu. Tata mora biti prisutan, mora se uključiti u svoju obitelj. Pitati ženu što se događa u obitelji, gdje sam potreban, što nam nedostaje – ući u projekt zvan obitelj.
Kao muž i žena sjesti i napraviti plan što je bitno za obitelj. Primjerice, naša je obitelj osim odlaska na godišnji donijela odluku da naša djeca vide Europu, pa smo kupili malo veći auto, koji troši malo više goriva. To smo znali, ali smo znali da ga kupujemo s nekim razlogom. Znači, planirali smo konkretno što želimo za naš brak, za našu djecu. Sjesti i razgovarati uz kavu, otići se prošetati. To je super, to se zove projekt obitelj!
Što onda znači za obitelj kada je žena i majka kod kuće? Što znači za muža i za djecu? Mnoge majke osjećaju pritisak društva, čak i manjak vrjednovanja ako odluče ostati s djecom u svojim domovima, druge se pak bore kako pomoći u priskrbljivanju novca za obitelji…borbe su velike i nimalo jednostavne.
Da, taj osjećaj proizlazi iz spomenutog negativnog feminizma i posljedica seksualne revolucije gdje smo „svi isti“. Imate puno žena koje su loše kopije muškaraca. Žele biti muškarci i to propagiraju drugima. Zašto? Budi žena, budi jaka i nježna. Ona tiha jakost koja je samo ženi svojstvena! Moram reći, istraživanja pokazuju – gdje je mama prisutna, tu je situacija puno bolja za djecu. Djeci majčina prisutnost u toplini doma neizmjerno znači.
Mi očevi smo važni, ali nitko ne može nadomjestiti majčin utjecaj. Da se razumijemo, potpuno shvaćam ekonomsku situaciju u Hrvatskoj i nemogućnost nekih majki da budu doma sa svojom djecom. No tamo gdje se može, pa i vani je to normalno, vrlo školovane žene biraju ostati doma sa svojom djecom. Pa to je prekrasno! Zašto to ne bi bila opcija?
Žene se i boje da će društvo o njima naprečac zaključiti da su – ostajući u svojim domovima – neostvarene. Često znamo čuti: „Zašto si se ti uopće školovala ako ćeš biti kod kuće s djecom?“ Mnoge se zato bore s onim što im srce govori i onim što im društvo nameće. Treba li tu mijenjati mentalitet i početi cijeniti ulogu majke?
To je ogroman društveni pritisak, to je vidljivo. Zato ste vi, portal Žena vrsna potrebne. Potrebno je stvaranje tzv. counterculture (kontrakultura onoj koju nameće mainstream „kultura“, op. a.). I to u demokraciji treba reći, imate pravo na svoj stav. Vi nas, gospodo, diskriminirate! Žene tu moraju biti hrabre, primati potpunu podršku od svojih muževa i posvetiti se svojoj odluci i pozivu. A ova rečenica: „Što ste se školovale!“ je tipičan plod socijalističkog mentaliteta!
Kad sam ja došao u Hrvatsku, prvo pitanje koje su mi uputili (a koje mi i dan-danas postavljaju) jest: „Što si po zanimanju?“ Mislim…molim? Vani ljudi dok se predstavljaju prvo znaju naglašavati: ja sam otac, ja sam suprug. A ovdje ljudi kao da neprestano imaju potrebu naglašavati što su završili, i rade li u svojoj struci. Što je bit sveučilišta? Naučiti kritički razmišljati i stvoriti sebi osobno zadovoljstvo intelektualnim rastom. Ako si kao majka stoga završila fakultet – Bogu hvala, djeca će imati školovanu mamu koja može razvijati svoje talente i iz topline vlastitoga doma. Osim toga, pogledajte što ste vi stvorile! Portal, ta grupacija, to je ono što je ženama potrebno! Vaše zajedništvo, njegovanje odnosa. To je svojstveno ženama svake dobi.
