Put u nepoznato ne mora biti hod u prazno, kao što ni poticaji koji dolaze iz dubine srca ne moraju biti sasvim logični. Upustiti se u nešto novo zahtijeva hrabrost. Zahtijeva vjeru. Dobrovoljno i unaprijed pristati biti zadnji i staviti se na raspolaganje zahtijeva dozu ludosti.
Isplati li se to? Apsolutno! Svake neprospavane noći, svakog trenutka tjeskobe.
Jedino pravo vrijeme je Božje vrijeme
Mjesec dana prije početka kampa „znala“ sam da zbog ispita neću moći niti jedan dan sudjelovati na njemu. Međutim, nekoliko dana prije samoga početka susreta, pokušavala sam uskladiti obveze kako bih cijelo vrijeme mogla provesti u kampu. Na kraju sam stigla tek treći dan. U mojim očima – tek treći dan, u Božjim – baš pravi dan.
Ondje gdje ti je mjesto, tamo ćeš i dospjeti. Od tebe se traži pristanak. Samo maleno, tiho „da“ na glasne nagovore tvoga srca. Trudi se ne razmišljati i ne djelovati proračunato. Kalkulacija ubija radost.
I nemoj, nikako nemoj unaprijed smišljati vlastite scenarije, (pre)dugoročne planove ili, ne daj Bože, završetke. Ne donosi prerane zaključke. Ne donosi ih uopće. Tvoja nije zadnja.
Bog voli različitosti i savršeno ih nadopunjuje
Kada bih trebala naslikati naš kamp, bila bi to šarena paleta raznoraznih boja. 15-ak volontera, različitih naglasaka, karaktera, osobina, zanimanja. 15-ak ljudi, od kojih se većina prvi put susrela u kampu. Susret. I fizički i duhovni.
Jedni direktni, drugi suzdržani. Jedni energični, drugi povučeni. Jedni ozbiljni i šutljivi, drugi zabavljači i pričalice. Moglo bi se reći da bismo jedni bez drugih bili nekako polovični – ovako smo bili cjelina i dobro uigran tim.
Jednolik život nije život
Naši dani u volonterskom kampu prolazili su uz smijeh, ali i ozbiljnost. Uz viku, ali i tišinu. Uz druženje, ali i samoću. Uz igru, ali i molitvu. Tek sada shvaćam dublje značenje rečenice koja nam je postala svojevrsni moto: „Bilo je lijepo i dosta je bilo.“
Da bismo život mogli nazvati lijepim, zar nije nužno da ga čine različite dimenzije u optimalnoj mjeri?! Ni previše, ni premalo.
Istina oslobađa, povezuje i čisti srca; suze su posrednice milosti
Veza koja se stvara kada ljudi izliju iskrene emocije jedni drugima neobjašnjiva je. Pogotovo kada ih doslovno izliju. Suzama. Zar su riječi potrebne?
Zadnja dva dana bilo je nemoguće ne vidjeti suze u očima volontera. Doduše, često i od smijeha.
Uz prijatelje je život lakši
Nerijetko smo za vrijeme kampa bili primorani ili jako dugo čekati ili u strci strepiti hoće li netko ili nešto požuriti prije vremena. Osobno bih paničarila i u jednom i u drugom slučaju, a ovako smo zajednički uvijek uspjeli kvalitetno ispuniti vrijeme ili munjevito reagirati.
Uvijek postoji rješenje
Čak i ako zaglavite zaključani u WC-u, postoji izlaz. Prozor.
Za one strpljivije to je Providnost, koja čini da se uz nas „snalažljive“ djevojke, nađe i netko tko zaista zna pronaći racionalno rješenje.
Dio puta ipak moraš prohodati sam. Ne boj se, Gospodin je vjeran… i domišljat
Zadnji naš dan bio je uistinu samo naš. Odmarali smo se u jedinstvenom kraju. Ljepotom, ljudima i poviješću jedinstvenom. I umarali penjući se po obližnjoj planini. Nije dugo trebalo da se grupica razdvoji, tako da smo do vrha uglavnom stizali sami.
Penjanje uz meditaciju dok te hladi svjež i čist zrak doista je živopisno. Pogotovo kada se Gospodin pobrine da te pred sam vrh dočeka jedna od tebi najljepših prispodoba iz Biblije. Meni na iznenađenje i radost (do suza, opet), stado ovaca s pastirom, krajnje zbunjenim mojim emotivnim ispadom pred njegovim ovcama.
Šalu na stranu, da nisam hodala sama, toliko toga ne bih mogla zamijetiti. Niti oko sebe niti u sebi.
Ovdje smo samo prolaznici: jedni odlaze, drugi dolaze, ali On brine za sve
Tijekom tjedan dana provedenih u kampu neki su volonteri zbog drugih obveza ili zdravstvenih poteškoća morali otići, a novi su pristizali. Među novima se Božjom providnošću (opet) našao i jedan kojemu to valjda nije bilo ni na kraj pameti, a koji je puno pripomogao u zadnjim danima kampa. Bog zaista zna kako doći do čovjeka, čak i ako dotični ima tri telefonska broja u tri različite države.
Djeca su budućnost. Oni su naš najzahtjevniji „projekt“
Kako njih odgojimo, tako će nam biti. Vrijednosti koje sada u njih usađujemo, kasnije pokazuju svoju veličinu. Kao zrno gorušice. U početku neznatno, kasnije raskošno.
„Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja.“
Krajevi u kojima smo bili ranjeni su ratovima. Neki od presudnih bojeva u Domovinskom ratu vodili su se na ovim prostorima. Djedovi, očevi i sinovi položili su svoje živote za slobodu. Bake, majke i kćeri molitvom u suzama vapile su za istim. I to ne prvi put.
Raseljeni, napušteni, ožalošćeni, ali snažnog i nepokolebljivog duha i dan danas prkose silama tame. Nećeš ih čuti da kukaju i da se žale, nego ćeš čuti: „Dat će Bog…“
…
Dok privodim tekst kraju, razmišljam što napisati, a da sažme sve ono što trenutno osjećam.
Sam od sebe ili od Njega, nameće se stih: „Za let si dušo stvorena…“
I zaista, ovih dana moja je letjela. Voljela bih kada bi to bio samo zalet za vječni let.
Martina Ćurić – Žena vrsna
Foto: Justin Young – Unsplash