Kako gledate na pitanje otvorenosti životu, na prihvaćanje Božje volje po pitanju spolnosti u braku? Kako prihvatiti Božje „da“ i Božje „ne“ u svome životu?
To nije lako. Ali je potpuno oslobađajuće! Mainstream društvo je potpuno protiv toga, a zapravo ni ne razumiju zašto. Primjerice, jutros sam bio na jednom predstavljanju i prilazi mi mlada žena govoreći kako me se sjeća sa zaručničkog tečaja. „Super ste bili i ono što ste govorili za prirodno planiranje; bili smo na tečaju kojeg ste preporučili. Fantastično je bilo!“ Ti ljudi su spremni za brak, oni u brak ulaze sa znanjem. Mi moramo vrlo jasno govoriti da je prirodno planiranje jedini način za živjeti spolnost i odgovorno roditeljstvo.
Spolnost je integralni dio braka. I kada imamo dobre brakove, imamo zdrave spolne odnose. Primjerice, 43 milijuna Amerikanaca živi u tzv. sexless braku gdje više nema spolnosti jer je kontracepcijski mentalitet razorio taj lijepi čin. Prirodno planiranje stoga znači i prirodniji spolni život. Nekad je to teško, jer ima faza apstinencije, ali ja kažem i iz istraživanja i iskustveno da je to dobro iz dva razloga i za muškarce.
Prvo: samosavladavanje. To nije neko tvoje temeljno ljudsko pravo. Što ćeš kad ti je žena bolesna, kada je u rizičnoj trudnoći ili na putu? Što ćeš onda? S druge strane, jača čežnja. Jer kad nešto nemaš, ti čezneš za tim. I taj spolni čin nikada ne postaje dosadan. Treba stoga u parovima poticati povjerenje u Boga, strpljivost, izdržljivost. Kroz takav način života bolje upoznajemo jedno drugo. Kontraceptivni način života je zapravo govor: „Ja te volim u 90 posto slučajeva, ali onih 10 posto tvoje spolnosti i ne baš. Ono…bebaaa? Može se „ono“ dogoditi.“ Dati privolu na vjenčanju, a u srcu djecu ne željeti jest licemjerstvo. Ako ste u braku, onda živite potpuno, holistički. Prihvatite jedno drugo u potpunosti. I prihvatite otvorenost životu.
U vezi toga još ću samo nešto reći. Pitajte bilo koga tko je iznad 40 godina u braku je li mu žao što nije imao barem još jedno dijete. Jamčim vam da će ogromna većina odgovoriti potvrdno! Razumijem da su mlade obitelji danas pod stresom, utjecajem neispavanosti…ali ljudi – to prođe! A ta djeca ostaju…i prekrasno ih je gledati kako rastu.
Biti otac i biti majka
Biti otac i biti majka je najvažnije zvanje. To ne znači da ga mi uvijek savršeno živimo, ali tu nalazimo bit katoličke duhovnosti. Možeš ti okolo obilaziti seminare i to je dobro, ali prvo je pitanje – kako je tvoja obitelj? Gdje ti je žena u duhovnosti? Gdje ti je muž u duhovnosti? Dodao bih mali savjet ženama: i obiteljski prijatelj vašem mužu, kao muškarac muškarcu, također može reći da je krunica moćno oružje. Također, vi žene volite čitati i često možda oduševljeno prilazite muževima s nekom literaturom, no muškima je pomisao na čitanje cijele knjige možda naporna. Ponudite im da pročitaju odlomak vama za ljubav, zainteresirajte ih.
Ženin odnos prema emocijama, afektivni život, je kao autocesta s osam traka koja ide u istom smjeru. I to vrlo brzo gdje ona sve jako brzo povezuje i shvaća. A za većinu muškaraca, naš odnos prema emocijama je probijanje kroz seoski puteljak, uz zbunjenost što nam se to događa. Zato u braku čujemo ljute supruge: „Kakav si ti to čovjek, jel’ ti to i to meni namjerno radiš?“, ali odgovor je zapravo da on stvarno ne kuži, morate im reći. I to više nego jedanput – tri, četiri, pet puta.
Osjećate li na svojoj koži progon kršćanskih vrijednosti u društvu i kako se nosite s tim? Dođe li Vam ikada da odustanete izlagati se za Krista i Crkvu?
Zar Vi mislite da ćemo mi doći u Nebo samo tako? Da ću ja živjeti komotni život, sakriti se u mišju rupu, živjeti svoj mali život, gunđati kako je sve loše, ali neću ništa reći na glas jer netko bi mogao nešto reći protiv mene, mogli bi me imenom prozvati i nazivati me kojekakvim imenima i ja ću se loše osjećati…? Karikiram sada, ali tako je…
Da, ali puno nas je upravo opterećeno takvim razmišljanjem! 45-ogodišnja povijest nas je „naučila“ šutjeti i trpjeti…
Upravo tako! Mi imamo neke stvari koje nosimo društveno uvjetovano iz tog dugog perioda komunizma i većina katolika je upravo mislila da treba tiho biti i ne dizati glavu, jer nikada ne znaš tko sluša. Komunizam je namjerno poticao strah i nije bilo povjerenja među ljudima. I dođe demokracija, svi mislimo da će se stvari promijeniti preko noći, ali istina je da je to generacijski proces.
Kod mene je malo drugačije, jer sam došao izvana i ne poznajem taj strah. Mi nismo živjeli u društvu u kojemu vlada strah. Također, škole su nas poticale, poštedivši nas nepotrebnih predmeta i podataka, da kritički promišljamo. Uvijek je bilo pitanje – što ti misliš?
Da je neugodan taj progon – je. Ali prođe i to. Bude jedna određena faza kada ti je neugodno, još kad te pod povećalom gledaju i upletu obitelj. Ali prijeđe se jedan određeni prag i čovjek neopterećeno i bez straha počne uživati u onome što radi, što vjerujemo da je naše poslanje u ovom svijetu.
U tom poslanju želimo Vam obilje blagoslova i Božje vodstvo! Za kraj, što biste poručili našim čitateljicama?
Samo nastavite raditi što radite! Vi stvarate novu kulturu, kulturu života! Vi ste, kao katolkinje, kohezivno ljepilo hrvatskog društva, toliko pomažete ženama. A ako izuzmete katolike iz društva, što ostaje? I dalje razbijajte predrasude, razotkrivajte lingvističke adute političke korektnosti Istinom, mijenjate indoktriniranu svijest, potičite. Ukratko – budite i ostanite u Istini!
„Zapadnorimsko carstvo okončalo je kataklizmom koju je raščlanio i osvijetlio veleum crkvenog naučiteljstva, sv. Augustin. Sumrak srednjeg vijeka najavio je veliki proricatelj, sv. Vinko Fererski. Francusku revoluciju (koja označava kraj modernoga doba) najavio je sv. Ljudevit Marija de Montfort. Suvremeno doba (kojemu, čini se, prijeti sumrak prouzročen novom krizom) uživa veću povlasticu. Ljudima se, naime, obraća sama Gospa. Bit poruka Gospe Fatimske i Anđela Portugala tijekom ukazanja 1917. svodi se upravo na to da se ljudima ukaže na ozbiljnost takvoga stanja, da im se ono objasni u svjetlu planova Božanske Providnosti i da ih se uputi na sredstva kojima se valja uteći kako bi se izbjegla katastrofa. U pitanju je, dakle, veliki ulog: povijest našega vremena, ali i više od toga: povijest naše budućnosti, kako nas uči Majka Božja.“ Iz knjige „Fatima: poruka tragedije ili nade?“
Ivana Foretić – Žena vrsna
Foto: Žena vrsna
